beats by dre cheap

BINA

[i] Binu je rat, kao tek stasalu djevojku, zatekao u Sarajevu. Skolske knjige je brzo zamjenila bolnickom torbom, a radost zivota borbom za njega. I tako godina za godinom svih cetiri, ratne, teske godine opsade Sarajeva. U tim godinama preplitale su se radost pomoci drugima u odrzavanju i prezivljavanju, vidanju rana, ljubav, smrt. Ljubav u ratu nije u Sarajevu bila nesto novo, njoj jeste, bila joj je prva, velika. On je bio borac, branilac grada, njen vitez na konju. Trajalo je godinu, dvije, kraj rata se vec nazirao kad su joj javili: - Poginuo .... U Sarajevu smrt nije bila nova, ali ova je i nju pogodila. Najbolji prijatelj od onog sto je izgubila bio joj pri ruci, tjesio je, nudio ljubav iznova. - Ne, ne jos, bilo bi i previse i prerano, odbijala ga ona. Poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma ljudi u Sarajevu cekali su da nekako i odjednom sve bude drugacije. Kad ono gore. Jedino sto nije pucalo. Ali tek tada se vidjelo sta su rat i opsada grada ucinili od ljudi, onog sto grad cini gradom. Bina je u ratu radila, imala je pune ruke posla, u miru je prestala da radi, kao da je niko vise nije trebao. Oni sto su ulazili ili izlazili iz Sarajeva nisu vise morali kroz onaj "tunel zivota" ispod piste aerodroma. Sad su onom pistom dolijetali i odlijetali. Tako je doletio i jedan iz daleke zemlje Danske. Ime mu je bilo bosansko, a sve na njemu Dansko. Pitao on Binu da izadju na kafu. Gledala ga ona pa se cudom cudila. Ni slika ni prilika, otac bi joj mogao biti, a on ... Odbila je i kafu i izlazak. Proslo nekoliko dana on je pitao ponovo. Ona nije odbila. Popila je kafu i slusala idilicne price o Kopenhagenu, Danskoj, danskim krunama, skolama za strance, itd... Dok je slusala onu tudju pricu svoju je vec u glavi napravila. Pitao je onaj: - Hoces li sa mnom ? - Hocu, odgovorila je, dok je istovremeno ostalo iz njenih misli gutala i opcutala. U Kopenhagenu, u onoj idili, bilo joj je namjenjeno mjesto hanume na minderu do papira, do kakve skole, za strance. - Ima li ovdje kakva posla? pitala je svog dusobriznika, onog sto je mislio da je ona bila njegova. - Ima ali nema za tebe, odgovorio on. - Kako nema za mene ? bunila se ona. - Ima brati salatu, tesko da teze ne moze biti, razuvjeravao je on nju. - Odvedi me sutra da berem salatu, rekla je Bina, sebi i onome. I tako dan za danom, punih sest mjeseci, na koljenima sa kesama za pojasom i odrezanim glavicama salate u rukama. Glavice je prvo stavljala u kese, a potom u plasticne gajbe, po 16 ili 20 komada u svaku. Uz njih je slagala i svoju ratnu muku, tuzne sarajevske slike. Onaj, njezin dusebriznik se cudom cudio, a ona se radovala i u sebi planirala. Upravo tu na njivi, među redovima salate i jezik je naucila. Sa onim radnicima je pricala engleski, a nepoznate rijeci danskog zapisivala je u blok sto ga je u tu svrhu uvijek u dzepu drzala, kuci je po rijecniku trazila znacenje upisanih rijeci. Pozvali su je i u skolu jezika za pocetnike, ona je trazila da pise test. Polozila je i oni je onda prebace u skolu za bolnicarke. Njeni zemljaci iz Bosne se njoj cudili. - Vidi se da ratnog Sarajeva niste osjetili, govorila bi im ona ostavljajuci ih u cudu. Prosle su dvije godine, stigli papiri. Toliko je trebalo cekati po osnovu braka, i ona je cekala. Negdje bas u to vrijeme okoncala je i onu skolu za bolnicarku, ili kucnju njegu i samo rekla onom sto je njegova bila. - Psihicki nisam najbolje, ljekari su mi preporucili da probam, sama, to bilo sve. Stvari je vec bila strpala u nekoliko torbi, a stan je pronasla u malom susjednom gradicu, ovo je bilo ono sto je jos trebalo odraditi. I ona je odradila. Isto ljeto otisla je u Sarajevo i dovela u Dansku onog sto je dvije godine na njega mislila, i sjecala se rijeci sto mu je u onim ratnig godinama govorila: "Ne, ne jos, bilo bi i previse i prerano". Sedmicu dana kasnije on je u kese za salatu, savijao ratne uspomene zajedno sa onih 16 ili dvadeset glavica, a naveče kuci Bina ga nove danske rijeci propitkivala. Sevko Kadric [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
13/08/2005 12:27