beats by dre cheap

OKAMENJENI SVATOVI

[i] Kamen ćuti, ne govori, ali stoji dugovječan, podsjeća i svjedoči, krije tajnu, inat, kob i nesreću ljudsku. Kamen do kamena isklesan u ljudsku sudbinu, poredan ljudskom rukom i postavljen pored puta da pamti, ispriča, upozori, otme trošnom sjećanju, opjeva, kao stih do stiha u okamenjenoj pjesmi. – Kakvo je ovo čudno kamenje poredano pored puta, Dedo? – To su svatovi, Kasime. – Kakvi svatovi? – Okamenjeni svatovi. Zar ne vidiš tim svojim školovanim očima i mlade među njima? – Vidim dva bijela kamena. Stara je to priča, ohrdana, nagrižena, kao stara fotografija koja je dugo stajala u nevremenu ljudskog sjećanja. Skoro da se više i ne vide prilike na njoj. Ispralo ih (ne)vrijeme. Samo je stari stostogodišnji Dedo mogao u toj zamagljenoj, iskrzanoj i gotovo razbucanoj slici prepoznati nekadašnje ljude i njihove sudbine u okamenjenim svatovima pored puta. – Pa ti si Dedo živa knjiga. – Jedva živa, Kasime. Još malo i ja ću ponijeti sve svoje sa sobom i poći na put za ostalima. – Moraćemo te nekako okamenit. Šteta je da sve svoje priče poneseš sa sobom. – Jes, vala. Priče nisu samo moje. One su svačije i svak u njima ponešto svoje nađe, poneko nešto i doda, izmisli i poturi, ko kukavica jaje, da bi bar u priči ostalo nešto njegovo iza njega. – Bojiš se da ću i ja dodati nešto svoje u tvoju priču, Dedo? – Priče i jesu da se izmišljaju. Moraćeš je bar malo ”uknjižiti”, ako ćeš je tamo negdje zapisivati, a znam da hoćeš, jer nisu sve oči, uši i jezici isti i ne vidimo, ne čujemo i ne pričamo svi istu priču na isti način. – Mudar si, Dedo, stostotina godina i šesnaest fakulteta. – Ne šegači se nego piši, kad je priči već taka nafaka. Nejmam ja baš svo vrijeme ovog svijeta. Ženi se Murat Muharemage Džombe, pronese se glas po selu. Eno idu Muharemagini ljudi i pozivaju svatove, sve viđenije ljude iz petnaest sela od Foče do Sarajeva. Ma, kome li se sakupljaju toliki svati i koja je to vrijedna Murata Muharemagina i tolkih svatova i urnebesa, priupitivali su seljani jedni druge. Begija Avdibegova sa Previle, kažu da joj ni vila nije ravna, odgovarali bi drugi. Niko je nije vidio ispod feredže, ali su se o njoj ispredale čudne priče i uzdisaji muškadije, čežnjivi i pohotni, su derali mnoga mlada srca. Koje god muško oko je zapahnula svojom visokom, vitkom pojavom, njišući se kao da joj šejtanski vjetar zanosi bokove, ostajalo bi zabezeknuto tom skrivenom, slućenom i nedostupnom ljepotom. Pričalo se i to da joj crno oko ispod feredže probada neviđenim sjajem do dna ljudske duše željne uzvišene, tajne i nedostižne ljepote. I Murata je zapahnula mirisom meraka ispod feredže, i on je ostao zabezeknut božijim gibanjem oblina ispod vrelog talasanja svile, i njemu je probodena i duša i razum iskrama iz njenih blještavo crnih očiju. Mnogi su kidisali očevima, pa i čitavom rodu, da je prose baš njima, ali se niko ne usudi zaiskati je od silnog Avdibega bojeći se da ne bude odbijen i ismijan, a sramota je teža i od čežnje i od siromaštva. I Muharemaga se zatezao i lomio, vazio je sinu da ne leti visoko da ne slomi vrat i sebi i njemu, ali Murat nije bio od onih što odustaju lahko. Zaprijeti ocu da će pobjeći od kuće, da će se prijaviti u askere, otići u rat i nikad ga više neće vidjeti, te Muharemaga popusti sinu jedincu i ode zabrinut na Previlu Avdibegu da prosi Begiju svom Muratu. Avdibeg se već bio uzsikirao da će Begijino