1.
Čekam te, srce moje,
nadglasan tišinom,
od sebe samoga proklet.
Iz kojih dubina ovaj glas,
to tijelo tako teško
i čežnja tako stvarna?
2.
Nema više
zamrzlih ptica
na granama
što se otkrivaju,
ni slučajnih prostora,
ni žalosti
u srcu koje te pronalazi.
3.
Okus naranče u toplom svitanju,
tamo iza dobrote što dijeli
kolijevku od prašnog
spomenika ljubavi.
4.
Ono što ostaje na kraju
to je uvijek gorčina
sada gola i stvarna
kao plamen
na kome gore
naivne suze djetinjstva.
5.
Volim darivanja
jer me napuštaju
nalik šljunku
i pijesku sa obala.
Ja sam onaj drugi
a ti već pretvaraš
ruke u ruke
odsutne zauvijek.
Zvonimir Golob
