beats by dre cheap

NOŽ, ŽICA, SREBRENICA

[i] Sa suprotne tribine odjekivalo je: « Nož, žica, Srebrenica!!!» Svako mu je slovo, poput rafala metaka, deralo meso sa kostiju, mutilo ionako razmućeni mozak, napinjalo ionako oteklo srce. Poželje da se pretvori u krik, u vrisak, poželje da je svemoćni grom koji jedini može ispričati priču o Srebrenici gluhima na suprotnoj tribini i rastjerati mrak iz njihovih zamračenih lubanja. Osjeti se nemoćan do krvavih suza, osjeti se kao da ga ovaj put prekla hladna kama na nabreklim vratnim žilama mu. On spusti roletne na svoje umorne oči da bar ponovo ne gleda ludilo na njihovim licima, začepi uši da ne čuje eho ovozemaljskog pakla i zla, ali se još uvijek ježila njegova koža kao na hladan dodir noža. Kao krv i zemlja izmiješane misli i pred zatvorenim očima naslikaše sjećanja od kojih se krije i bježi devet dugih, debelih, grozomornih godina. - Hajde, sine Munire, s Božjom pomoći, i danas prođi šumom ne bi li, ako Bog da, i danas našao koju mliječnicu, vrganj ili list srijemoša da nam održi dušu u životu dok nam Bog ne pošalje kakve druge nafake i spasa iz ovog džehennema. Ne idi daleko oni su blizu i polahko da ne nagaziš na što, ne d'o Bog. - tugaljivo se molio majčin mu glas, i njemu i Bogu. Muniru ( Munjom su ga zvali) bilo je petnaest, ni dijete, ni čovjek, dovoljno zrio da razumije, a previše nemoćan da bilo šta učini, dovoljno razuman da se boji, a previše zbunjen da ne srlja, dovoljno jak da se brani i o sebi brine, a previše slab da pomogne onima od kojih i Bog i svijet okrenuše leđa. Bio je jedinjak u oca koji mu pogide u borbi sa četnicima, dan prije nego će Ujedinjeni narodi proglasiti Nesretnu Srebrenicu Zaštićenom zonom, licemjerno zvanom. Prašina u oči je bačena. Očevu zaštitu zamjeni, tako, šarena laža zaštite svjetske dvoličnosti, licemjerno zvana. Poslušao je molećivu majku, uvijek ju je slušao. Krenuo je u šumu da traži bijele šljemove pečurki spasa gladne, ratne hiljadu devetsto devedeset i pete od Isusovih muka prohujale godine, nedaleko od ovozemaljskog mučilišta, Srebrenice. Dolje su bile krhotine izmrcvarenog grada, a gore, iznad njegove osamljene kuće, majka, hraniteljka, šuma. Začudio se što tog jutra ne grohoću rafali i ne prolamaju granate. Zadnjih nekoliko dana to mu nije dalo ni spavati, ni misliti, ni disati, toliko se zlo zguslo nad gradom. Krenuo je lagan kao proljetni list na vjetru, majkin Munir, majkina Munja. Šuma ga zagrli i majka ga izgubi iz svog čudnom slutnjom ustreptalog oka koje je milovalo njegovu mršuljavu priliku sa prozora, stare, oronule kuće na osami. - Hajde, sine, Bog ti pomogao! – prošapta u prozorsko staklo, pa se dosjeti i prouči mu dovu zaštitnicu. Dugo je lutao poznatim šumskim zadžepcima. Ništa ne nađe, ništa što bi moglo utoliti njegovu pregladnjelost i, bar na sekund, zavarati njegov utrnuli stomak. Bukovo lišće je već odavno odrvenjelo i ne može se više jesti, kora mladih stabala oguljena i sokovi ispod nje isisani, jučerašnje gljive nisu ni popodneva jučer dočekale, a današnjih nigdje, ama baš nijedne, ni crvuljka lisičarke, ni klice popašenog srijemoša. Išao je sve dalje i dalje, nije mu se vraćalo kući praznih ruku, ne bi mogao otrpjet majčin pogled. Prođe i podne, a on ne nađe ništa. Provlačio se kroz gustiše koji su ga grebali po licu i skoro zašao