beats by dre cheap

STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA

[i] ZOVE NA OSVETU TRAŽEĆI SINOVE SRĐANA, MRĐANA I MLAĐENA ŠTO POGINUŠE U FAŠISTIČKOJ OFANZIVI Svatri ste mi na sisi ćapćala - joj, blagodatno sunce knešpoljsko! - svetrojici povijala nožice sam rumene u bijele povoje lanene, svetrojici sam prala jutrenje tople pelene ... Joooj, Srđane, Mrđane, Mlađene, joj, tri goda u mom vijeku, tri prvine u mom mlijeku, tri saća teška, silovita, što ih utroba moja izvrca, joj, rosni trolisni struče djeteline knešpoljske, što procva ispod moga srca! Joooj, tri goda srpska u mom vijeku, tri Obilića u mom mlijeku, joj, Srđane-Đurđevdane, joj, Mrđane-Mitrovdane, joj, Mlađene-Ilindane: Kozara izvila tri bora pod oblak, Stojanka podigla tri sina pod barjak! Joooj, gdje ste, Srđane, Mrđane, Mlađene, Joooj, gdje ste, tri ilinske puške prve, tri suze moje zadnje: Hoće majka mrtve da vas izljubi pa sedam ravnih redi - što Knešpolje izrovaše pogani nerasti svejedi nit ije nit pije, već petama krvavim Kozarom, Prosarom po lješevima čepa crvavim ne bi li kojeg od vas poznala žalosna majka Stojanka, što vas je zimus pratila u akciju, posvunoć cjelcem batrgala i prugu trgala! Joj, tri vuka moja i tri ljute mećave, hoće majka da vas izljubi ledene: Zasuči rukav, Srđane, lako bi tebe majka poznala: na lijevoj miški mladež - mrka kupina! Zavrni, sine Mrđane, zavrni mi desnu nogavicu: tu ti je prvi kuršum probio pod listom cjevanicu! A ti se mrtav nasmij majci, Mlađene, tebe bi majka ponajlakše poznala: četiri očnjaka ostale zube prerasla, ko u kurjaka!... Joj, tri moje biljege od soja, joj, tri ljute guje s prisoja što vas majka junačkom snagom nasisa, što vas buna kuršumskom šarom ispisa, Joooj, gdje ste? Da l vas plaču vode mlječaničke, ili gračaničke, ili moštaničke, ili vas rastaču bljuvci žutih crvi po skotskim crnim rovovima, na skotskim stozubim žicama kraj dubičke ceste? Ustajte, ustajte, niz Knešpolje pogledajte: Je li ovo jučeranje Knešpolje? Je li ovo, djeco, pred jesen? Gdje su bijele kosačke družine povijene? Pod kojom kruškom uzrelom čeka kosce jarne, uganule i žetelice preplanule velika rumena pita od prvog slobodnog žita i velika zdjela kisela mlijeka? A od Kozare, rano moja, pa do Save, ljetina natisla iz slobode, ko iz vode, kukuruzi nanijeli ko vojske zelene, glavinjaju pšenice bremene, šljive savke uplavile od slačina, pa se lijepo, od težina, razglavile ko steone krave: Svud hljebno je i medno je i grozdno je preko glave, krckaju zemlje ko krcate košnice, čekaju, rano moja, da se oznoje orne muške mišice... Al zalud, zalud čekaju! Djeco moja vi ćete Stojanki majci oprostiti što će vas majka mrtve ražalostiti: Oca su vam u zbjegu upeljali, i na cesti dok su nam ga strijeljali, zubima je stisno lulu družicu, a strica vam Radoja odveli su u žicu, otjerali vamiliju i kum-Ilije, i sve redom vamilije!... Pusto leži Knešpolje, obnemoglo, suro, jalovo. I ko sipnja ga pritišće sunčano olovo. Sve je gluvo, bezuvo. Ni ptice, ni pčele. Samo u praznu sobu ubasa samotno tele pa glavom o zatvorena vrata tuče i beuče, ko u grobu... Nije ovo, djeco, Knešpolje, ovo je polje nevolje! Ko li će ove godine kositi? Ko li će djevojke prositi? Ko li će rakije peći? Ko li će slanine sjeći? Aj, zar će se ovi nerasti nesiti, zar će se našom pogačom rumenom - crvena kad nikne iz naših kostiju- zar će se našom pogačom crvenom nesiti nerasti slastiti?! I zar će skotske laloke pogane našim mrsom alapljivo mastiti?! I zar će našom rakijom prvenom salovita svoja ždrijela palucati?! I zar će njihove šape čupave što su se u našoj krvi kupale nevjestama što su za vas pupale proljetna njedra satrti?! I, djeco moja, poslije naše samrti, zar će im se sito-pjano štucati?! Aj, ko će ove vukodlake zatrti? Kozaro, Kozaro, Kozaro, kazuj, Kozaro, ko će ih zatrti, ko će okajati moga Srđana, moga Mrđana, moga Mlađena? ... Kozaro, seko zelena, druga majko moga Mlađena, s daleka li se vidiš i dalje li se čuješ! Vjerovat