Pretke mi u mezarju uzbihuzurili,
sestru i u njoj dijete ubili.
Od sudbine rasudbinili
sve sem časti i razuma ukrali.
Pomirenje možda
oproštaj nikad.
Hanifa Osmanovic
Pretke mi u mezarju uzbihuzurili,
sestru i u njoj dijete ubili.
Od sudbine rasudbinili
sve sem časti i razuma ukrali.
Pomirenje možda
oproštaj nikad.
Hanifa Osmanovic
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
ne treba oprostiti
i zaboravaiti
ALI OSOBI koja je nesto pocinila
a ne narodu…
BRAĆO, DUŠMANI
Krvlju ste našom, natopili svoju slobodnu zemlju.
I kakvi plodovi očekujete da će rasti?
Vaš zrak vonja, na buđ i memlu,
trule će voćke, s vašeg drveća pasti.
Umesto da sejete život, iz vaših klica,
žnjećete uvek krvavu žetvu,
vaši će sinovi, u žitu svome videti lica,
onih, čiju ste prizvali poslednju kletvu.
Krvavim noževima, sečete hleb beli,
za sinove, i unuke svoje,
slavite zemlju, što ste od vajkada hteli,
al’ ovozemaljske se bitke, ni ne broje.
I, osim par mudrih, laži za sebe,
nećete imati, šta Bogu reći.
ispod te himne, savest vas grize i grebe,
a, istina će vas uvek, uvek, peći.