beats by dre cheap

SEHID

[i] Bismillahir-rahmanir-rahim. Molim Allaha, Gospodara svjetova, kako vidljivih tako i nevidljivih, da me na pravi put uputi, na put onih kojima je milost Svoju darivao, a ne onih koji su protiv sebe srdzbu izazvali, niti onih koji su zalutali! Ne vidim nista, vidljivi svijet je ostao na ostrici jednoga noza, za nevidljivi, izgleda, jos nisam spreman. Pomolila se svjetlost, davno odvojena od svoga izvora, za koju nisam siguran da li se pojavila odande odakle se sve pojavljuje, ili je to tek zaostatak svjetlosti koju sam pokupio po stvarima. Znam da progledati moram. Znam da me ceka dug put, put svjedocenja. Svaku poru zemlje zasadit moram istinom. Samo da na pravi put izadjem. Ja, svjedok. Osjecam svoju ruku, i u ruci svoju glavu, pod pazuhom. Jos nemam lica. Niti ima bilo kakvog lica na kojem bih mogao ogledati svoje lice. Nemam ni imena ni prezimena. Moje ime jos igra na granici svjetla i tame. Kada me neko pozove imenom, spustit cu svoju glavu. I bit cu spasen - tamo gdje se spasava sve. Znam da svjedociti moram. Svjedocenje je pametno utvrdjivanje. U utvrdama od sjecanja treba da se igraju djeca. Ona koja jos nisu rodjena. Upinjem se da progledam. Pokusavam skupiti u samo jedan pogled sve ono sto sam bio. Zasad, ne uspijevam. Sjecam se samo jedne ostrice noza, i vise nje cela, sa koga zjapi: krvnik. Celo je posuto ravnokrakim krizevima, onima sa istocne strane svijeta. I, zudim pobjeci od tih znakova koji ne pripadaju mome adetu. Molim, stoga, Onoga koji je sve puteve po svijetu posijao, kao sto je po covjeku posijao krvne zile, da me na pravi put izvede, da mi po mjeri korak rasporedi (ni plah, ni plasljiv), i da me uputi tamo gdje cu pronaci svoje lice. Moj put - i to, evo, znam! - mora biti obrnut od puta koji me je doveo u ruke dzelata. Pete mi trebaju dodirivat zlo, a nozni prsti - dobro. Sto se srca, pak, tice, osjecam - i to osjecanje cuvam kao jedinu hamajliju - da sam nevin. Da nije nevinost kljuc koji otkljucava vrata ovoga labirinta? Na pocetku svakog koraka uvijek je stajala nevinost. Glava pod ovim pazuhom moze biti uzaludna ako neprogleda. Past ce stubokom na zemlju, kao bilo koja stvar. Kao toliko glava prije nje. I to ne bi bilo nista neobicno, gledano iz nekog pogleda kojeg se ne tice sudbina. No, toliko je vec palo glava, da je svaka slijedeca - dukat. Ne umisljam da sam bogougodnik. Ne. Ustvari, i ne znam kakav sam nekad bio. Dobar? Zao? Da li je na meni uopce da sudim o tome? Ne znam. Samo znam da sam bio nevin u trenutku kad su mi skinuli glavu. Mozda odatle pocinje put na kojem se nalazi moj spas? Nevinost jeste spas. A sta je najnevinije? Rijec? Dijete? Melek? Mozda treba progovoriti, kao dijete, kad doziva meleke u tami? Koje su najnevinije rijeci sto ih se usude izgovoriti ljudske usne? Bismillahir-rahmanir-rahim - kazem. I - taknuse me krila. Ugledam 33 znaka, kao 33 pecata, ispod kojih se krio pocetak: Zilhad Kljucanin, fragment iz romana SEHID [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
09/01/2005 19:04