ne može majka Stojanka da si ti opustjela i da si nas napustila!... Sa ceste preorane, sa mrtvih psina što im djeca naša sudiše, kad oči uznesem uz tvoje kosate strane, u mom srcu - ko u tvom gnijezdu - jedno ptiče prokljuvava, jedna vjera procvjetava: Ti si moje sinove, ti si, sele, svoje džinove u pletenice zelene savila, pa ćutiš nad Knešpoljem i obrve teške sastavljaš i u srcu, ko u kotlu plamenom, miješaš svetu osvetu! Osvetu, seko, osvetu! Okaj mi sina Srđana, okaj mi sina Mrđana, okaj mi sina Mlađena: Kiše je željno sveto Ilinje, a Knešpolje osvete presvete! Sveti nas, seko Kozaro, okaj nas smrtno, krvavo, čuješ li jednu uku veliku od one strane otkud sunce izlazi? ... Nju mi je Mlađen često pominjo: „Ako poginem, majko Stojanko, mene će okajat pomajka Kozara, mene će okajat pramajka Rusija, neće, majko, dugo potrajat, čuće se jedna uka velika!" I ne vidim od rose očinje, već samo čujem: uka počinje! Uka, seko, uka velika s daleke strane otkud sunce izlazi, ko da planinom gude jugovi! To ide vojska, sve čovjek do čovjeka, oblak vojske, vojska srdita: Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka, što su ti mrčevnom kosom igrali vječine vječina, - u jedan tresak i rsak složila, on ne bi bio toj uki velikoj ni jeka jekina: tolika, sele, vojska udara, toliko srditih nasrće Srđana! Tresak, seko, rsak do neba s daleke strane otkud sunce izlazi: Koliko ljutih te izrani kuršuma, koliko ljutih me nahrani jadova, toliko, sele, iz tog ršuma, toliko mrgodnih namiče Mrđana! Tresak i rsak zemlju premeću pa sijevci, sejo, nebom prelijeću od one strane otkud sunce izlazi: Kada bi svaku suzu štočiju, što majčinu, što dječiju, (i kraviju, i ovčiju!) po zbjegovima što poteče s očiju, što poteče i u tebe uteče, - sve suze kad bi na list zelen skapila pa suncu ranom sa njeg zrake vratila: toliko, sejo, sijeva sijevaka, toliko krilatih nalijeće Mlađena!... O, nije, sejo, ovo rosa očinja, dva Ilinja što oči moje opčinja, već pred tom vojskom eno čovjeka, za čelo svu je vojsku nadrasto - a osrednjeg je uzrasta - oči su mu - evanđelja stovjeka, a Rusija - kosa mu grgurasta, i sav trepti ko od pređe vilinje: Ide tako, usred silna gromora, - takav nam se prisniva na Ilinje - i smiješi se, sve mu igra brk, što bi se njime Mlađen šalio da bi ga jednom vidjet volio već. da je njegovo odavde do mora! Čuješ li, sele Kozaro, čuješ li uku veliku? ... Razvijaj kose zelene, seka te zaklinje Stojanka, rasplići mrke pletenice, puštaj nam džinove vilene, nek skotskom krvi oboje tri naše vode ledene, nek mrljinama skotskim, za zrnate pšenice, zemlju našu pognoje! Čuješ li, sele vesela, čuješ tu uku veliku? ... Gudi zemlja, zemlja vascijela: Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema, širi jele, zelena sele, prosipaj čelične pčele niz zemlju našu na krvavu pašu! Znaj: Kad bi se utroba moja oplodila, još bih tri Mlađena, i tri bih Mrđana, i tri bih Srđana porodila, i ljutom dojkom odojila, i svatri tebi poklonila! Stani mi stamena, u dvije zmije uzvij obrve, u ljut ugriz stegni vilice, i iz svake žilice srkni jeda mamena pa ga uždi na ognjene nozdrve u tri živa plamena, u tri živa Mlađena, u tri živa Mrđana, u tri živa Srđana, u ilinska tristaitri plamena, cikni, sele, stoglavo, stuci ih, seko, storuko nek im nema ni traga ni znamena, nek se pamti gdje je raka trojaka: Ovdje snagom doji Stojanka, bunom pita Kozara pomajka, vjerom hrani Rusija pramajka, tri se majke ovdje sastaju: Ko god nam došo da ambare izaspe, i torove pune da nam razaspe, i krcata da nam ulišta pbsasne, i da pogasne ognjišta - a loza mu od kletve ne pomrla - djeca će mu zalud ovud skitati i za kosti pitati, jer će ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla, i vršući krvlju liptala, pa na koncu svoju samrt ovrhla: ko krv danas, sutra med proliptati, med i mlijeko djeci našoj do grla - zemlja će nam u sunce prociktati! Skender Kulenovic [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
15/05/2005 16:57