Meals Ready To Eat. Mi smo ih jos zvali i Meals Rejected by Ethiopians, u mracnom i ironicnom pokusaju da se salimo na racun sopstvenog polozaja. Nakon sto su Srbi jos jednom porazili svijet u proljece 1993, i nakon sto ostatak svijeta po ko zna koji put u trogodisnjem zivotu enklave nije smogao hrabrosti da nam pomogne prezivjeti, americka administracija je zapocela snabdjevati enklavu iz zraka. Kako je operacija pocela u vrijeme kada su Srbi jos nadirali ka gradu u proljece 1993, prve palete hrane pale su na njihove polozaje koji su promijenjeni u toku noci. Bili smo ogorceni na ljude koji su godinama odbijali da nam pomognu, iako smo bili na ivici nestanka, i kada su se na kraju odlucili na potez koji nije ukljucivao nikakav rizik, nisu ni to umjeli da ucine.
Gledano odozdo, sa zemlje, stvari tesko da su ikada bile gore. Hiljade ljudi sa bakljama su se nocu kretale izvan grada, svako vodeci se instinktom ili tudim nagovorom, jer nikada nismo znali gdje i kada tacno ce hrana biti izbacena. Ono sto je padalo zvali smo jednostavno i nemastovito – paketi i, pazljivo osluskujuci i smrzavajuci se pored neke vatre, ostajali smo praznih ruku skoro jednak broj veceri. Nekada su avioni isli ka Zepi, nekada ka Gorazdu, nekada se jednostavno nisu pojavljivali. Onda bismo se mi, pognute glave i razocarani, razilazili.
Onih veceri kada bi avioni istresli svoju kisu, okupljeni na brdima iznad grada, rasprsili bismo se u raznim pravcima, trceci za hranom, drzeci cvrsto prazne vrece i ruksake u rukama, ili stiskajuci drzace dok su prazni mlatarali na ledima.Zvuk bi se blizio polako i bio toliko snazan da se uopce ne bi culi prvi fijuci ogromnih paleta; svi su bjezali pod drvece, da bi zatim, nakon niza tupih, ali prodornih zvukova, koji su znacili da su se palete pocele prizemljivati, nastajao opci metez. Svi su jurili tamo gdje su mislili da su palete, ne vodeci racuna o tome da li su sve pale, ponekad ustvari vodjeni novim zvucima. Nekoliko Ijudi je tako i poginulo: smrskani pod teretom vise stotina kilograma teskih paleta, koje su usto, kao da je neko tako htio, padale po najnepristupacnijim mjestima.
Valjalo je sacuvati glavu bauljajuci nocu po urvinama, a onda pronaci put i izaci iz sume, i nisam jednom na zadnjici klizio niz snjezne padine, ne znajuci kuda tacno idem i sta me ceka dolje; kada bih se zagubio u mraku, to je bio jedini nacin da se vratim natrag, jer sam jedino bio siguran u to da cu iduci nizbrdo doci u grad.
Bio je to, na neki nacin, nas rat u ratu. Danju smo se borili protiv Srba, nocu jedni protiv drugih, za svaki komadic hrane, jedno plasticno pakovanje. Ljudi su po ko zna koji put gubili sve obzire, prelazili sve granice pristojnosti, jos jednom gubili dostojanstvo. Borba za opstanak dobila je jos jedan oblik.
Prijatelj, koji je nekako uvijek prolazio bolje od mene u tom nocnom lovu, jednu mi je noc ispricao kako je umalo ubijen, u pokusaju da se domogne cijele jedne palete hrane. On i jos dvojica prijatelja su se nasli na mjestu gdje je palo nekoliko njih, i u mraku pored jedne, jos uvijek neotvorene, ugledali djecaka.
– Mali, sta radis tu?, upitao je jedan od njih, tek da utvrdi sta se desava.
– Cuvam paket, odgovorio je mali, sa osjecajem imanja misije u glasu.
