beats by dre cheap

IZLET U BOSNU

[i] Bijeda je carica moćna, njen crni obavija plašt prašnjavu, prljavu, gladnu Bosnu. Klanjam se. - "O, veličanstvo, otkrijte oku kasabu, htio bih vidjet slobodu, socijalizam u slici, jer riječi čuo sam dosta, na njih sam nevoljko gluh, ko vi". Bijeda se ponosno smješka, podanik njezin - gle! - moli, da vidi te, koje voli, pa razmišlja: "Smije on, smije, opasan za vlast on nije, jer živi tek je leš, pomalo čak već i truo, pa sve što tamo bi čuo reći on ne bi ni smio, ni htio. Umio da li bi to? Ta pjesnik nekad je bio, sapet će riječi mu - bol." Vlak klizi slijepo kroz noć. Sablasno mračni vagoni škripe i treskaju, krče ko gladna putnička crijeva. U njima umor zijeva i glad se rakijom hrani; briga se ludila brani pićem i psovkama... Laž sapela usne na grubost i seljak smije se zlobno jadu i - ponosu svom prodanom jučer u gradu za tvrdi kiseli hljeb... Treća je klasa ruglo slobode pijanih robova straha. Seljaci šale se grubo i riču ko zvijeri jadne, gladne, u kavezu uskom tamnice svoje slobode... Sablasna povlaka dima a tisuću iskrica vrelih nad poljima sprženim gordo ko zastava smrti vijuga... Blizu je, blizu je Bosna... Gegaju, hramaju, tresu seoska škripava kola. Zora je... Umrla sela bude se sablasno gola. Smiju se pijana slova crvenih novih parola o sreći... Posljednjeg vola seljak na prodaju vuče. Pod vratom zvono mu tuče posmrtnu počast slobodi... Suša je požnjela žito, pokosila livade gole, popila s polja vodu i sad se nad selom odmara ko krvava nebeska luč. Ne truckaju kola - sad klize... Nije već daleko Sava. Stigli smo na krvavi put koji će vezati čvrsto seljaku i noge i ruke, i jezik, i mozak i vid, a po kom će paradna kola vozit caricu: Laž... Bijela, ravna ko dlan vijuga autostrada... Kočijaš - brkati seljak - potajno skida sa glave bezbojni prašnjavi šešir i šara po grudima križ. Ta cesta guta živote! Ta cesta sina mu ote... Kasaju mršavi konji, umorni prijeti im bič. Požuri! - nečujno vičem - Vidjet htio bih Bosnu! Gradiška... Ruglo slobode. Taj mrtvih uzdaha grad, zidine tušte i ružne, i dva - tri groba, i voćnjak, bodljivih žica idilu očima pruža ko vrač, koji u roba pretvara riječ, u krvavi rad, pušku i stražu, bijednu našu slobodu... Mutna i plitka, široka, ko razmrskana je Sava, a nad njom drevni most. U njoj se nemoćno davi srušene ćuprije stup... Tko laže da život je skup? Čovjek je prosjak tek glup, koji san odmora prosi i strah u džepu svom nosi i nade spoznajom kosi, da zemlja ova nije, nije raj, nego uzdisaj, Gradiška, straza i krvavi put u Ništa... Pogled je legao po kaznionici i uzalud traži na osunčanom krovu muke Hrvata i čelo kog brata da ga bar suzom cjeliva i tako smanji mu bol... Prosjak sam, prosjak sam gol!... Carica gordo i strogo otkriva crni svoj plašt... Uz kola ciganska, mršave seljake, rahitičnu djecu i prosjaka niz korača bol preko mosta... U Bosni sam... Al dosta je... Dosta!... Ne mogu! Ne mogu više! Zaboga, tiše, ta tiše! Gledaj! I - šuti! I - smij se, ko laž! Kasabu zaprašilo sunce, uzbudio pazarni dan, pa su svi jadi, sve brige na ceste puznuli van. Ko neočešljani i neumiveni prljavi cigani drumski, il bradati robovi šumski, il ko pijani starci na ulice gledaju kuće. Prozori otkrili suncu i mojim zjenama - glad. U nekom limenke crne, lijesovi konzerva mesnih poneki hrane cvijet, ko znak: tu umire mladost, ljubav se ovdje koprca između gladi i srca, tu vene djevojka jadna, pjesma tu boluje skladna, tu bdije vazda opasnost, sramota - za obraz, za hljeb... Prašina cipele guta, a oko, ko ludo - koluta. To da je Bosna - to? Kletva na usni se suši ko krvava mržnja, ko zeđ... Koraku, nastavi kušnju, neka te ne vodi srce, ni moga razuma plač. Težak slobode je mač. Prosjaci spečene rane, batrljke odsjeklih nogu i krmeljive duplje iskapalih očiju uz glad pogledu nude na dar i mole... Ne bole, ne bole ih rane, ni muhe koje se po njima roje - u želucu - tamo je bol. Šareno ruglo plakate traktore, zdrave seljake i poziv na nekakvi meeting krvavom podmeće oku, ko osuđeniku kad dželat bijeli ponudi kruh. Vrtuljak... Pravi vrtuljak... Galama... Nožice bose, poluogoljela leđa, i poneki rasporen turčić uz viku okreću točak. Škripuće, njiše se, buči pazarski "Ringelspiel"... Na njemu devet vojnika, tri milicajca i "ženske", njihovo bijelo roblje... Prašni vrtuljak se njiše... Tu ponos pregažen diše i kroniku robova piše po pijesku i zraku, po kulturnom mraku slobode... Kud vode dalje me zjene? Bijedo, o kud goniš mene? Dalje ne mogu! Dosta! Padam u bol ko spržena klada jada. Carica smješka se mašti i šapće joj: Izvoli! Pazarni danas je dan! Želiš li kupiti duše? Jeftine nisu li zar? Šareni se, njiše se, viče sajamski dan u kasabi. Nekakav sijedi hodža ponjavu u prah je prostro na njoj razgrnuo blago: Tri krastavca kisela, dvije ko kažiprst velike ribe i kupčić rajčica sitnih. Do njega seljak pet jaja i kokoš prodaje zadnju... Bijeda je carica gorda, zna ona lomit ponos ko krhko šareno staklo... Zakrpe, psovke i strah, i krvave oči od gladi, prašina i prosjak krmeljiv, i gola, mršava djeca, vrtuljak i papir plakata, traktori, meeting i laž - - - krvava Istina to je, i moja ljubav, moj san, ponos moj, život moj, nada, bol moja, tuga i vjera: Bosna. Požuri, posljednja snago, da jurnemo klonuli, tužni na most. Bijeda je carica moćna, njen crni obvija plašt prašnjavu, prljavu, gladnu praunuku Kulina-bana, unuku silnog Sultana, a kćer mog sna o slobodi, Bosnu. Klanjam se - "O, veličanstvo, mrzim vas, ipak vam hvala, vaša je dozvola dala mom srcu snagu novu i novi borbeni rog u moje klonule ruke. Žive još: nada i Bog!" Udrider, kočijašu mršave konja svog sapi, na brzi stići želio bih vlak... - Bježim li? - pitaš - O, ne! Žurim se, danak da platim! Slobodu ću Bosni da vratim! Enver Čolaković [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
09/01/2005 18:21