beats by dre cheap

TOG DANA LJUBLJAH PTICE

[i] SONETNI VIJENCI I. Živio u ono vrijeme, sam, pokraj mora čudan ribolovac, U pećini gdje je vjetru stan skrivao se. Bio je udovac, kažu ljudi. Imao je sina. Pozvali ga u vojsku, u rat. Obje noge raznijela mu mina. Lišće pada na grob nepoznat. Pred pećinom, gdje sumrak i zora mreže pletu od fijuka mora, gnijezdo sebi sagradio ždral. Ribar reče, namrštivši lice: čujem samo ptice kriještalice! Ždral odletje. Rasprsnu se val. II. Ždral odletje. Rasprsnu se val o hridine. Ribar pognut sjedi.. Galebovi vrište: karneval slavi noćas, gle, Posejdon sijedi! Izranjaju iz valovlja mrkla Sirenice, more ih ljuljuška. Obzorja se stuštila i smrkla, brodolome vape srca muška. Mračna jata val olujan nosi. To pučinom gladni albatrosi lete, tutnji ptičji bataljon. Bjež'te dalje, nijeme prokletnice – ribar viče – samo triještalice munje žudim, Božje duše zvon. III. Munje žudim. Božje duše zvon što ga smrtan sluša izdaleka stvor, pun zebnje. Prevaren je on. O, to znaju ptice! Ta kolijevka što odnjiha bezazleno čedo škripom bit će huku vjetra jeka. I taj što je iz nje nebo gled'o jednog dana ubit će čovjeka. Zvoni Božje zvono. Mjed se topi u topovskoj cijevi. Rudokopi izbacuju zlato, krv i kal. Na mreže se nahvatala plijesan. Ribar pjeva. Posejdon je bijesan. S trubljom smrti vraća se, gle, ždral. IV. S trubljom smrti vraća se, gle, ždral, posred vruća zabode ju pijeska. Kraj nje stavi sjekiru i malj. Ribar šapće: o, ptico nebeska, bogovi ti podariše prostor da ga mjeriš zamasima krila. A ja, njegov neljubljeni stvor čim uzletjeh, grud mi izranila kiša strijela njegovih, s visina, kad mrk jastreb odnese mi sina. Otad sulud progoni me zvon. Žamor crnih kriještalica duše para sluh. Od gnijezda što se ruše odjekuje zao nebosklon. V. Odjekuje zao nebosklon od molitve, što molitva nije. Niti vidi niti čuje On suza dječjih kad se vrč prelije. Rekoše nam da je zemlja ljubav, rekoše nam da je ljubav Bog. Što će tvorcu mržnja, pokolj, kuga, što će Bogu ljubavi moj bol ! Što će nježnost majčina, kad surov glas poziva na oružje, u rov. Ide trubač od vrata do vrata. Srp i kosu i pšenični klas zaboravi, ljeto! Čeka nas s barikada žetva prebogata. VI. S barikada žetva prebogata a mlin stoji nepomičan, gluh. Zarđala željezna lopata uz peć čami. Ne peče se kruh. Djedu mojem ribaru, na školju rat posječe lozu, spali brod. Bog namaza katranom i solju obraz sebi, da ga ljudski rod prepoznao ne bi. U gavrana pretvori se, s maslinovih grana dok kapaše ulje, gnjev i krv. Gospod grakće...prošapta u kući razrušenoj starac umirući. Put ljubavi prekri smet i strv. VII. Put ljubavi prekri smet i strv svud goniča vika, bič pucketa. Od ruža je ostao tek trn, miris gorak miholjskoga ljeta. I pokuca na okno, u tmici ruka neka triput. Pitam: tko je ? Oglasi se Bog u crnoj ptici: ja sam! Onaj kog se munje boje. Ne otvorih prozor. Korak čuh, uz to lepet krila. Možda ćuk bespomoćnu vugu u snu hvata? I te noći ja po prvi put Svevišnjega usnih: užasnut nad kolijevkom rukama lamata. VIII. Nad kolijevkom rukama lamata prerušen u ljetopisca krvnik. Zar je bilo stoljeća bez rata i slobode bez zastava crnih? Zar je moguć na tom svijetu mir dok god ne zna čovjek što ga čeka na onome? Dok ga nepomir sa usudom