Od mene bježe niz ulice kuće i stabla
ženska vela nose vjetrovi
Na crnom nebu mrtvi oblaci
vise kao razderane prnje
Vjetrovi nose oblake i vela
Večeras meni sve su razmrskali
Preda mnom leži smrskan
moj svijet ko dječje razbijene igračke-
Večeras padaju na me
krpe mrtvih oblaka
Pokriven sivim žutim prnjama
posrćem preko razmrskanog svijeta
Vječno iza nje nekoliko metara trčim
i postajkujem pokadšto
ko kakav slomljen i izgubljen pas
Na svakom uglu stoji jedna Smrt.
Antun Branko Šimić
jedan od ljepsih i vrednijih blogova na blogger.ba
hvala na izdvojenom vremenu i postavljanju mnostva proze i poezije od neprocjenjive vrijednosti! rado svratim na blog, pregledan je, uredan… samo o fontu bi se jos dalo prodiskutirat 🙂
svako dobro i daj novih postova.
Meni je jedan od najboljih pjesnika, a lično mi je najdraža ta njegova pjesma-poruka:
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
Nešto i tebe sve manje ima… ali sam sretna da te barem tu i tamo ima, jer doista mi je ovaj blog drag… i poučan, naravno!
Navratih zapravo da Te molim da mi navratiš na blog i čitaš novi post. voZdra tebi!