curovanje potrajati, jer se niko od Foče do Sarajeva nije usuđivao zaprositi je, a i nije joj bilo prikladna prosca. Kad mu ju je Muharemaga zaprosio njemu nešto lahnu. Muharemaga je bio cijenjen i pošten, čvrsta karaktera i jak u vjeri, a i Murat mu je bio viđen. Znao je Avdibeg da je sreća varljiva i da je rizik čekati bolju priliku, te mu obeća Begiju. Nekako viši i prsatiji vrati se Muharemaga u selo i poče sakupljati velike, neviđene svatove. Tri puna mjeseca su se spremali svatovi da idu adile po Begiju. Konji su se timarili da imaju što sjajniju dlaku, vezle se svilom i pozlatom mahrame i svatovski prsluci, čakšire, ćuraci i pojasevi, naručivali se novi fesovi čak iz Carigrada, po najčuvenijim sarajevskim krojačnicama krojile se svilene dimije jendžama, čistile se i glancale ukrašene kubure, brusile se i oštrile sablje damaskije, sve se pretvaralo u sjaj (i srmu). Niko u selu nije znao (a i krilo se) da mladi Miloš Danilov iz Bukovice (selo na vrh planine, blizu Bogu) kupi svoje komšije, kumove, rođake, prijatelje i poznanike, trijezne i pijane ahbabe, braću po čaši, nožu i pušci, djeveruše, popove i kandila, bajraktare, handžare, puške i jatagna, te hajduke i njihove jatake (ako zatrebaju ne daj Bože), da ide krasti prelijepu Koviljku koju mu Mitar iz Bogovića nije dao. Ne dam ti je, Miloše, jer si slabe sorte i hoćeš u sve poslove, malo si s Bogom, a više sa đavolom, reče stari, stameni Mitar gledajući pravo u oči čuvenom kavgadžiji, žaleći mu oca Danila koji je skrušen sjedio, gledao u pod i gužvao ulojenu šubaru bagavim, čvornatim rukama, a jezik mu se bio zavezao u čvor. Nikada Miloš nije oprostio Mitru to pljuvanje u lice pred starim ocem i riješi da ukrade Koviljku, te osramoti Mitra i rani ga za čitav život. I krenuše dvoji svatovi, jedni javno, drugi tajno (adile i krijući). Bog je htio da krenu istog dana različitim putevima i da se istoga dana, svaki u svom ushićenju, pri povratku sretnu. Svatovska pijana pjesma, orljava i vriska čula se i sa jedne i sa druge strane brda Humka uz koje se pela, kao prema nebu, vijugava uska staza kojom su vjekovima prolazili konjanici i putnici namjernici. Ispod staze provalija, kamenjar i zmijska gnijezda, iznad staze gusta šikara koja je dijelila stazu od stoljetne bukove šume. Usud je htio da ista staza veže Muratove Ljubljeviće i Begijinu Previlu kao i Miloševu Bukovicu i Koviljkine Bogoviće. Iz dva različita pravca vodili su dvoji različiti svatovi dvije prelijepe djevojke. Sretoše se na vrh brda i zapjenjeni konji starih svata koji su išli naprijed zastadoše frkčući. Kolone se zaustaviše kao dvije zmije koje su opasale brdo i susrele se glavama zastavši zbunjene kobnim susretom koji se događao jednom u hiljade godina. Nasta duga teška šutnja. Čulo se samo konjsko frkanje i bijesno kopanje zemlje kopitama. Svi su znali da se sudbina žalosno poigrala sa njima, žmirkali su očima i čekali ne bi li se dogodilo čudo – da se dvoji svatovi mimoiđu na uskom puteljku, a da se niko nikome ne skloni sa puta i da niko ne bude donji. Neko se morao, bar malo, usklonuti sa puta, a neko je morao biti i donji. Čudo je trebalo biti da jedni svatovi progutaju ponos i inat, te pristanu da se uklone i budu donji. Takva čuda u to vrijeme kamenih inata se nisu mogla ni u najčudnijem snu sniti, a ne dogoditi, svima je bilo jasno. Ovo su svatovi Murata Džombe, sklonite se na donju stranu da se u miru mimoiđemo. – povika