Ja nisam nikad vidio vedra neba,
Tek crni oblak viš’ mene se vije
Ja anđeoskog nisam viđ'o lika –
Sotona horda na mene se smije!
Ja nisam nikad klonuo ni pao,
Ja pod bremenom teškim ne jauknu’;
Ja gledam namršteno nebo
I mirno čekam gromovi da puknu!
Ja nisam nikad viđ'o sreće lica:
Ja samo b'jedu grlim i cjelivam
I pijem vrelu krvcu srca svoga,
A mutnog oka suzom se umivam.
Avdo Karabegovic-Hasanbegov
NASTAVAK!!
nekompletna ti je pjesma ova,,
idemo…
“Ja mirno čekam smrt sa golim mačem
Da mladog srca prospe krv mi vrelu,
Pa hoću l’ tada biti vedra lica,
Il, i tad tuga biće na mom čelu?
Sve, svejedno mi je, neka dođe sada
I trge srce, grobak moje sreće,
Ja sklopit ruke na molitvu neću
Jer ni tam’ – znadem – gore bit mi neće!
..Avdo umire, kad Ćatić kao pjesnik tek počinje!
Saljem Vam jednu pjesamu moga roda ponosna……
BOSANČICE
I
Ja sam sinak Bosne slavne,
Ponosito njeno d'jete;
Žarke želje srca moga
Ištu krvi i osvete.
Ištu krvi mog dušmana
Što ognjište moje hara;
Jer to mi je gruda sveta,
Djedovina moja stara!
II
Je li ovo kutak oni
Što hajdučkim leglom zvaše,
Đe se bratska krvca lila
I đe vile stanovaše?
To je tvoja djedovina
Istorija meni zbori,
Što je mačem branit’ znaše
Preci tvoji, čudotvori.
To je oni isti kutak
Što ga zvaše Bosna slavna,
Što cijelom sv'jetu sjaše
Kao alem vrh Balkana.
To je zgrada, za koju su
Preci tvoji krvcu lili,
I, k'o, sunce tebi čistu
Prošlost, ime ostavili.
III
Domovina to je moja,
Mojih djeda majka mila;
U životu mučeničkom
Kolijevkom što im bila.
Nasljednik sam mučeništva
Al’ potomak stare slave,
Boriću se, stajalo me
Ma i moje ruse glave.
Boriću se za krš ovi
Ma svi tuđi napadaji
Podignuli sile svoje
Na taj alem što se sjaji.
IV
Oh, slatko je borac biti,
Čuvar svoga doma sveta;
Branič sjajnih uspomena
I minulih, zlatnih ljeta.
Da, slatko je za dom mr'jeti
I rođenu krvcu liti;
Al’ je slađe, mnogo slađe
Pod slobode krilom biti.
V
Oj, četiri puna v'jeka
Domovino, majko moja,
Djedovi su bili naši
I bez mira i pokoja.
Boriše se neprestano
I ne klonu ruka kruta,
Svijest im biješe: štit slobode
I zastava istaknuta.
Na potoke krvcu liše
Sve za ovu milu grudu,
Sjajan primjer i da ugled
Potomcima svojim budu.
Pa tako mi tog pepela
I djedovske svete sjene,
I tako mi grude ove
Vrelom krvlju orošene,
I tako mi zore rujne
I sunčanih svjetlih zraka,
Biću borac i šljedbenik
Mojih đeda, div-junaka.
Ne treba poistovjećivati ova dva pjesnika:
Avdo Karabegović Hasanbegov, i
Avdo S. Karabegović Halidbegov.
Obojica su rođeni 1878. godine u Modriči i rodbinski su vezani.)
Avdo Karabegović Hasanbegov (1878-1900) rođen je u Modriči, u poznatoj begovskoj porodici, koja je u ovaj grad doselila iz Budima i otuda donijela svoj ugled i zasluge. U Modriči je završio mekteb. Otac mu nije dao da pohađa državnu, nekonfesionalnu, tzv. komunalnu školu. Krijući “od svakoga” Avdo je naučio čitati i pisati uz pomoć svoga amidžića i imenjaka Avde Karabegovića (Halidbegova). Čak je stigao naučiti slovenački i prevoditi Aškerca!
Nakon očeve smrti, u svojoj petnaestoj godini završio je osnovnu školu. Uskoro iza toga umrla mu je i mati, a “u amanet” mu je ostavila dvije sestre i brata, te u svojoj osamnestoj godini postao je njihov domaćin i skrbnik. Već tada je ozbiljno počeo poboljevati. Godine 1898. njegovo zdravlje bilo je u toj mjeri narušeno da je i sam počeo vjerovati u svoj kraj ali, uprkos svemu, uporno je radio na vlastitom obrazovanju i nastojao da se upiše u sarajevsku učiteljsku školu. Na preporuku Koste Hermena i S. S. Kranjčevića 1900. godine primljen je u učiteljsku školu u Sarajevu ali tri mjeseca poslije toga vratio se kući i umro u Modriči 20. XII 1900. u dvadeset i drugoj godini svoga života.
Za Avdu su tvrdili da je bio “tih, lijep, nadaren i ponizan mladić”. Počeo je pisati već u 18. godini života. Poceo je objavljivati u Bosanskoj vili 1896. Svoje pojedinačne radove objavljivao je u Gajretu, Građaninu, Bršljanu, Zori, Nadi, Nevenu i mnogim drugim časopisima. Pred smrt je Svetozaru Ćoroviću poslao rukopis “sve svoje pjesme”, da ih objavi “ako može”. Obajavljene su tri zbirke njegovih pjesama: prvo izdanje Ćorović je priredio 1902., a druge dvije učiteljski pripravnici u Somboru 1903. i 1904. godine.