beats by dre cheap

BRIJANJE MOZGA

Prošlo je skoro sto godina od Van Gogovog gubitka uha, a ja sam tek prije nekoliko dana saznao pravu istinu o tom događaju. Sve do tada sam mislio da je Vinsent, u jednom od svojih rijetkih napada normalnosti, odrezao sebi uho i poslao ga nekoj drolji.

E, pa nije bilo baš tako.

Odigralo se sve to kod Drage brice, uvjerava me moj prijatelj Dragan Dardić, koji već godinama počiva na požarevačkom groblju. Kako li se Vinsent zatekao baš u toj brijačnici ostaje poma­lo nejasno, ali postoje neke indicije da je mahnuo dva-tri pića u Dva ribara, da je kao i svi nesretni i usamljeni ljudi pomislio kako se nešto u njihovim životima može promijeniti jednostavnim brija­njem (ili šišanjem), da je popio još dva "zvekana", pojeo tripice i, ne plativši, zbrisao iz kafane. (Tako barem tvrdi konobar Emin.)

Ostalo mu je taman toliko para da kupi flašu konjaka i da se obrije...

Gazda Drago je bio zauzet šišanjem druge mušterije, pa je riđu bradu prepustio svom šegrtu Rami. Sve je bilo u najboljem redu dok Ramo nije britvom počeo fazonirati Van Gogove zulufe - tad ga je posjekao. Van Gog je jauknuo, a gazda je ostavio makaze i zamahnuo da Rami opali šljagu; Ramo se sagnuo, a šljaga je završila na Gogovoj glavi.

Slijedila su izvinjenja i po čaša konjaka i sve je bilo izglađeno, ali je Ramo, dotjerujući drugi zuluf ponovo recnuo mušteriju. Vrisnuo je Van Gog opet. Opet je slika bila ista - šljaga, Ramo se saginje, a Van Gog dobija opet po glavi, opet izvinjenja, opet piće...

Ramo je već poprilično bio nervozan i tom stanju, pri pokušaju da više ništa ne zajebe, trijumfalno je zamahnuo britvom i odsjekao Van Gogovo uho!

Ovaj put od Van Goga nije bilo ni mukajeta. Samo je tiho Rami rekao: "Sakrij to uho, ako gazda vidi, onda smo pravo najebali."

Možda vam ova priča zvuči suludo, ali takav je i život, pa i ja zapravo ne znam zašto sam je uopšte pričao.

Ustvari, znam. Do ruku mi je dopala knjiga (čiji naslov nije vri­jedan pominjanja) autora (čije ime pomenuti bi bilo potpuno bespotrebno) koji je uspio u nemogućem: napisao je (i objavio!?) knjigu od nekih sto i četrdeset stranica u kojoj nema nijedna suvis­la, gramatički ispravna rečenica!

Nasumce šaram pogledom i nalazim: "Ferid je bio uporan da abortira, iako je ona željela dijete." (Kako ćeš, ba, nesretni Feride htjeti abortirati kad i sam znaš da to može biti opasno u tvojim go­dinama, a i da ne govorimo da je to velik grijeh.)

"Trideset mi je godina, dopadljiva i muževna izgleda, moderno odjeven, mogu se svidjeti i mladim i starijim djevojkama, odnosno ženama." (Ovako nešto čak ni Avaz ne bi objavio u svojim Malim oglasima.)

Slijedi nebuloza o maturantkinji (pardon: maturantici) Druge gimnazije koja ima problema s matematikom, pa se boji da će joj to onemogućiti upis na Pravni fakultet (?!): "Vježbali su mate­matiku i narednih dana, ali nisu više reskirali da kod nje održavaju intimne odnose, nego su to činili kod njega kada je bio sam," (Ja sam često sam, a tada, kad "održavam intimne odnose"; to zovem - drkanje.)

Maloprije sam slagao da u cijeloj knjizi nema nijedne suvisle, gramatički ispravne rečenice - upravo sam naletio na jednu:

"Sakiba F. je bila iz Ilijaša." (Mašala!)

"Miralem Pekmezhodžić se osjećao savršeno dobro u trenutku dok se je u rano jutro naginjao nad svoju lijepu, usnulu Zinetu djevojačko Goblenović." (E, jebiga, sad mislite da ja sve ovo izmišljam, ali ću vam, uz pristojnu nadoknadu, ustupiti na čitanje -i psihijatrijsko promatranje - ovaj "rad".)

Dosta! Što je dosta – dosta je!

"Glupost je najzaraznija bolest", pisao je jedan od ideologa hipi pokreta, Jerry Rubin, pa s gađenjem ispuštam ove korice iz ruke, a onda se sjetim i rečenice Jacka Kerouaca: "Perut je prvi znak ludila", i idem pred ogledalo, prstima češljam kosu - pa, i nisam toliko lud.

Zvoni telefon:

"Je li to stan Darija Džamonje?"

"Nažalost, nije. Ali govorite s Dariom Džamonjom."

"Htjela bih..."

Pravim se da se sjećam o kakvom je dogovoru riječ, a u obri­janom mozgu se redaju slike, nabacane bez ikakvog reda: ...1979. godina, dernek u "Šetalištu", izašla mi prva knjiga, na prvoj strani me "prekrstiše" u Dano, ali, baš me briga - ja sam Pisac...

...2000. godina, klub Wigwam, Dubravko Bibanović najavljuje da će "pročitati" moj roman, a publika plješće i izmjenjuju poglede: "E, jebo me bog ludi, ko me nagovori da dođem?"

Biban (ne čita), jer ga zna napamet: "Ubiću se! Ah, neću." To je početak i kraj.

...1994. godina u Americi, roditeljski sastanak, moja kćerka, Nevena, pri predstavljanju kaže da joj je tata Pisac...

... isti dan, isto veče, njena učiteljica me pita:

"Nevena kaže da ste pisac, ali šta vi, ustvari, radite?"

... godina ova, dva sata je po ponoći, zove me kćerka i pita:

"Smijem li, tata, napisati da si ti pisac?"

"Smiješ, kako da ne smiješ, sine. Ali, nemoj."

"Pa, šta ću napisati, tata?"

"To!"

"Šta, tata?"

"To što si sad rekla. U toj rubrici "zanimanje" napiši - Tata."

"Mogu li dodati da ga volim?"

"Možeš, ako me voliš više nego ja tebe."

"E, pa, onda mogu."

 

* * *

Tri sata je ujutro, nema šanse da mi san poklopi oči, idem u kupatilo, prstima češljam kosu - mnogo je više peruti.

(Dario D
žamonja)

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
13/11/2006 21:32