gradu sa druge strane, sve uzalud. Na mahove mu se činilo da odozdo, iz gradske udoline, dopire čudna larma. Nije se pucalo, za Božje čudo, nego su brujali motori i dopirali čudni valovi mnogobrojnih ljudskih uzvika i neobična žamora. Nije imao vremena misliti o tome, bio je gladan. Konjski uporan u svom traganju izbi na jedan proplanak, ali brzo ustuknu i sakri se u gustiš. Htio je pobjeći od onog što je vidio, ali ga čudan glas nepoznatog mu instinkta zadrža da vidi i zapamti sve. Dvojica naoružanih, u kao smrt crnim uniformama sa mrtvačkim lubanjama iznad tvrdih niskih čela, odnekud iza živice u kojoj kao da je brujao teški dizel motor dovedoše dvojicu izbezumljenih, izubijanih svezanih jadnika. Munji se učini da poznaje očajnike preko čijih lica se već bila navukla mračna sjenka smrtnog straha. Išli su poslušno pred uperenim cijevima, pogledali jedan u drugog tražeći bilo kakvu nadu u očima sudruga, zvjernjali okolo po proplanku, pogledali u visoko nebo pa obarali pogled u crnu zemlju. Odnekud, sa druge strane proplanka, tu čudnu kolonu presretoše dvojica grdosija, ogromnih nabreklih tjelesa, sa dugačkim bradama i čudnim, crvenim beonjačama. - Ko je naredio da se ti ljudi vežu?! To nisu zarobljenici. Pa, još pretučeni! Sramota! – povikaše grleni gorostasi. Jadnicima zasja nada u očima. - Sijeci im konopce, Mile, ta oni su pošteno predali oružje. – zaori se nadaleko dubok glas nabreklog bradonje. Isukaše dugačke, povijene kame iza pojasa i prođoše zbunjenim jadnicima iza leđa veze da im sijeku, hvala ti Bože, poradova se njihovo beznađe. Kame sijevnuše, a dva grkljana se zabjelasaše, zakrkljaše i dva mlaza krvi šiknuše iz uzdrhtala mesa. Oči im bjehu širom otvorene dok su se slagali sa zemljom začuđenom. Oni sa puškama odoše nazad, ko obavili su svoje, a iz prikrajka priskočiše još dvojica, polahko, natenane preroviše džepove bivšim nesretnicima i odvukoše ih za noge negdje iza živice. Naoružani se vratiše sa još dvojicom ispijenih, ispljuvanih, isprepadanih, izubijanih, izbezumljenih, iščašenih, iskrvavljenih, izluđenih ljudi. Jedan od izmrcvarenih bio je skoro dječak, Munjinih godina. Poznavao je on Samira, starijeg brata svoje tajne ljubavi, Sabine, sa kojim je često igrao “lopte” na livadi pored njihove mahale. Grlo mu se speče, a misli zazujaše ko uzrujane pčele u košnici. Poboja se da krvnici ne čuju bubnjanje njegovog srca. Zaustavi dah i zazinu da vidi šta će se zbiti. I njih susretoše grlati, bradati dželati i ista krvava liturgija se ponovi, šumski ljudi igrali su suludu predstavu šumskom drveću ( i Muniru odrvenjelom ), prinoseći žrtve zemlji krvoločnoj. Dvadeset puta se pred Munirovim petnaestogodišnjim očima ponovi ista scena, dvadeset puta se kočio od bljeska kame i bjelasanja grkljana u krvi šištećoj, a onda mu pozli. Učini mu se da će povratiti prazan stomak. Prestravi ga mogućnost susreta sa krvavim očima dželata i on lagan poput vjeverice klisnu u šumu. Dugo se borio za dah, dugo se borio da ne povrati prazan stomak, dugo se grčio da povrati razum. Šuma i njeni zadžepci provedoše ga na drugu stranu grada, tamo gdje je bila njegova usamljena kuća, a u kući uvehla majka. Vrata na kući bijahu širom otvorena. Trnci i jeza zagmizaše kičmom. Tjeskoba. Slutnja. Strah. Strah strašan ko zakrvavljene oči dželata. Uleti u kuću. Ni žive