beats by dre cheap

ČEKMEDžA

[i] U svojoj osamljenosti, naročito za nesanih noći sjećao sa Brana milih i nemilih događaja, radije onih do prvog savezničkog bombardovanja nego li onih nakon njega, jer je taj dio svog života dobrim dijelom osjećao kao prazninu koju nije vrijedilo živjeti. Često je sjećanje na događaje i ljude prije prvog savezničkog bombardovanja pobuđivalo u njemu smiješak ili uzdah, što nije bio slučaj ako se ono doticalo vremena i ljudi nakon tog datuma. S nostalgičnim smiješkom Brana se ne jednom sjetio priče koju mu je u više navrata u ranoj mladosti ispričao djed po majci i svaki put bi ga na kraju upitao ’je li se to, dedo, zaista dogodilo?’ – Vidi ti njega – ljutito bi ovaj uzvratio. Kako možeš da me to pitaš!? Zar bih ti ja pričao ovo da se nije dogodilo baš tako, ćafirine jedan!? – Priča je, dedo, tako dobro ”sknađena” da je teško povjerovati da je istinita. – Istinita je, ugursuze jedan, i nije ’sknađena’ – znao sam ih obojicu! A kako i ne bih kad je magaza mudrog Omera bila nasuprot moje, a do njegove je bila Markova opančarska radnja, u kojoj je često ostajao do kasno u noć da ne bi izgubio mušteriju. U Kamengradu je tada bilo malo stanovnika a mnogo obućara i opančara, pa su oni koji bi od Marka naručili opanke bili rijetki i vrlo zahtjevni – uglavnom seljaci iz okoline grada. Svi smo se pazili na komšiluku, a kad je zatrebalo ostavljali magazu na povjerenje onom do sebe uz ovlaštenje da naplati ono što proda – sve dok se lopov nije odao... – A kako se odao, dedo? – Znaš ti dobro kako se odao, samo hoćeš da ti ja to kažem još jednom! – Tako je, dedo! Zar nije jazuk da još jednom ne čujem kako je lopov dohakao samom sebi!? – Dobro si to rekao, baš tako – dohakao samom sebi! Bio je početak ramazana pa mi je pri kraju dana stomak postajao sve nervozniji. Zatvorit ću, velim, magazu malo ranije, posvršavati u čaršiji neke poslove i tako prevariti glad koja je već počela da ujeda. Kući ću doći taman na iftar – malo prije nego se upale kandije. Tako je i bilo. Sutradan se, kao i obično, pozdravim s Omerom i upitam ga za zdravlje, a on mi, namrgođen, odgovori mrzovoljno. Pitam ga u najboljoj namjeri da se nije dogodilo nešto u kući, a on zagonetno reče ’jes’ se dogodilo, ali nije u kući.’ Na moje prijateljsko traženje da mi objasni šta to treba da znači, on odgovori kao da nije čuo moje pitanje ’Žena je dobro, a nijednom djetetu ne ostane ni mrva u sahanu – ’fala bogu.’ Rekoh i ja ’neka ’fala bogu’ i ušutih, jer mi bi jasno da mu je teško i da ne želi da razgovara o tome. Malo kasnije uđe Marko u moju magazu i bi mu drago kad sam zapodjenuo razgovor o Omeru. Složih se s njim da je i meni čudan i tajanstven i da ga do sada nisam vidio takvog. Kad on spomenu Omerovu porodicu kao mogući razlog odgovorih mu da je s porodicom sve uredu i da je nešto drugo po srijedi. Na te riječi Marko se namršti i, pod izlikom da ga posao čeka, ostavi me samog. Bi mi drago, jer sam i ja morao da pripremim neku robu za jednog mušteriju, koja je rekla da će po nju doći u toku dana. Moram ti reći da se sve ovo, vjerovatno, ne bi dogodilo da ja tog dana nisam ranije zatvorio moju magazu. Omeru se i prije dešavalo da zaboravi čekmedžu s novcem nakon što zatvori ćepenke svog dućana i uputi se svojoj kući. Ja bih ga upozorio svaki put, a on mi se zahvaljivao