Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doci ce što je odredeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da cesto budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom rijeci; ne lice na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrcu ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci, i ne vole da se sjecaju niceg što se desilo; boje se promjena jer su im cesto donosile zlo, a lako im dosadi jedan covjek makar im cinio i dobro. Cudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjaca i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedu toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
A mi nismo niciji, uvijek smo na nekoj medi, uvijek neciji miraz. Zar je onda cudno što smo siromašni? Stoljecima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ni tko smo, zaboravljamo vec da nešto i hocemo, drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tude ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaceni, strani svakome i onima ciji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmedi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.
Šta smo onda mi? Lude? Nesrecnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jucer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušca, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braca i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sacuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreca je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa, pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukcije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to cinimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znaci da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam cast našoj ludosti!
Meša Selimovic