PRAVO NA BOL I SUZE

[I]

Nemam pravo na suze.
A boli me.
Boli.
Nemam pravo da se zalim
i trazim utjehu.
Nikome. Ni od koga.
A trebam.
Kidam paucinu sa riznice sjecanja.
Prebirem po najskrovitijim kutovima.
Sve je jos tu. I dobro i zlo.
Djetinjstvo.
Una.
Prva mladost.
Una.
Opet sam u Novom.
Ljeto. Citav grad na korzu.
Basket na skolskom igralistu.
Matematika. Fizika.
Zrak prezasicen mirisom lipa ulazi
kroz prozore ucionica
i kida koncentraciju.
Bjezimo sa casova.
Pijemo vino na terasi hotela.
Malo je reci sreca.
Budim se iz pozlacenih snova, iznenada.
Naviru pitanja.
Kome sada mirisu lipe na keju?
Ko je na korzu?
Ciji je hotel?
A “Sloboda”?
I da li place moj grad?
Ako place, da li zbog onih
koji su ga oskrnavili,
popljuvali i osakatili
ili zbog nas koji ga zaboravljamo.
Koji smo ga izdali.
Otisli da se ne vratimo.
Prljavi svijet i pare.
Odraz beznadja u ogledalu; svakodnevnica.
I sve manje duse.
A Una? Kome Una?
Ne, nemam pravo na suze.
Nemamo.
Niko od nas.

Mehmed Bahtic

[/i]

Komentariši