i to bi učinio i sutradan, sretan da sam mu spasio dnevni pazar. Tog dana se vjerovatno stisnuo i njegov stomak pa je u žurbi zaboravio čekmedžu koju je spustio do svojih nogu – dok zaključa magazu. Kad je došao blizu svoje kuće, Omer je stao kao ukopan – pod pazuhom nije bilo čekmedžice u kojoj je bio sav novac koji je pazario tog dana. A bilo ga je dosta. Skoro trčeći vratio se da vidi da li je njegova noseća kasica još uvijek na mjestu na kojem ju je ostavio. Dok je prilazio svom dućanu iznenadilo ga je da je Marko, koji ne posti, već zatvorio svoj dućan! Čekmedže nije bilo. Svjestan gubitka Omer se okrenuo i, mada je bio gladan i znao da ga žena i djeca čekaju da s njim zaiftare, usporenim korakom uputio se kući. Pitao se da li ikome da povjeri šta mu se upravo dogodilo. ”Ne, nikome!” bio je prvi zaključak. ”Bar ženi da kažem? – počeo je da nagovara samog sebe. Ko će izdržati ovoliki teret, ako ga ne podijelim s nekim!?” Na kraju – prije nego je došao do svoje kuće – zaključio je da neće reći nikome, pa ni svojoj Zehri, ’makar crk’o od muke’. I tako je uradio. Zahvaljujući tome znao je da za nestanak njegove čekmedže zna jedino on i onaj koji se domogao novca u njoj. Prolazili su dani, mjeseci, i godine. Omer je šutio i čekao, ali je šutio i onaj drugi. Međutim, pete godine Marko je, dok smo pili poslijepodnevnu kafu, iznenada upitao Omera – Nađe li ti, Omere, onu čekmedžu? – Nađoh! – trijumfalno mu odgovori Omer, sav razdragan. Gledam u čudu prvo Marka, pa onda Omera i ne mogu da shvatim o čemu govore i šta se događa preda mnom. Bi mi krivo da Marko zna za Omerovu izgubljenu čekmedžu, a ja ne! Šutim i čekam. Vidim da je Marko zatečen, a Omer da je upravo dobio kartu koju je dugo čekao i sad je baca pred onoga koji je nije očekivao. – Kada!? začuđeno ga upita Marko. – Evo sada! Nastao je muk, koji je trajao dok ga Omer nije prekinuo strogim upozorenjem... – Ako mi je sutra, Marko, ne doneseš ovdje zorom, sa posljednjom parom što je u njoj bila, puknut će Kamengradom tvoja bruka da ti neće više biti života u njemu! Učinio bih ti ja to sa zadovoljstvom, jer si zaslužio, ali neću radi tvoje djece – nisu ona kriva što imaju takvog oca... Znaš ti dobro koliko je novca bilo u njoj, to se ne zaboravlja, zar ne, a znam i ja, naravno. Poslije tih riječi Omer je ustao i sa vrata Markova dućana poručio domaćinu ’Ovo je moja posljednja besjeda s tobom, ako bog da. Od ovog dana moja noga neće preći ovaj prag, niti želim da tvoja ikad više prekorači moj, dok sam živ.’ Marko je bio skamenjen i bez riječi. Sve se dogodilo iznenada i vrtoglavo brzo da sam i ja bio zbunjen, a neke su mi stvari postale jasne tek kad mi ih je kasnije objasnio mudri Omer. Istinu da kažem bilo mi je teško, da ne kažem žao da se to dogodilo. Po dogovoru Marko je sutradan zorom donio u moju radnju čekmedžu s novcem u njoj. Prve njegove riječi su bile da bi on želio da mu je on preda i još jednom zamoli Omera da mu oprosti i oslobodi ga sramnog grijeha. Da mu je zaista bilo stalo do toga vidio sam po tome što mi je nekoliko puta rekao da mu je važniji Omerov nego li od boga oproštaj! Omer, međutim, nije htio da čuje ni za kakvo praštanje, jer je ono u božjoj, a ne njegovoj moći. ’Ostaje, dakle, sve onako kako sam rekao jučer prije nego što sam izišao iz njegovog dućana. Neću da mu spomenem ni ime, a ti si tu da mu kažeš što bih trebao da učinim ja kod primopredaje moje čekmedže i brojanja novca.’ I tu mi se zahvalio na usluzi koju mu činim. ’Biće da je u čekmedži bilo upravo onoliko novca koliko je donio i primi to, nakon brojanja, s riječima da je u njoj sav novac koji je trebao da donese.’ Kad je ta, za mene mučna formalnost obavljena i kad je Marko, utučen i bukvalno slomljenog srca, napustio moj dućan, Omer me je zamolio da mu obećam da neću nikome, ’ama baš nikome i nikada’ reći šta se dogodilo s njegovom čekmedžom i ko je to učinio. ’Pred tobom sam to jučer obećao nesretniku i dao mu riječ, pa je red da i ti sad obećaš meni – radi njegove djece i mene.’ Kad sam mu dao obećanje zahvalio mi se laskavim riječima da ustvari nije ni trebao da od mene iznuđuje formalno pokriće za moje čuvanje naše tajne, jer me poznaje kao poštena, časna i obrazli čovjeka. Kratko nakon toga Marko se preselio u drugi dio grada da bi izbjegao svakodnevne susrete s nama, kad već Omer nije htio da mu oprosti – povjerio mi se pri prvom susretu. Vidiš, sinko, istini o Omerovoj čekmedži trebalo je skoro pet godina da dođe na svjetlost dana. Nekad joj treba samo malo vremena, a nekad mnogo duže od pet godina. – Znači li to, dedo, da svaka istina ugleda svjetlost dana? – Trebalo bi, ali nažalost često je ljudi zastru tamom pa u njoj ostane zauvijek... – Tužno je, dedo, to i čuti a ne doživjeti. – Tužno i žalosno, moje drago nevinašce, zato što je malo pravih ljudi, koji su kadri da izdrže do kraja ono što treba ili su obećali da će učiniti. I ja sam obećao Omeru, ali je već sutradan to počelo da me bridi i da se pravdam pred samim sobom da ja to neću reći nikome u koga nemam potpuno povjerenje, već samo onom ko će znati da čuva tajnu koju mu povjerim. I tako iz dana u dan moj otpor je slabio i na kraju sam zaključio da nema nikakve opasnosti ako ja svoju tajnu povjerim svojoj ženi. Kao što je Omer od mene, i ja sam od nje tražio obećanje da neće ’nikome, ama baš nikome i nikada’ reći jednu jedninu riječ o onome što ću joj reći o nestanku Omerove čekmedže i kako ju je ”našao” pet godina kasnije! Skoro svu noć smo Hasiba i ja proveli razgovarajući o tome. Sutradan sam zorom otišao u magazu, a Hasiba je malo kasnije posjetila Zehru i uz kafu joj ispričala šta se dogodilo njenom mužu prije pet godina. Čim se te večeri Omer vratio kući, žena mu je spočitala da je vrijeđa i u duši boli da ona od drugih saznaje šta se u njihovoj kući dogodilo prije pet godina, umjesto da to sazna od njega dana kad se to dogodilo... Omeru je odmah bilo jasno odakle je duhnuo taj vjetar, jer Marko sigurno nije govorio nikome o svom sramnom činu. Bilo je tu i suza, i Zehrinog jadikovanja, međutim Omer je ostao hladan i rekao svojoj ženi da je, kad se to dogodilo, ocijenio da je najbolje da nikome ne govori o tome, pa ni njoj. Zahvaljujući tome otkrio sam, makar pet godina kasnije, onoga ko je uzeo moju čekmedžu i novac u njoj! Zahvaljujući sada tebi znam da ne mogu više vjerovati Hasibinom mužu, jer ne drži do svoje riječi, pa ga od ovog trenutka ne smatram svojim prijateljem. Žao mi je, ali je to tako – stavio je Omer tačku na razgovor sa svojom ženom i na naše dugogodišnje druženje i prijateljstvo, baš kao što je postupio prema Marku. Slijedećeg dana Omer nije odgovorio na moj uobičajeni