plećati brkajlija, Muratov stari svat, Omeraga. A ovo su svatovi Miloša Mrguda i oni se nikom ne sklanjaju. Sklonite se vi ako nećete da padne krv. – povika ljudina sa bradom do pojasa, Milošev stari svat. Mišići na licima su se grčili, ruke počivale na kuburama i drškama sablji, a u glavi samo jedna misao – ne pristati na sramotu ako treba i poginuti, a obraz i čast sačuvati, te u starom svatovskom inatu ustrajati i nikom se s puta ne sklanjati. Naćeraj konja u šikaru, Omeraga, nek prođu ispod nas. – povika zabrinuti Muharemaga ne bi li se mimoišli sa zlom koje je visilo kao grom nad glavama. Omeraga posluša i potjera konja u šikaru, a isto uradi i Milošev stari svat. Ili ćete potput, ili se bijemo. – prosikta kroz kosmatu bradurinu vođa Miloševih svatova. Mladom Milošu, kao da se nekud žurilo, opali iz svoje kubure i Omeraga se skljoka sa konja. Na to grunuše i druge kubure, prolomi se jauk i stenjanje, jeknu Begija, jauknu Koviljka, poviše se k’o slomljeno cvijeće i skliznuše s razigranih konja. Bješe krivo drugim svatovima, krv udari u pijane glave, poskakaše s poludjelih konja, isukaše sablje i handžare, nasta klanje na vrh Humke brda. (”Stander Dedo, ne znam ja uz gusle”) Nečiji konj se u metežu svali u provaliju i odnese sa sobom ženski vrisak pod zarom. Udari inat na inat, udari gvožđe na gvožđe, izmiješa se svatovska krv i u provaliju sa uskog puta na vrh Humke brda počeše padati odsječene ruke, noge i glave. Konji njišteći nestadoše u šikari, a pomahnitali, pijani svatovi nastaviše da se kolju. Danilo je stao pred Miloša da zaštiti sina od kuršuma. Odgurnu ga Miloš, pa nasrnu ljuto, al u srdžbi naletje na gvožđe i skljoka se u krvave ponore. I Muharem uhvati Murata, on ga drži momak se otima. Držao ga dok ga ne zaklaše, mrtav osta ocu u rukama. Izgiboše svatovi i jendže, konji bijesni latiše se šume, ostadoše žalosni očevi, da sahrane nesretne sinove. Izbezumljen Danilo uprti mrtvoga Miloša na leđa i krenu prema Bukovici. – Skloni se aga da ga mrtvog kući nosim. – bolno, do neba bolno, zavapi Danilo. Muharemaga je stajao kao mejt ne umijući se sklonuti, nije znao ni na kom je svijetu, sve je čekao da ga neko probudi iz groznoga sna. Dozvaše ga Danilove riječi. Postajao, malo produmao, a ni Danilu se više nikud nije žurilo, čekao je da podijeli svoju bol makar sa Muharemagom. – Ja bih ovdi sve ih ukopao, neka groblje priča putnicima, da ćemo se u smrti miješati, a nešćesmo za huda života. – prozbori skrhani Muharemaga. Danilo postaja malo, zagleda se u Muharemagu suznih očiju, ćutke spusti na zemlju mrtvoga Miloša i sabljom očajnički poče da krči šikaru pored puta. Muharemaga, također ćutke, priskoči na mobu Danilu. Pridruži im se još pet šest preživjelih, lakše ranjenih svatova. Tri dana su krčili šikaru, tri dana su kopali grobove, tri dana im stavljali nišane, svima isto golo kamenje, ni mjeseca ni krsta na njima. Svima crni ljuti kamen, a mladama bijele nišane. Staviše ih pokraj mladoženja, da im vječnost bude noć prvjena. Ovu si priču davno trebao ispričati svima, Dedo. A ko bi mi vjerovao, dijete? A i šta bi vrijedilo kad bi je svi tumačili na svoj način? Možda bi neko pošao da se sveti Muharemaginom ili Danilovom rodu. Ko će ga znati, ljudi su čudne životinje i nikad se kod njih ne zna šta će poludjeli um iznijeti iz dana, a šta iz noći. Enes Topalović [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
02/01/2005 16:20