Debele kožne knjižice pozlaćenih hrbata, stranica od papira koji kao da je rukom rađen, za neku umjetnost ili za dnevnik u koji će biti upisana nečija velika i tragična povijest, nešto o fatalnom zaljubljivanju, putovanju bez povratka u daleku zemlju, ili neka slična, jednako uzbudljiva, povijest iz vremena kada su se ljudima događale samo velike stvari, pa su morale biti ispisane krasnopisom. Te knjižice su zaista bile praznih listova, puno prije nego su došle do nas. Darivane su djevojčicama za dobro učenje i uzorno vladanje, za rođendan, Božić ili neki povod kojem danas ne znamo ni ime. Te djevojčice bile su naše majke, a knjižice su bile njihovi spomenari.
Unutra je sve iscrtano drvenim bojicama i ispisano, najopreznijim rukopisom na svijetu, nekim skupim poslijeratnim nalivperima, posuđenim za tu priliku od očeva, jer je upisivanje u spomenar bilo svečani čin. Tako svečanih u naše vrijeme nije bilo. Najprije bi se pomoću grafitne olovke i linijara povukle tanke crte, da rukopis ne bude krivudav i da se ne ruši prema kraju stranice, naheren kao krivi obijeljeni zid stare čaršijske kućice, a onda bi se perom ispisivale formule vjernosti, sklopljene u lažljive deseterce i dirljive rečenice kojima su se, davno, reklamirali ljubav i drugarstvo. “Ti se sjeti mene i moje uspomene”, piše na listu na kojem je nacrtan modri zeko koji uzdignutom šapom pozdravlja voz koji odlazi. Na prvoj stranici upisala se najbolja prijateljica, neka Majda, Aida ili Milica, svjesna da je glavni lik ovog spomenara i uvjerena da će tako ostati zauvijek. Samo u spomenarima i više nigdje, riječ zauvijek nešto je značila.
A onda su, u sljedećim generacijama, spomenare zamijenili leksikoni. Bilo je to poput povijesnog prelaza iz romantizma u razdoblje realizma. Iščeznuli su anđeli i zečevi, nalivpera, deseterci, starinski običaji i pozlaćeni hrpti. Iščeznula je riječ zauvijek. Umjesto toga kupila bi se najljepša teka koja se mogla naći u knjižari, ili neka sasvim obična, a onda bi se na svaku stranicu upisalo po jedno prilično konvencionalno pitanje. Omiljeni pjevač, grupa, glumac, najbolji drug… I pitanje svih pitanja: “Koja je vaša simpatija?” U leksikonima su, naravno, jedni s drugima bili na “vi”, jer je to zvučalo ozbiljnije i odgovornije, a na pitanje o simpatiji odgovaralo se inicijalom ili nekom šifrom iz koje nipošto ne smije biti jasno o kome se zapravo radi. U dvadeset redova jedne stranice, dvadeset je njih sakrivalo pravi odgovor. Ali već sljedeće pitanje, ono koje je tražilo da opišeš kako izgleda tvoja simpatija, pružalo je mogućnost da se malo otkriješ, ali da opet nitko ništa ne zna. Najljepše plave oči, kosa koja se opisivala kao da je viđena na filmskim ljepoticama, nos koji je zbog nečega uvijek bio prćast… Riječ prćast bila je u trendu.
Upisati se nekome u leksikon značilo je biti uvažavan u razredu. Uvijek je bilo onih kojima se leksikoni nisu davali. Ti nezanimljivi i bezvezni dječaci i te nevidljive djevojčice koje su sjedile negdje u sredini reda, pa su i u svemu drugom bile – u sredini, bili su žrtve okrutne hijerarhije uspostavljene iz istog razloga iz kojeg se uspostavlja i svaka druga hijerarhija: Da bi u njihovoj patnji uživali oni na vrhu, oni kojima se leksikon prvima davao na upisivanja. Nitko nikada neće saznati tko su bile njihove simpatije, koji inicijali, jer nikoga to nije zanimalo.
A priča o simpatijama zapravo je priča o tajnom karakteru zaljubljivanja, kojim je bilo obilježe no naše vrijeme. Naime, zbog nečega se nije smjelo znati tko ti si sviđa i na čiju ljepotu trošiš svu svoju fantaziju. Trošiš je kao što je više nikada nećeš trošiti. A ako bi se saznalo, ili samo posumnjalo koga voliš, počinjala su beskrajna razredna maltretiranja od kojih bi se u najkraćem roku odljubljivao i tražio svoju novu tajnu. Istina bi se često krila i od objekta tajne ljubavi. Razlog tome bila je velika vjerojatnost da ćeš biti ponižen njezinim odbijanjem. A odbijanje se u društvenom životu razreda strašno cijenilo. Kao recka na oružju teksaškog revolveraša.
Između spomenara i leksikona bio se promijenio svijet. Drukčiji su bili običaji, način života, rečenice koje ljudi jedni drugima govore. Moglo bi se reći da se i danas od svojih roditelja razlikujemo upravo onoliko koliko se leksikon razlikuje od spomenara. Po stranicama pozlaćenih knjižica pala je tuga od vremena. Nije strašna, nego je mekana kao jastuk pun bezrazložnih suza. Ista takva tuga pala je i na naše leksikone. Čudno zvuči, ali odrasli smo ljudi.
Miljenko Jergović, Historijska čitanka
dobar je miljenko… al u panjevima…
Jergovic zaista zna sta pise 😉
A, ti Silent-S izgleda ne znas da uzivas u malim stvarima…