beats by dre cheap

KAD LIPA ZAMIRISE

[i] Dok sam se jos zabavljao sa svojom sadasnjom zenom, dakle, za pune cetiri godine koje su prethodile mom braku, svog buduceg punca sam imao priliku da sretnem samo jednom, ali stalno su mi punili usi o njegovim zaslugama i vrlinama, o njegovim junackim podvizima za vrijeme rata, o njegovom postenju, iskrenosti, o nje­govom neposrednom ophodenju s nepoznatim ili njemu podrede­nim ljudima... Bilo mi je navrh glave da slusam sve te slavopojke (koje su se obavezno zavrsavale zakljuckom da ja imam neobicnu cast i srecu da cu se ozeniti kcerkom jednog takvog izuzetnog covjeka), pa ni­sam bas ni gorio od zelje da ga bolje upoznam. Znao sam kako izgleda, a i on je znao za moje postojanje, ali nikada nismo progo­vorili ni rijeci, osim sto bih ja, kad bismo se sreli na ulici, pro­mrmljao nesto kao pozdrav, a on bi na to samo klimnuo glavom i produzio dalje, bez obzira da li sam bio sam ili u drustvu njegove kcerke. Jedne veceri, dok je kisa lila i iz neba i iz zemlje, uzalud sam se nadao prestanku nevremena, sakriven pod nadstresnicu jedne trafi­ke. Taksisti su ignorisali moje povike i mahanje rukom i preostajalo mi je samo to da njihova zuta svjetla ispracam zestokim psovkama. Tada su se uz rub plocnika zaustavila kola, vozac je otvorio pro­zor i ja sam prepoznao svog (buduceg) punca. Pozvao me je da udem. Prisao sam kolima i uljudno se zahvalio na pozivu, rekavsi da cekam taksi, a on je na to samo slegnuo ramenima i rekao: «Ulazis ili ne ulazis? Jos jednom te pitam...» Kako je i tih nekoliko sekundi, koje sam proveo na kisi, bilo sasvim dovoljno da prokisnem do gole koze, usao sam u kola. Upitao me je dokle idem i ja sam mu rekao svoju adresu. Ignori­rao je sve moje nespretne pokusaje da zapocnem bilo kakav razgo­vor, moje nedovrsene recenice ostajale su da vise u zraku, odbijene njegovom sutnjom, i ja sam jedva docekao da stignemo do moje kuce. Kad sam izlazio iz kola, zaustio sam da mu se zahvalim, ali on me je prekinuo i prije nego sam poceo: «Deset hiljada», rekao je. Ucinilo mi se da nisam dobro cuo, pa sam upitao: «Molim?» «Deset hiljada» ponovio je, a ja sam to shvatio kao neku vrstu sale, pa sam iz dzepa izvadio novcanicu od sto hiljada i rekao, po­kazujuci mu je: «Na zalost, nemam nista sitno. Ostacu vam duzan ovaj put.» «Nema veze, razmijenicu», mirno je odgovorio on, uzeo novca­nicu i vratio mi ostatak novca. Dodao je: «Toliko bi te dosao i taksi», i odvezao se. Ozenio sam se, preselio iz iznajmljenog stana u puncevu veliku kucu. On mi je ljubazno ustupio cijelo prizemlje, a on se sa zenom smjestio na sprat. Bio je voljan da nam pomogne u svakom pogledu, ali u njego­vom ponasanju prema meni se malo toga promijenilo. Nasi razgo­vori su se svodili na izmjenjivanje nekoliko konvencionalnih rece­nica, i to je bilo sve. Meni je takav odnos odgovarao, jer nikada nisam bas bio sklon odrzavanju bliskijih veza ni sa vlastitom familijom. Zato sam se i iznenadio kad me je jednog dana upitao: «Igras li karata? Remija?» Odgovorio sam potvrdno, a on je predlozio, tonom koji je imao prizvuk naredbe: «Da odigramo partiju! » Sjeli smo u «njegovu sobu», mjesto u potkrovlju koje je «ure­dio» samo za sebe i u koje niko osim njega (a sada i mene) nije