beats by dre cheap

HASANAGINICA

[i] Šta se b'jeli u gori zelenoj? Al'je snijeg, al'su labudovi? Da je snijeg, vec bi okopnio, Labudovi vec bi poletjeli. Nit je snijeg, nit su labudovi Nego šator age Hasan-age. On boluje od ljutijeh rana, Oblaze ga mati i sestrica, A ljubovca od stida ne mogla. Kad li mu je ranam' bolje bilo, On poruci vjernoj ljubi svojoj: -Ne cekaj me u bijelom dvoru, Ni u dvoru ni u rodu mome. Kad kaduna r'jeci razumjela, Još je jadna u toj misli stala, Jeka stade konja oko dvora; Tad pobježe Hasanaginica, Da vrat lomi kuli niz pendžere; Za njom trce dvije mile cerke: -Vrati nam se, mila majko naša! Nije ovo babo Hasan-aga, Vec daidža Pintorovic beže. I vrati se Hasanaginica, Ter se vješa bratu oko vrata: -Da moj brate, velike sramote! Gdje me šalje od petoro djece! Beže muci, ništa ne govori, Vec se maša u džepe svione, I vadi joj knjigu oprošcenja, Da uzimlje potpuno vjencanje, Da gre s njime majci u natrage. Kad kaduna knjigu proucila, Dva je sina u celo ljubila, A dvje šceri u rumena lica, A s malehnim u bešici sinkom Od'jelit se nikako ne mogla, Vec je bratac za ruku uzeo I jedva je sinkom rastavio S njom grede dvoru bijelome. U rodu je malo vr'jeme stala, malo vr'jeme ni nedjelju dana, Dobra kada i od roda dobra, Dobru kadu prose sa svih strana, A najviše imotski kadija. Kaduna se svome bratu moli: -Aj tako te ne želila, braco! Nemoj mene davat ni za koga, Da ne puca jadno srce moje, Gledajuci sirotice svoje. Ali beže ništa ne hajaše, Vec je daje imotskom kadiji. Još kaduna bratu se moljaše, Da napiše listak b'jele knjige, Da je šalje imotskom kadiji: -Djevojka te lijepo pozdravljaše, A u knjizi l'jepo te moljaše: Kad pokupiš gospodu svatove, I kad podješ njenu b'jelu dvoru, Dug pokrivac nosi na djevojku, Kada bude agi mimo dvora, Da ne vidi sirotice svoje. Kad kadiji b'jela knjiga dodje, Gospodu je svate pokupio, Svate kupi, grede po djevojku, Dobro svati došli do djevojke, I zdravo se povratili s njome; A kad bili agi mimo dvora, Dv'je cerke s pendžera gledahu, A dva sina pred nju ishodjahu, Tere svojoj majci govorahu: -Svrati nam se, mila majko naša! Da mi tebi užinati damo. Kad to cula Hasanaginica, Starješini svata govorila: -Bogom brate, svate starješina! Ustavi mi konje uza dvora, Da darujem sirotice moje. Ustaviše konje uza dvora. Svoju djecu l'jepo darovala: Svakom sinu nože pozlacene, Svakoj ceri cohu do poljane, A malome u bešici sinku, Njemu šalje u bošci haljine. A to gleda junak Hasan-aga, Pak dozivlje do dva sina svoja: -Hod'te amo sirotice moje! Kad se nece smilovati na vas Majka vaša srca kamenoga. Kad to cula Hasanaginica, B'jeli, licem u zemlju udrila, Uput se je dušom rastavila, Od žalosti gledajuc sirote. (Bosanska narodna pjesma) [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
01/01/2005 18:30