duše. Sjuri se strmom stazom do kuće komšije Hasiba. Nigdje nikoga- kao da kuga pomori sav živi svijet, a ostadoše samo zjapeća kućna vrata. Pope sa na Pogledine ( svevideće brdo) i nadviri nad gradom. Kundacima su utovarali djecu i žene u kamione i autobuse. Oni što su čekali na red da budu utovareni bili su ograđeni bodljikavom žicom. Učini mu se da među šarenim dimijama prepozna i mršavu majčinu priliku. Osvrtala se na sve strane i visoko istezala vrat. Negdje iza sebe začu krik, vrisak, vapaj i rafal što ga prekide. E, vala mene nećete, ni na kamion, ni pod nož, ni u žicu, neću vam živ u ruke pa makar se morao pretvorit u krticu. Sa munjom misli sijevnu i munja u nogama, Munja se dokopa ponovo svoje šume. Štrecajući svakog šuštaja lišća, krenu šumskim stazicama prema Potočarima. Plavi Holanđani ( plave, ukrasne, ratne pečurke, igračke ratne zaraćenoj djeci maloumnoj ) nas moraju zaštiti, mislio je. Bio je skoro nadomak baze holandskog UNPROFOR-a. Još uvijek se držao šume pazeći na svaki korak. Svojim izoštrenim sluhom začu krckanje suhih bukovih grančica. Ne, to nije mekahni hod životinja ( koje su, zapravo, već odavno bile pobjegle iz srebreničkog grotla ili su ih mine poubijale ), to je tvrdi hod vojničkih cokula, pomisli i munjevit, kakav je i bio, brzo se sakri u gustiš. Sačekaće da prođu. Omalena grupica ljudi kretala se šumom oprezno strigući očima na sve strane. Kad bi koji nagazio na suhu grančicu, ostali bi ga proboli oštrim pogledima. * te, pa to su naši, sijevnu misao kad se približiše njegovom skrovištu. Prepoznao je svog daljeg rođaka, Safeta, i čuvenog gradskog jalijaša, Seju. - Sajo! – zovnu ga tiho, čovjek se prvo ukoči, ali se u trenu munjevito okrenu i uperi pušku u gustiš. - Sajo, Munir je Mehmedov. – prošapta. - Izađi da te vidim! – prosikta. Mršavi, visoki dječak-momčić izađe, a veliki Safet ga zagrli kao sina kojeg mu granata ubi s početka opsade. - Šta se dešava? – upita momčić koji je tek tada počeo drhtati ( strah i beznađe tek su mu tad uzrovali mozak). - Pokolj. Dobro je da si živ. Moramo prema Žepi. Ovdje je sve otišlo u pičku materinu. Prodani smo ko stoka. Sad kolju sve što ima jaja od šesnaest do šezdeset i šest godina. Svojim očima sam gledao. Nikome nemoj vjerovati, sine, ni našima, ni plavima, a njihovima ni u grobu, sjeme im se zatrlo. – siktao je Safet ljut na čitav svijet. - I ja sam vidio – promuca dječak. - Dobro zapamti šta si vidio. Jednom ćeš, možda, morati to nekome da ispričaš. – čovjek ponovo zagrli dječaka. - Nikada neću ni moći zaboraviti. - I ne treba zaboraviti. Nikad. Krenuše šumom u pravcu Žepe. Nisu znali da je u plamenu (mržnje). Vraćajući se te večeri sa utakmice svojoj izbjegličkoj kući sa zamišljenom majčinom slikom uramljenom u prozoru, učini mu se kao da ponovo bježi šumom od srebreničkog zla prema istom, žepačkom. Sejo, jalijaš, vatreni navijač, likovao je. - Jes vidio, Munja, pobijediše naši. Rasturiše ih ko beba zvečku. - Pobijediše *! Niko nije pobijedio, svi smo mi izgubili. - Šta ti je, ba, što si sjeban? - Ma, ništa. Nako. Nož, žica, Srebrenica! - Ma, nek laju, kajaće se, presješće im! Ima Bog! Ima Hag! Zaćutaše i utonuše u svoja sjećanja i poderane misli. Raja se razilazila sa stadiona galameći do neba. Enes Topalovic [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
13/08/2005 12:06