imao pristupa. Sav namjestaj se sastojao od jednog stola napravljenog od gru­bo tesanih dasaka, dvije iste takve klupe i poljskog kreveta na ras­klapanje. Unutra se ulazilo preko ljestava, kroz jedan otvor na po­du, a svjetlost je dopirala iz jednog nevelikog prozora na krovu. Vec sam se bio spremio na jednu dugu, ubitacno dosadnu parti­ju, s nekim ko jedva uspijeva da drzi svih cetrnaest karata u ruci, ali vec poslije nekoliko dijeljenja bilo mi je jasno da sam se prevario: moj punac je bio najbolji igrac remija kojeg sam ikad vidio i s ko­jim sam ikad igrao. Pratio je i pamtio svaku odbacenu kartu, znao je nepogresivo ocijeniti vrijednost svojih karata, i to je znao iskoristiti do maksi­muma; pravio je (na prvi pogled) najnelogicnije kombinacije, ali bi se kasnije pokazalo da su to one prave i jedine... Jednom rijecju, imao je neviden osjecaj za kartu. Te popodnevne partije remija su nam postale neka vrsta rituala. Svaki dan smo se zavlacili u njegovu tavansku sobicu, igrali bismo pri dnevnoj svjetlosti, koja je dopirala kroz prozor na krovu, a ako bi nam se desilo da ne zavrsimo partiju do mraka, on bi palio petro­lejku i nastavljali bismo da igramo uz njenu treptavu svjetlost. Cudno je bilo kod njega to sto je, kada bi izgubio, kada bi ga karta «stala», bio sav sretan i primjecivalo se u tim trenucima da se osjeca rasterecenim od necega, nekog teskog bremena koje ga je do tada pritiskalo. U suprotnom slucaju, celo bi mu se naboralo a pod celom se naslucivale tamne misli koje bi ga tad obrvale. Objasnjavao mi je da se svaki covjek radja okruzen istom «koli­cinom» srece i nesrece, a da sve dalje samo od njega zavisi: kako ce tu srecu prepoznati i utrositi, iskoristiti na najbolji moguci nacin; kako ce nesrecu usmjeriti na neke nevazne stvari, kao sto su, na primjer, bile te nase partije remija. Na kraju je dodao: «A, ni tu ne mozes do kraja biti siguran...» Pitao me je: «Znas li idealnu stelu? Stelu na kojoj te svaka karta, osim jedne, handa?» Rekao sam mu da bih mogao pokusati da je sastavim, ali on me je prekinuo: «Ne vrijedi da se trudis dzabe ako ne znas... Pokazacu ti! » Uzeo je karte i izdvojio cetiri keca, cetiri petice, cetiri osmice, jednog zandara i jednog dzokera: ukupno cetrnaest karata. Meni se, u prvi mah, takva stela ucinila «tvrdom», a onda sam bolje pogledao i vidio da je moguce svaku mogucu nadolazecu kar­tu, uz pomoc onog «leteceg» dzokera, vezati uz neku drugu, napra­viti «tercu». Jedina karta u spilu koja nije odgovarala bio je onaj isti zandar. «Zgodno», rekao sam. Nasmijao se i upitao me: «Sta bi ulozio na takvu kartu?» «Sve! I sat i lanac!» odgovorio sam, a on je na te moje rijeci, iz futrole pod miskom, izvadio revolver, repetirao ga i uperio u mene: «I zivot?» Presjekao sam se, gledao sam cas u otvor cijevi, cas u njegovo ozbiljno lice, a u usima mi je jos bridjela hladnoca s kojom je malo­cas izgovorio ono «zivot». Pokusao sam da se nasmijesim, ali nesto ne vjerujem da je to ispalo bas bezbrizno i rekao sam: «I zivot.» On mi je revolverom dao znak: «Vuci onda!» Ruka mi je posla prema kartama na stolu, jos jednom sam bacio pogled u pravcu njegovog lica, koje je najednom zauzelo cijelu so­bu, pogladio sam poledinu prve karte na spilu i