– `Ajde, bjezi odatle!, povikao je ovaj, pokusavajuci da ga zaplasi.
– Babo, ova trojica me diraju, zapomagalo je dijete.
Na to se iz mraka, nekoliko koraka iza palete, zacuo zvuk repetiranja oruzja i njih trojica su, porazeni, ostavili djecaka pored njegovog plijena, znajuci da otac nijednog trenutka ne bi oklijevao da otvori vatru da su oni napravili jos samo jedan korak ka paleti.
Avioni su pakete ispustali i pojedinacno, a racunica je, pretpostavljali smo, bila ta da do hrane dodje sto vise ljudi, sto je bilo sasvim tacno. Medjutim, bio je to zamoran posao: uz pravi pljusak u plastiku zamotanih paketica hrane, ljudi su pohlepno rovili po snijegu, sakupljajuci ih, ne dizuci glavu satima. Ponekad, nakon obilne isporuke, i sam sam bio medju stotinama koji su danima poslije hodali sumama i dugim stapovima prekopavali po snijegu trazeci one koji su bili preduboko ili na suvise skrovitim mjestima da bi ih pronasli odmah.
Kada danas kazem “paketi”, uvijek prvo pomislim na one koji su padali prvih sedmica, hranu iz americkih vojnih rezervi. Za to postoji i jos jedan dobar razlog: njih je uvijek bilo najlakse nositi, bili su to paketi od 12 obroka, cvrsto zapakovani i laki. Ubrzo je teret postao raznovrstan, avioni su poceli izbacivati i hranu iz zaliha britanske vojske (svojevremeno je neko pronasao britansko pakovanje keksa iz 1968), a potom kartonska pakovanja na kojima su uputstva za upotrebu bila na njemackom, a zatim na italijanskom. Nama je to bio jedini nacin da ih razlikujemo, i mjerimo ko je u medjusobnom srazu ulovio vise ili bolje. Americki paketi su u tom smislu bili najmanje cijenjeni, jer nisu bili raznovrsni; njemacki ili talijanski su uvijek bili smatrani malom nagradom “za ulozeni trud”, jer su bili najbogatiji; britanski nisu bili ni u konkurenciji.
Suze koje mi naviru sa sjecanjima na to vrijeme ponekad prekine neki osmijeh, u mraku zabljesne poneka rijetka situacija koja me nasmije, presjek, tacnije, najsurovije borbe za opstanak, vjecite bosanske zbunjenosri i neizmjerne sposobnosri trpljenja, koja i jedno i drugo i trece naprosto ucini laksim.
U moj komsiluk je rane 1993, u jos jednoj najezdi izbjeglica na grad, iz okoline Cerske stigla cetvoroclana familija. Tamo odakle su dosli su takodjer bili prognani ranije, negdje iz okoline Nove Kasabe – gradica na putu od Sarajeva ka Srebrenici – i to se najbolje vidjelo po tome sto su svi, muz, zena i dvije kcerke, bili strahovito mrsavi. Kada je zapocela dostava humanitarne pomoci iz zraka, otac je svake veceri donosio onoliko koliko je mogao, kao i svi drugi. Jednom je prilikom za samo jednu noc, vracajuci se nekoliko puta u sumu, donio nekoliko velikih – od 50 kilograma – vreca bijelog praha za koji je, kao i svi ostali, bio uvjeren da je brasno. Njegova supruga pravila je narednih sedmica kruh od tog praha, i svi su se clanovi familije jako brzo udebljali, a obrazi djevojcica se ponovo zarumenjeli. Ne znam kako, ne znam ni koje je medicinsko objasnjenje, ali se na kraju ispostavilo da je tajna upravo u tom prahu od kojeg je njihova majka pravila kruh. Naime, nije bila rijec o brasnu, nego o – mlijeku u prahu.
Emir Suljagic, Razglednica iz groba