jutarnji pozdrav, a kasnije ni da dođe na uobičajenu podnevnu kafu u mom dućanu. Okrenuo je glavu od mene i ponašao se kao da ne postojim. Bilo mi je jasno šta se dogodili i kad sam pokušao da mu se izvinim i opravdam da je svemu kriva moja žena, koja je prekršila obećanje, on mi je upao u riječ rekavši da Hasiba ne bi mogla prekršiti svoju riječ da ja nisam prekršio onu koju sam dao njemu. Neću nikad zaboraviti ciničan izraz na njegovom licu dok je to govorio. – O ovom mi, dedo, nisi dosad pričao! – Nisam, drago moje dijete, jer me je bilo i sad me je stid samog sebe, a još više njih dvojice, kojima sam učinio veliku nepravdu i nanio štetu, naročito Markovoj djeci i njegovom poslu, ali i Omeru i njegovom dostojanstvu, a najviše samom sebi, samo zato što nisam znao, a možda ni mogao da šutim o onom o čemu sam trebao i morao. – I kako je to završilo, dedo? – Završilo je tako što sam i ja, nakon vrlo kratkog vremena, preselio u drugu četvrt grada, jer mi je bilo mučno sretati Omera svakog dana a ne pozdravljati se i ne pričati s njim uz kafu ili preko ulice. Ja bih rado, i pokušavao sam ne jednom, ali on nije htio ni da čuje niti da me pogleda, jer je držao do sebe i do svoje riječi... Izgubio sam, eto, dobrog prijatelja i komšiju samo zato što nisam poštivao izreku koja kaže da je čovjek gospodar svake neizgovorene riječi, a nekad žrtva i rob svake izgovorene. * * * Jednoj jedinoj, koja je redovno dolazila za vrijeme radne pauze u kafanu ”Prijatelji”, Goran nije znao ni imena. Upitao bi je, ali nije imao hrabrosti. Bila je tiha, nenametljiva, kao da se sklanjala od pogleda ljudi. Uvijek bi naručila komad pite sirnice i svaki put ga zamolila da joj malo kasnije donese toplu kafu. I kad bi nakon toga na njezin stol stavljao pitu ili kafu rekao bi joj sa strahopoštovanjem ”Izvol’te!” ili ”Prijatno!” i ništa više, iako je želio da joj kaže da je neobična, interesantna, čudna, divna, zavodna i poželjna djevojka, kakvu do sada nije sreo. Međutim, to vrelo vrelih riječi, koje su kolale u njemu dok ju je potajno gledao ili joj prilazio, presahnulo bi onog trenutka kad je spuštao pitu ili kafu na njezin stol. Bila je svjesna da on nju izdvaja od ostalih i to joj je godilo, premda to nije pokazivala. Goran se bio zabrinuo kad se ta misteriozna i ’magnet djevojka’ tri dana zaredom nije pojavila u njegovoj kafani. Za svo to vrijeme bilo mu je krivo što drugi sjedaju na njezino mjesto jer bi ona mogla da dođe... Kad je najzad četvrtog dana ušla i sjela na svoje mjesto, Goran nije mogao da sakrije svoje oduševljenje i obuzda svoju radost tako da joj je trčeći prišao: ”Raduje me da vas vidim – nema vas već cijelu vječnost. Bojao sam se da se niste naljutili zbog neke moje nesmotrenost i odlučili da više ne dolazite ovamo. Baš bi mi bilo žao...” Ona se samo smješkala, zadovoljna onim što je čula i vidjela... Najdraže joj je bilo što je bez ustezanja govorio ono što misli i osjeća, što je za nju bio znak o njegovoj čistoći, naivnosti i čak nevinosti. Budući da je ona sjedila, a on stajao gledajući u nju, svom smiješku je dodala rečenicu koja je zvučala kao molbeno naređenje: ”Zašto ne sjednete ako imate vremena i ako vam je toliko drago što me opet vidite. Svakoj djevojci u Kamengradu bi polaskalo, pa i meni, da su se tako zgodnom i vrijednom momku tri dana mog odsustvovanja