osjetio da su mi jagodice prstiju vlazne od znoja... Povukao sam kartu: bila je dama tref! Iz kvarta sam izvadio ke­ca tref, dzokera stavio na mjesto kralja i izlozio hand. Laknulo mi je kada je vratio revolver u futrolu. Glupo je i pomisljati da mi je tada zivot bio u opasnosti i da bi se ikako drukcije zavrsilo i da sam kojim slucajem izvukao onog du­plog zandara, ali moj punac je bio, u najmanju ruku, cudan covjek. Tokom godina naseg zajednickog zivljenja otkrio sam da se ni­kada ne odvaja od revolvera, jednog devetmilimetarskog «valtera», cija je drska kao i cijev, sto mi je jednom prilikom on sam pripome­nuo, bila izlizana od upotrebe. Tu njegovu naviku sam i nekako mogao protumaciti kao «osta­tak» iz rata, ali kada sam slucajno otkrio da se on nikad ne odvaja od dzepnog, minijaturnog pribora za jelo, od peroreza sa desetak ostrica razlicitih namjena, da u jednoj pregradi u novcaniku uvijek nosi iglu i hirurski konac, komad silka i udicu, a da u kaisu na hlacama ima usiven jedan «napoleondor», nikakva razumna objas­njenja mi nisu padala na pamet. Osim toga, svake godine, vec pocetkom maja, obuzimao ga je neki nemir. Kao zarobljen vuk, hodao je gore-dolje po kuci, a onda, iznenada, pakovao stvari i odlazio negdje. Gdje - to je samo on znao. Vracao bi se krajem juna, smrsao i iscrpljen, ali smiren i rastere­cen. Samo bi pitao da li ga je iko trazio u meduvremenu i nikad nije davao nikakvo objasnjenje o svom odsustvovanju. Te godine je dozivio saobracajnu nesrecu i tom prilikom slomio nogu i gips na nozi ga je sprijecio da se spakuje i ode kada ga je uhvatilo «ono njegovo» (kako su se u nasoj kuci nazivali ti njegovi iznenadni odlasci). Do kasno u noc smo igrali partije karata na tavanu, a on se svaki cas uplaseno trzao na sumove struganja lipove grane, zanjihane vje­trom, o crijepove na krovu. Jedno jutro je pozvao radnike i naredio da se lipa posijece. Te iste veceri opet smo sjedili uz karte i, mada se sada vise nije cuo nikakav sum sa krova, njegov pogled se i dalje uplaseno zaustavljao, kocio na tamnom kvadratu prozora, iza kojeg nije bilo nista osim zvijezda. Karta ga je «isla» bjesomucno. Kad smo zavrsili partiju, uzeo je papir na kojem smo pisali rezultat, pogledao ga i mracno primije­tio: «U zivotu me nije isla ovako konjski!» Kad sam posao na spavanje, kad sam se vec spustao ljestvama koje su vodile do tavana, kao da je htio da mi kaze nesto, ali se predomislio i samo odmahnuo rukom i rekao: «Eto i mene dolje!» U neko doba probudila nas je bjesomucna pucnjava koja je do­pirala s tavana. Kad sam se popeo do njegove sobe, ljestve su bile povucene gore i morao sam da se popnem na krov i da na tavan udem kroz prozor: moj punac je lezao na poljskom krevetu, cijela polovica lica mu je bila u krvi, u ruci je drzao revolver... Balistickom istragom je ustanovljeno da je smrtonosni metak, koji mu je raznio glavu, ispaljen iz njegovog vlastitog revolvera, odbio se od ruba prozora, zeljeznu gredu na krovu kuce, rikosetirao i ubio ga na mjestu. Tu je kraj price o mom puncu. Iz posjecenog panja u dvoristu vec probijaju sibovi, a ja mislim kako ce biti lijepo nekog juna kad zamirise lipa... Dario Dzamonja [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
28/06/2005 17:52