beats by dre cheap

MAJCI UMJESTO SKOLJKE: SOUVENIR BALATONFURED

[I] ratne godine Gospodnje 1944. u sunčano jutro 10. oktobra (Pjesma, koju moja majka, koja je tragično poginula 7. novembra 1944. u Sarajevu, nije čitala) Zašto u sunčani dan pun vedrine, veselja - tonem samotan u san? U san o davnoj dalekoj noći u kom u raskošu sreće svoje bijede ljubim obraze blijede starice, koja u suzi poklanja radost svom sinu i brigu da uvijek nad njime bdi ko anđeo čuvar, ko sjena neizbrisive slike ljubavi... Majko, u ovom raskošu tuđinske sreće koja sad trepti u strahu pred mačem Damakla, (ili možda i vječite pravde) a gdje je nekad titrao sretno i Tvoga ognjišta veseo plam, bez Tebe sam sam i stran... Sve mi je ovdje i moje i tuđe. I boli ovdje bole me još luđe, a nade, koje u podsvijesti pletem kida mi java i svijest, da negdje daleko, daleku u mraku sudbina veze nitima spoznaje moj pravi ljudski dom. Ne Majko! Mene ne vezuje zemlje tek dio jedan - i nisam mu sin. Čitav je svijet ljubavi moje raskošan dom, a ipak to je tek koliba mala u kojoj bijeda mrtva je na odru ljubavi, bratstva i smirenja duše u spoznaju da su ljudi ipak braća. Zašto sam, Majko, u ovoj čarobnoj zemlji gdje sunce titra u granju, kao dragulj na vratu princeze iz bajke o sunčevoj sestri jednako tužan i zašto i ovdje tražim svoj san? Svoj san o Bratstvu i Miru, pravom i vječitom miru koji bi snio na planet muka i mržnje - sam raj?!... Tužne su spoznaje, Majko, da svijet ostaje svijet, i ljudi ostaju ljudi, i mržnja ostaje mržnja, samo se ljubav mijenja, kopni i nestaje kao prekrasna vizija sna. Al buđenje mora nam doći! Gle! Sunce u jezeru Blatnom kupa se u viziru zlatnom i prska zrake svoje na krevet raskošni moj I namještaj orahov stari pun najljepših rezbraskih šara priča o životu boljara, grofova, starih Madžara, Huna, Avara, Hazara, a krupne bijele guske gaču u bolju seljaka, koji su pred milostivim pretkom Tvojim i mojim, o Majko, klečali ko pred kumirom... O, šta bi sa duševnim mirom i odmorom na jezeru Blatnom? Zašto u sunčani dan pun vedrine, veselja, na Bosnu, na Tebe, na Tajnu koja me s njom veže - mislim? Ne, Majko, ja nisam sin zemlje boljara, Avara, Hazara, Madžara, mene je bijeda bosanskog sela i mistika šuma, i priča o Koštri vezala za se čvršće nego krv Tvoja za zemlju Hunyadija Janka. Al jutros, Majko, dok gledam u sunce, i Bosna i Pešta, Evropa i Svijet sve mi je to vjeruj, postalo ko moje. Ja sin sam Zemlje, Kosmosa i Vjere u Ljubav, u Bratstvo, u Slogu i Mir! I granice sve su ove zore pale! Madžarska sela i naše kasabe, tudre i tropi, crnci i kitajci svi su mi braća i svugdje mi je dom gdje Tvoja ljubav sina svoga prati, jer svaka mati, Majko, svaka mati jednako voli svog majušnog sina, il svoju sitnu razigranu kćer. Ne, nisam jutros tužan tek zbog sna o Tebi, ocu i djevojci miloj, o domu svome, o krvavoj Bosni. Tužan sam, Majko, što ruke ne mogu oviti svoje Zemlji oko vrata i zagrlit strasno u ljubavi pjanoj svijet, pa poljubac vreli pritisnut na usne zemlje naše stare... Jedno oko zemlje ljeska se u suncu i trn u njemu, moj ponosni Tihany žulja, pa ga zato talasima plače... Majko, spoznaja je divna ko zora u suncu: s Tobom i s ljubavlju čitavu ću zemlju proglasit domajom sretnog čovječanstva, a mržnje, sukobe, ratove i laži - te zablude sitnih parazitskih misli - utopit u suzi udovice ratne i starice one, koja sina žali na obali jezera Blatnog već deveti dan. Oprosti Majko, što zemlja Hazara, Huna, Avara, Madžara nije domovina moja, već samo divan božanstven u mojoj Domovini vrt, kao i Trebević, Bjelašnica, Igman, ko Triglav, ko Sljeme, kao Himalaji, Niagara, Bospor, Andi i Ganges i prekrasne bašče Gospodnje na Indu... Oprosti i ti, Bosno, oprosti ljubljeni oče! Ljubavi mojoj preuzak je svijet, a ljudskoj mržnji preširoka njiva na kojoj seljak hljeb svoj znojem stiče, pa je krvlju žele granicama sjeći... Da mogu pobjeći, pobjeći daleko, Majko, u sretni svijet svog sna. Zato me java boli, zato me zora vrijeđa, zato me jezero ovo, što se u zrakama kupa jutarnjeg sunca ko labud, samo na bolove sjeća na teške muke starice, koja tu nariče jadna za izgubljenim jedincem. Majko, sjeti se mene, svog sretnog i nesretnog sina i molitvu jednu tihu Gospodu uputi u zoru da vrati zemlji našoj mir prave jesenje zore i svijest o vrijednosti svake rumene kapljice krvi. Sad, Majko, shvaćaš i znaš zašto sam u sunčani dan pun vedrine, veselja ja u viru svojih želja utono samotan u divan al teško ostvarivi san... Enver Colakovic [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
20/09/2005 09:12