LJUBOMORA


Od mene bježe niz ulice kuće i stabla

ženska vela nose vjetrovi
Na crnom nebu mrtvi oblaci
vise kao razderane prnje
Vjetrovi nose oblake i vela

Večeras meni sve su razmrskali

Preda mnom leži smrskan

moj svijet ko dječje razbijene igračke-

Večeras padaju na me

krpe mrtvih oblaka

Pokriven sivim žutim prnjama
posrćem preko razmrskanog svijeta

Vječno iza nje nekoliko metara trčim

i postajkujem pokadšto

ko kakav slomljen i izgubljen pas

Na svakom uglu stoji jedna Smrt.

Antun Branko Šimić

2 komentara

  1. jedan od ljepsih i vrednijih blogova na blogger.ba
    hvala na izdvojenom vremenu i postavljanju mnostva proze i poezije od neprocjenjive vrijednosti! rado svratim na blog, pregledan je, uredan… samo o fontu bi se jos dalo prodiskutirat 🙂
    svako dobro i daj novih postova.

  2. Meni je jedan od najboljih pjesnika, a lično mi je najdraža ta njegova pjesma-poruka:

    Čovječe pazi
    da ne ideš malen
    ispod zvijezda!
    Pusti
    da cijelog tebe prođe
    blaga svjetlost zvijezda!
    Da ni za čim ne žališ
    kad se budeš zadnjim pogledima
    rastajo od zvijezda!
    Na svom koncu
    mjesto u prah
    prijeđi sav u zvijezde!

    Nešto i tebe sve manje ima… ali sam sretna da te barem tu i tamo ima, jer doista mi je ovaj blog drag… i poučan, naravno!

    Navratih zapravo da Te molim da mi navratiš na blog i čitaš novi post. voZdra tebi!

Komentariši