beats by dre cheap

POSJETA DOBROSTOJECIM RODJACIMA

[i] Lebdi srebrna glava moje bake u kolutovima dima. Luster u obliku cvijeta s pet latica prosipa svjetlost po sobi. Pod njom mutno sjaje srebrni servisi, iz kristalnih čaša prosipaju se smaragdi i rubini mirišljavih likera. Važno, kao dva stražara, pored prozora se podbočile palme u zeleno lakiranim saksijama. Toplota iz kaljeve peći budi težak, slatkast i gust miris tek uglačanog parketa. U posjeti smo dobrostojećim rođacima. Naslonio sam glavu na bakino koščato rame, igram se s burmom na njenoj vreloj, hrapavoj ruci. Sanjiv sam od toplote i jela koja nisam navikao da jedem. Najradije bih da ja i baka već sada krenemo kući, ali ne, ovo, kao svako drugo veče provedeno kod rođaka, ima svoj strogo utvrđeni red: Poslije ruske salate, torti, likera, crne kafe, žene, po bog zna koji put, mijenjaju iste recepte za kolače; muškarci, zavaljeni u fotelje, važno pretresaju političku situaciju u zemlji i u svijetu... A onda na tapet dolazi moj dedo. Na neki način treba nam naplatiti ovaj praznik za oči i stomak. Nakon kratkog zastoja, svu tu toplu, naoko prijatnu atmosferu, cijepa oštar, leden glas za koji ne mogu utvrditi kome pripada, jer misao je ista u svakoj glavi, i kao da je svi u isti mah izgovaraju: - Ružo, što ti to suprug večeras nije došao? Možda je suviše prefin za naše društvo? U tom trenutku moj dedo je negdje u kafani, sa kartama u rukama i igra svoju treću partiju preferansa ili pored bokalića meke rakije i deset deka sira sluša laži tenora promuklog glasa, slikara koji za svoje slike mogu još samo dobiti piće, propalih arhitekata i nepoštenih trgovaca. Za ovakve porodične skupove on ne mari. Dižem se i idem u klozet jer ne želim da čujem odgovor moje bake. Dok sjedim u velikom, čistom klozetu (veći je od naše kuhinje), pjevam u sebi trudeći se da spriječim da mi do svijesti dopru glasovi koji dolaze iz sobe. Svejedno, do mene, kao lavež donesen vjetrom, dopiru odlomci rečenica: - Ma, pusti ga, karta... - ... ja sam mu lijepo govorila... - Niko pametniji od njega... - ... kad je tako, tako mu i treba... - Žao mi je samo onog djeteta... - ... a zna doletjeti kad mu nešto zatreba... - Kad je trebalo o tome misliti... - Bože moj, bože moj... - E, svašta... - ... on i njegovo društvo... - Prošle zime sam mu sve lijepo sredio... - ... evo, šta meni sad fali? - Dobro de. I ja nekad poigram... - Ljudi moji, ljudi moji... Dok silazimo niz stepenice, na pola puta nas zaustavlja glas i jedna ruka nam pruža komad reform-torte zavijen u salvetu, uz neizbježnu primjedbu: - Evo, recite da smo to njemu poslali. Baka oprezno pipa štapom po zaleđenoj ulici prigrlivši me uza se. U daljini se začu sirena automobila i ona se uplašeno sklanja i čvršće me steže. Dižem glavu i vidim da joj lice blista na mjesečini. - Je l' to plačeš bako? - Ma, jok sine. Što bi plakala? To je od zime... Vraćamo se kući pritisnuti ogromnim, surovim, jednookim nebom. Razmišljamo o nečemu. Dario Dzamonja [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
17/09/2005 10:37