pretvorila u vječnost...” Goran je već djelomično bio crven u licu, iznenađen svojim izdajničkim ponašanjem i žarom s kojim je izgovorio riječi svoje radosti da je opet vidi. Još kad mu je ona uzvratila komplimentom i skoro mu naredila da sjedne za njezin stol, njegovo lice se zacrvenilo tako da su svi u kafani mogli da vide šta se s njim i u njemu događa. Na trenutak se izvinuo ”dami”, udaljio se i zamolio Branu da on preuzme narudžbe i naplate računa, a onda se, još uvijek rumen u licu i ošamućen iznenadnom radošću, vratio za njezin stol i počeo da u nju gleda kao opčinjen i čeka šta će ona da mu kaže ili zahtijeva od njega. Nije uopšte osjećao potrebu da govori – bilo mu je dovoljno što je u njezinoj blizini i što je gleda, a ako još bude govorila, to će za njega biti dodatna radost. Nije uopšte bio svjestan da vrijeme njezine pauze ističe i da će za koji trenutak da ga napusti – da će ostati sam. Ona se samo smješkala, gledajući ga tako nespretnog, zbunjenog i izgubljenog, očigledno usrećenog njezinim pozivom da joj pravi društvo dok ona pojede sirnicu i popije kafu koju će joj donijeti kasnije. Koliko je puta u ogledalu gledala sebe a vidjela onoga koji će biti odsjaj njenih želja, koji će je gledati ovako zabezeknut i opčinjen njome, što se upravo događalo za njenim stolom. Tako je, eto, Goran iznenada postao njeno živo ogledalo, upravo ona njena strana koja joj je nedostala... Do tog trenutka, bolje reči do tog dana – jer u životu je sve, pa i sam život, trenutak – nedostatak upravo tog dijela činio ju je povučenom i šutljivom, a nekad i bezvoljnom, tako da su mnoge prijateljice, kolegice, a naročito mladići koji su pokušali da joj priđu govorili o njoj da je umišljena, prepotentna, nepristupačna i čak odbojna djevojka. Ona se, međutim, nije uopšte obazirala na to i kao da joj je godila njena samovoljna izoliranost iz koje je često mogla da vidi sebe pa i situaciju u kojoj se nalazi. Često se upoređivala sa svojim vrsnicama u Kamengradu i neke su joj postale odvratne po onome šta su sve radile da bi se domogle cilja... Kad je Goran, crven u licu i mucajući, zamolio Branu za ”uslugu” (što se do tada dešavalo rijetko i bez zamuckivanja i rumenila na licu) ovom je bilo jasno da se njegovom mladom ”ortaku” dogodilo upravo ono što se jednom mladiću može posrećiti. ... Slijedećih dana Brana je bez Goranove molbe u deset sati preuzimao posao i posluživao goste dok se ovaj ne bi vratio koju minutu nakon isteka Lejline pauze. Bio joj je zahvalan da je u njemu pobudila taj njemu nepoznat osjećaj koji je, izgleda, čekao njen dolazak. Čudio se i bio istovremeno zahvalan tom osjećaju blaženstva i sreće, uvjeren da ga bez nje ne bi nikad dokučio. Postajao je draži samom sebi jer je osjećao da je i on drag njoj, zahvalan što mu dozvoljava da je voli i da bude pored nje. Nakon što je upoznao Lejlu njegovo buđenje je počinjalo osmjehom, koji se često pretvarao u strepnju da neko ili nešto ne poremeti taj nebeski sklad, to njihovo disanje istim dahom, željenje iste želje, mišljenje istim mislima i sanjanje istih snova. Bojao se da neka od onih koje su mu se do Lejle diskretno ili napadno nudile lažima i zlobom ne ugrozi njihovu sreću. (Mirza Muštović, fragmenti iz romana ”Da je bilo sreće...”) [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
02/01/2005 15:37