beats by dre cheap

BIJELO DUGME

[i][b] Da nije bilo rata, Bregović bi, na ponos brica i taksista, bio najveći Bosanac i Sarajlija[/b] Pjesmu Lipe cvatu prvi sam puta čuo malo pred ponoć, 29. decembra 1984, na drugome programu Radio Zagreba. Temperatura je bila minus deset, bura je čupala stijene iz zemlje, jer okolo nije bilo nijednoga stabla, a ja sam na glavi imao potkapu i šljem, u ruci žuti japanski tranzistor, i tako sam držao stražu na "izdvojenom mjestu", pri vrhu planine Dinare, tamo s hrvatske strane. Nekoliko minuta ranije javili su da je u svojoj kamp kućici, negdje u Americi, umro Sam Peckinpah. Zvuk vlaških gajdi tako je poslužio umjesto rekvijema za velikoga režisera. Nisam prepoznao tko to svira i pjeva, jer nisam ranije čuo novoga Bregovićevog pjevača, ali danas znam kako je Dinara na minus deset bila dobro mjesto za jednu glazbenu premijeru. Planina od koje je sve počelo, i po kojoj je imenovan specifični duh i mentalitet, u stvarnosti je još okrutnija nego u nizu svojih metafora. Lipe su jedina pjesma za koju tačno znam dan i sat kada sam je prvi puta čuo. Za neke druge, meni važnije pjesme, jedva bih mogao odrediti i godinu, ili godišnje doba. Znam čija je smrt uz Lipe objavljena, znam kako sam bio odjeven, šta sam mislio i kako sam se osjećao. Pamtim i imena ljudi koji su se grijali uz peć, u stotinjak metara udaljenoj kolibi. Sjećam se i čovjeka koji će me, desetak minuta kasnije, zamijeniti na tom ledenom mjestu, da s metkom u cijevi nastavi čuvati nešto čega tu zapravo i nije bilo. Njemu sam predao žuti japanski tranzistor. Zvao se Neđo Stojanović, bio je rodom iz Živinica. Kažu da intenzitet nekog doživljaja određuje naša buduća sjećanja, pa ono što nismo duboko doživjeli, to ćemo vjerojatno i zaboraviti. Iako bi mi, vjerojatno, bilo milije da je soundtrack moga doživljaja bio drukčiji, pa da sam upamtio neku drugu pjesmu, ima neke više istine u tome što se radi baš o Bregoviću. Njegov turbo folk, kojega su dobrohotni zagrebački kritičari nazvali pastirski rock, najsnažniji je folklor naših ranijih života. Uostalom, prvi Bregovićev narodnjački hit, Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac, autorizirao je općejugoslavenski stereotip o Bosancima. Bio sam devetogodišnjak kada sam čuo tu pjesmu. Nije mi se svidjela jer je zvučala seljački, za razliku od zagrebačkih i beogradskih pjesama koje su zvučale gradski, ali me je više od toga pogodilo ono o čemu je govorio tekst. Iz perspektive svojih dalmatinskih i ljetnih prijatelja bio sam Bosanac, a Bijelo dugme je određivalo kakav si kad si Bosanac. Nikako nisam htio biti takav, a pošteno govoreći, nisam ni mogao biti takav, jer nisam imao preduvjeta da odrastem u nasilnog, blago maloumnog bekriju i jebača. Bio sam premlad da pjesmu drukčije shvatim nego onako kako je javno predstavljana, kao himna jednog identiteta. Taj identitet nije mogao biti moj, pa sam pred njom osjećao intenzivan kulturološki i privatni stid. Taj stid je, zapravo, ono što će kasnijih godina većina urbane ekipe osjetiti pred cjelokupnom novokomponovanom narodnom muzikom. Dvadeset godina kasnije, u Zagrebu će me najprije zbunjivati, a potom i prilično ispižđivati, činjenica što je Bosanac iz Bregovićeve pjesme ostao zapravo jedini mogući i općeprihvatljivi Bosanac, Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj nije javno slušala muzika s istoka, nisu se prikazivali srpski filmovi, niti je reprizirana Top lista nadrealista. Sulino Zabranjeno pušenje bilo je ljuti underground. Jedina folklorna činjenica, neprikosnovena u svakom trenutku, zaštićena od osporavanja i uvreda, bio je Goran Bregović, zajedno s Bosancem iz svoje pjesme. Njegovi narodnjaci bili su prihvatljiva mjera seljakluka i folklora. Možda i zato što ih se nije doživljavalo kao uvozni proizvod, niti kao nešto što bi pripadalo Sarajevu ili Beogradu. Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac zagrebačka je pjesma, jer ne pjeva o živome čovjeku nego o stereotipu. Mogla bi biti i bečka, berlinska, lisabonska ili pariška, kad bi i tamo Bosanci bili neka bitna, i glupa, činjenica. Narodnjačka faza Gorana Bregovića okončana je s početkom rata. Ono što je poslije radio bio je etno. A etno s narodnjacima baš i nema veze. Narodnjaci se zbilja sviraju u kafani, dok etno zvuči kao da je jednom davno odsviran u kafani, ali se tog vremena više nitko ne sjeća. Kada je prestao svirati narodnjake, Bregović se prestao izravno ticati svoje lokalne publike. Postao je zvijezda u Italiji i Francuskoj, ali i rado viđen gost na Balkanu. Njegovi solistički koncerti su u Zagrebu pravi mali šminkerski i intelektualni simpoziumi. Kad bi Arthur Rubinstein ustao iz groba i posjetio Lisinski, okupila bi se po prilici ista publika. Obnova Bijelog dugmeta je, poput predratne turneje moštiju cara Lazara, bila neka vrsta povratka iskonu. Iako se to trebalo odnositi samo na publiku, i Goran Bregović platio je nekakvu cijenu. Opasan je povratak narodnjacima, povratak svijetu kojega je sam kreirao, određujući mu pravila i kulturološku mjeru. Opasno je tako se spektakularno vraćati u predratna vremena, jer nitko od nas više nije onoliko naivan i čist kakav je tada bio. Bregović je u međuvremenu postao puno svjetskiji, a njegova je publika, pogotovo sarajevska, postala puno lokalnija. Da nije bilo rata, i da su nam ostala stara mjerila, zbog njegovoga bosanstva neki za sebe više ne bi priznavali da su Bosanci, a zbog njegovoga sarajevstva neki Sarajlije ne bi osjećali Sarajevo u sebi. Da nije bilo rata, Bregović bi, na ponos brica i taksista, bio najveći Bosanac i Sarajlija. U tom slučaju možda bih i ja zaboravio kada sam i kako prvi puta slušao: Lipe cvatu, sve je isto ko i lani... Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
28/06/2005 22:59