huška na čovjeka. Što je cijela povijest do li hrpa razvalina, bestidnih zakrpa pun zemljovid, po kom plazi crv. Ti, jedinca sina što izgubi, gledaj kako dušmane ti ljubi domovina, glumeć bol i skrb! IX. Domovina, glumeć bol i skrb na oči nam natjerala suze. Smekšala bi i sam kamen tvrd vještica, što majci porod uze iz utrobe, pa ga u koprivu povija i šturcima ga hrani. Konju će te svezati za grivu, predat će te kraguju i vrani d ti zjene iskljuju za tren ako cjelov ne uzvratiš njen. Ostat će od tebe praha šaka. Šapće: ja sam tvoja sreća, dom. A udav joj spi pod pazuhom. Darovi su njeni nož i štaka. X. Darovi su njeni nož i štaka i sveto joj nije ništa ljudsko. Po tom moru s kog nema uzmaka kud nas nosiš, orahova ljusko zavičaju legendom opšiven gajtanima zlaćanim i srmom. Križ od teška olova saliven puk, taj Sizif, po uzbrđu strmom vukuć paklen raspinjao bitak kad u rapotr povijesni nečitak uniješe ga nasilu, o, kratka izdajnička poruka ljubavna! Domovino, mrtvi smo odavna. Mi. I mir. I rasanjena raka. XI. Mi. I mir. I rasanjena raka što iz srca svakog prazna zja. Katkad, noću, oglasi se svraka iz voćnjaka. Mjesečina sja. I nečujno pjevaju se stare pjesme slave i junaštva gorda. U potaji užižu oltare da ne sazna bezbožnika horda. Onda, odjedanput, netko reče da ga rana domovine peče u sred srca, pa razgali grudi. I za tili čas se kao jato golubova zaljulja krilato vrelo mnoštvo, bezimeni ljudi. XII. Vrelo mnoštvo, bezimeni ljudi nalik jatu, stadu i čoporu. Zar Povijesti može da naudi ako riječ joj dobace oporu s tih pločnika, sa kojih će sneni govornici iskresati zoru, pazeć da im djecu ne skameni trubač ždral, što burnu hita moru i pećini nad njim, gdjeno mahnit starac ribar, među školjke sakrit na kob svoju sipa bijes i rug. Utišajte strasti!... kriješte oni s čijega su bezumlja milioni načinili vjetru špalir dug. XIII. Načinili vjetru špalir dug od mladosti glasne. Lepršavih pletenica zlatnih krcat lug bje u dane one kada savih i ja krila svoja, pticom smrti začarana, pticom Nepoznatom. Oko nas se zvjezdano zavrti svod tajnovit, i svome krilatom vodiču šapnuh, puna nevjerice, te noći kad ljubljah mrak i ptice i mati bijah travi, ognju drug: Kud me vodiš?... A on mač izvuče iz korica, i pravac dig povuče od kostiju i nada. Sjever, jug.... XIV. Od kostiju i nada. Sjever, jug... U mramoru san je urezan. Ima vrijeme kad počiva plug i naraštaj raste neoprezan. Živio u ono vrijeme, sam, pokraj mora stari zvjezdoznanac. On mi reče: ptice ljubiš, znam! Tko njih ljubi, zemlji bit će stranac. O, kako tog dana ljubljah ptice, ptice tame, ptice kriještalice. Sovuljage nijeme pogled hudi. Dođi, zlo! Nek skinu obrazine ptice i ljudi pred licem Sudbine. Ptice noći, zbogom! Zora rudi. XV. Ždral odletje. Rasprsnu se val. Munje žudim, božje duše zvon. S trubljom smrti vraća se, gle, ždral odjekuje zao nebosklon. S barikada žetva prebogata, Put ljubavi prekri smet i strv. Nad kolijevkom rukama lamata domovina, glumeć bol i skrb. Darovi su njeni nož i štaka, Mi. I mir. I rasanjena raka. Vrelo mnoštvo, bezimeni ljudi. Načinili vjetru špalir dug od kostiju i nada: Sjever, jug... Ptice noći, zbogom! Zora rudi. U Zagrebu, srpnja 1989. Vesna Parun [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
09/08/2005 18:29