beats by dre cheap

DRAGA MAMA...

[i] Mama.... znas onaj par sto sam ti pisao o njima. Jos uvijek je tu. Znas, ona je u prugastoj haljini, a on je ustogljeni covo s platnenim cipelama boje bijele kafe. Jos uvijek su zagrljeni i krecu se polako kao u povorci. On drzi ispred sebe u jednoj ruci tranzistor, onaj mali na baterije kakvog prave u Japanu ili Koreji. Na talasima je vecinom muzika pedesetih, sladunjavi evergrini, onakvi koje cak ni ti ne volis. Oni ih za­ljubljeno slusaju gledajuci u crnu radio kutijicu iz koje strci antena bar pola metra ispred njih. Zamisli, jos su uvijek tu. Kad god produ pokraj nas znacajno nam klimnu glavom dok im se zelene oci smijese. Cetvoro zelenih zaljubljenih ociju koje se smijese. Zamisli. Neki cudni ljudi. Jos uvijek su tu. Setaju, samo setaju. 1 ja setam, odnosno, mi setamo, cesto setamo. Od­lucimo se da jedanput gledamo s jedne strane setacke staze, a drugi put s druge strane. Na taj nacin izbje­gavamo i negiramo dilemu- a ti znas sta je dilema sve u stanju da u meni izazove- na taj nacin ne masimo puno, upijamo selektivno sve, cas s jedne, cas s druge strane krajolika. Naravno, idemo i na plivanje, ustva­ri ona pliva, a ja gacam po vodi. ( I nemoj vise sebe da krivis, nisi ti kriva, pazi, stvarno to mislim, sto ne umijem da plivam. To je skoro, ako ne i normalno, pa vecina ljudi ne umije da zivi, mama. Ozbiljno mi­slim, ne brini.) Ponekad se ohrabrim i odem u vodu do grla , osjetim kako me voda steze, kako ostajem bez da­ha , ubrzano disem, srce mi ludacki lupa, osjetim ogro­mno uzbudenje, a onda bris na obalu...... da, sretan sam. Sunce me miluje njezno i ugodno, sol mi skuplja i zateze kozu, pogled luta pucinom, unutra su ribe, divota. I ne boli me vise glava skoro nikako. A da, skoro da zaboravim. Razmisljao sam o tim vikendicama. Ono neke manje, neke vece, nekih nema nikako, a neke nemaju struju, sjecas se? Sve je to pomalo cudno, one koje su izvana sjajne unutra su trosne, a one koje su napolju trosne unutra je manje-vise sve o.k. U sjajni­ma su ogromni i komplikovani problemi nekako ozbiljni­ji, kako da kazem, uopce je ozbiljno, tiho, mirno, bo­lesno, mrtvo. A u suprotnim, pak, skoro obrnuto. Ma ne mislim ja da je i kod njih sve bajno, ali je nekako zi­vlje, da, to je prava rijec zivlje i recimo zdravije. Bila si ti u pravu, rijetki su zadovoljni i blazeni. Vrlo rijetki. Razmisljam o svemu tome uz dvije svijece boreci se sa nocnim leptirovima za njihove zivote. Bez­glavo i samoubilacki jure na plamen svijeca. Ja ih u tome sprecavam. Oni su uporni i cesto se uspiju sprziti. Samo cvrknu i gotovo. Da li se razocaraju u svijetlo kojem teze ili su svi odgovori u plamenu, dimu i nestajanju...... Haris Rekanovic [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
28/06/2005 18:15