PRVI KONVOJ HUMANITARNE POMOCI


Prvi konvoj humanitarne pomoci stigao je u Srebrenicu u decembru 1992. u pratnji snaga UN-a. S konvojem je stiglo i nekoliko novinara, kojima su Srbi dali rok da do podneva napuste grad ili ce ga poceti granatirati. Kada se kolona kamiona zaustavila na Ucinoj basci, pred velikom pekarom, s obje strane ulice sakupila se masa radoznalih koji su pristiglim novinarima i vojnicima izgledali upola manje egzoticno i nevjerovatno nego oni njima.

Jedni u svojim dronjcima, drugi u toploj zimskoj odjeci, jedni blijedi, neuhranjeni i smrznuti, drugi rumeni i zadrigli, izlazeci bojazljivo iz svojih tesko oklopljenih automobila. Stanovnistvo se za ove pridoslice hvatalo kao za posljednju slamku, ali zaista posljednju, jer su u trenutku kada je ovaj konvoj stigao zalihe hrane bile skoro potpuno iscrpljene, i bilo iznenadeno, uvrijedeno stavise, sto oni nisu pokazivali istu vrstu zanimanja za njih. Naprotiv, svi su se novinari sjatili oko Nasera Orica, neizbjeznog u ovakvim prilikama, pokusavajuci da dobiju dobar citat. “Neutralnost” je bila rijec dana, a dvojica britanskih tabloidskih novinara koji su razgovarali sa Oricem svakako nisu bili sposobni povuci razliku izmedu objektivnosti i neutralnosti.U konvoju je bilo uglavnom brasno i velike konzerve pastete, koje su podijeljene nekoliko dana kasnije: jedan dio civilima, a drugi vojnicima spremnim za narednu akciju. Kruh umijesen od bijelog brasna bio je novost za oci, tolika da su boljele pri pogledu na njeg, i nenaviknuti stomak, ali to je trajalo vrlo kratko: tri ili cetiri dana.

Narednih nekoliko mjeseci, sve do marta 1993, Srebrenica ce ponovo biti usamljena, prepustena sama sebi. Krvave borbe za grad vodile su se i dalje, a konvoji su kroz barikade ponovo poceli prolaziti tek pocetkom marta naredne godine. Dzakovi brasna su istovarani, kamioni su jednu noc ostajali u gradu, a na njihovo mjesto su dolazili zene i djeca, koji su imali dovoljno srece (bar se tako mislilo) da sljedeci dan napuste grad. Tek sa proglasenjem sigurnosne zone ustalio se dotok humanitarne pomoci. Konvoji su dolazili jednom, dva, ponekad i tri puta sedmicno, i s njima je stizalo sve, od brasna i, rijetko, soli, do soka u prahu i konzervi Ikara, odjece, obuce, deterdzenata, sapuna, a na trenutke i potpuno nepotre­bnih stvari.

Kad bi Srbi htjeli unijeti napetost medu domace sta­novnistvo i izvrsiti pritisak bilo na Srebrenicu bilo na vlasti u Sarajevu, konvoji danima nisu prolazili njihove polozaje. Jednom takvom prilikom, nakon sto skoro mjesec dana nije stigao nijedan konvoj, a rezerve hrane se ozbiljno smanjile, u grad je, bez najave, uz veliku buku, usao konvoj od sest ruskih kamiona.Potpuno ocajan, sa prozora poste gledao sam kako atmosfera u gradu istog trenutka postaje mnogo zivlja, i to se ponavljalo svaki put kada bi konvoj stigao: shvatio sam koliko smo ovisni o tim do nasumicnosti sve rjedim isporukama. Ovaj put, pak, gomila ljudi koji su obicno , promatrali istovar pred magacinom u Robnoj kuci, veca nego inace, dozivjela je strasno razocarenje kada je otkri­ven njihov tovar: tone aluminijskog posudja i sapuna.Dobar dio pomoci bi vec sutradan zavrsio na gradskoj pijaci, standovi bi bili natrpani sjajnim pakovanjima narandzastog soka u prahu ili velikim konzervama ulja, a vlasti su na to gledale blagonaklono. Ustvari, samo jednom je policija izvrsila raciju i pohapsila preprodavce humanitarne pomoci.

Sef policije Hakija Meholjic je prijetio: “Sve ja pamtim, doci ce vrijeme i da progovorim! “, ali su trgovci ubrzo pusteni iz zatvora i sve se nastavilo po starom. U ljeto 1994. pred Opcinom je izbio protest: ljudi su poimenicno optuzivali predsjednika Opcine i njegove saradnike za kradju humanitarne pomoci, zbog cega su trpjeli oni. Istu noc, kolovodja je ubijen. Grad je zanijemio. Praksa je nastavljena: dio pomoci bio je podijeljen stanovnistvu, drugi, kvalitemiji, zavrsio bi na pijaci ili u privatnim skladistima gradskih funkcionera koji bi u centralnom magacinu izabrali kolicinu i robu koja ih je zanimala. Bilo je tu svega, za oficire, opcinske sluzbenike, njihove supruge i ljubavnice: od novih patika do Levi'sa koji bi zalutao u humanitarnu pomoc.

Sa konvojima su u grad, pod paskom humanitarnog rada, stizali i kojekakvi diletanti. Neki od njih su glumili spijune i kao takvi se predstavljali, drugi bili humanitami radnici, treci zeljeli pomoci, ali nisu znali kako. U jesen 1994. izvjesni sluzbenik Medunarodnog crvenog kriza, inace Svicarac, koji se Oricu predstavio kao radnik americke vladine agencije Omega Thor, poducavao je njegove vojnike bliskoj borbi, u jednom od spaljenih sela u okolini Srebrenice; umalo sam prsnuo od smijeha kada je iz dzepa izvukao posjetnicu.

U proljece 1995. dvije tek pristigle radnice Nor­wegian People's Aida su na redovnom sastanku medunarodnih organizacija, koji se odrzavao svako jutro, predocile sljedecu ideju: kontracepcija i seksualno obrazovanje stanovnistva. One su bile spremne od svoje organizacije zatraziti posiljku od nekoliko hiljada kondoma. Do tog doba ponovo su se pocele siriti glasine kako ljudi umiru od gladi.Nekoliko staraca u montaznom naselju u Slapo­vicima navodno je i umrlo, sto nikad do kraja nije istrazeno; ako je to i istina, za to sigurno najvecu krivicu snose gradske vlasti, jer je tek s padom grada otkriveno da su neki od magacina u gradu bili puni hrane. Kada je u julu 1995, nekoliko dana nakon srpskog napada, situacija vec bila haoticna, stanovnistvo je provalilo u magacine koji su bili puni: sjecam se nekog starca kako je pognut na ledjima s teskom mukom nosio vrecu, pretpostavljao sam brasna, dok je neko drugi ulazio u magacin po novu vrecu.

Vojska, ili ono sto je vazilo za vojsku, vec je pocela napustati grad i ne mogu jos sebi da vratim u sjecanje osjecaj izgubljenosti koji je prevladao mnome dok sam gledao te ljude kako iz hladnih skladista iznose hranu, kao da kradu, kradu od smrti koja ce ih brzo sustici.

Emir Suljagic, Razglednica iz groba

Komentariši