Tvoj je osmijeh kao rasap ruza nad bijelim valima uzbudjenih rijeka, a tvoja put je mekahna, kao krzno zerdava i vlazna kao mramor.
Kad se iz tvojih usta, kao iz koraljnih casa, prospe pjesma radosnoga smijeha, zamirisu ti usne, kao zlatna srca snjegovitih ljiljana, a zubi se zablistaju, zablistaju i kao secer se – stope…
Ja sam vidio tvoju ljepotu… ja jedini izmedju miliona poklonika, koji klece na kamenim plocama i tuzno se smijese na tvoje zatvorene prozore… ja sam je vidio i bio sam zalostan…
Njezine su oci bile pune bolnih rijeci, kao oci malih, rastuzenih ptica, koje came, koje dugo came…
Oh da znade, koliko je nasih suza za njom proliveno… i kako su nase duse zanijemile i zamrle od dugog beznadnog cekanja…
Nasa srca probodena praiskonskom ceznjom, krvare, dizu se, rastu i nauznak padaju, kao bijeli – zaklani labudi…
Vjecni Allah, koji je prosuo po nebu zvijezde, po zraku ptice… zakopao je u morske dubine biser, zlato i merdzane… a nju je poslao na zemlju – najljepsi dio svoga velikoga cina – kao svoj najdrazi ures…
Zato smo i mi zedni njezinoga soka i gladni njezine nasmijane duse…
Ukazi nam se kraljice…! Mi cemo te provesti kroz suncane oblake i posaditi na prazni prijesto Ljepote, koji te ceka… koji te dugo ceka.
Ukazi se… ukazi…!
Ahmed Muradbegovic
