beats by dre cheap

NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO IZAS'O

[i] Mati moja: Stabljika krhka u saksiji. Pod strehom pitoma kumrija. Vijek u četiri duvara. Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i svemilosnim. Derviš s tespihom u tekiji. U mejtefu, u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj, ovaj i onaj svijet ugleda: Po kosi osjeti rosu meleća, na uhu crni šapat šejtana, u srcu prelest saraja džennetskih i stravu vatara džehennemskih, pred očima čengel strašnog Azraila što dušu vadi iz žila roba Božijeg. Djevojkom, s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom i preko sokaka, zavrnutih dimija, rumenim je listovima trepetala kaldrmom grbavom pod kućom mokrim je nanulama klepetala od muških je očiju bježala: čista da dođe onome koji joj je zapisan, kadifa bijela i kap rose sabahske na njegov dlan. Na dan petput je od svog Allaha iskala taj da joj bude mlad i pitom k'o softa i k’o kadija pametan. Uz sokak ga je kroz mušebak snivala. Srmom i jagom u čevrme slivala. Svilom iz grla, podnoć ga zazivala: "Koliko je duga zima bila...." Na pjesmu: mjesečinu, na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene, Allah joj njezin, na dlanu svoje milosti, spusti sa njezine zvijezde sudbine duvak paučinast, ucvao zlatima bogatu udaju: Te ićindije, Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese: fijaker stade pred avlijskim vratima, siđoše jenđije. Grlo i koljena britka strijepnja presječe. Srce glomnu. Glava prekrvi. "Tako ti velikog straha i milosti, on da mi bude dobar i ugasan i ne odmiči me u daleku tuđinu, i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!" Premrlo krto joj tijelo U feredžu, u kabur tijesan, slijep, zagušljiv staviše. K’o ranjeniku, Glavu joj bijelim tulbentom Zaviše. K’o s ovim svijetom, s rodnom se kućom i Šumećem, u Šumeću suza, majci na prsima, rastajala. K’o mejita, obeznanjenu je u fijaker unesoše, i dva je ata, k’o na onaj svijet, zanesenu ponesoše i k’o kadifu bijelu i kap rose sabahske mom je ocu donesoše. Usnom i čelom, tri nove ruke poljubi: svekru, svekrvi, njemu. I kako tada sakri pred njim oči, nikad mu više u njih ne pogleda. Nit joj bje softa, niti kadija ! Pred svitanja, prigušljiv dah i lampu, uz mrtvi sokak batrgav mu je korak osluškivala. Pjanom, kundure mu obljuvane odvezivala. Stranca, pitomošću srne zalud ga je prodobrivala. Voskom podova i mirisom mivene puti, svjelinom odaja i grla, kajmakom na kahvi, cimetom jela i tijela, zalud ga je, zalud dočekivala: Sljepočnice nikad joj ne dodirnu dlanovima dragosti, već je istrga klještima požude. Poslije svakog poroda, šamijom se mrkom podnimljivala. Zelene nokte u tjeme joj je svekrva zarivala: Bez njenog pitanja ne dahnu. U četiri tupa duvara klonulo je othukivala "Golemo nešto, golemo sam ti skrivila"- Allaha je zazivala - svakog klanjanja. Na tespih žuti suze ćehlibara, na žute usne: zapis koji šapće, na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta, Allah joj njezin, prstom svoje milošte, otrese sa njene zvijezde sudbine rosu vedre rumeni nur u pomrčinama: Te noći, ja joj se rodih: sin ko san! Izažeh joj se iz krvi: Bijeh joj razgaljenje u grčinama Odlomih joj se od srca: Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama. Bjeh joj sunce u cetiri duvara. Hasis tupim mozdinama. Ko pjenom smijeha, sapunicom je omivala butice mi rumene, ko u dusu, u pamucne me uvijala pelene. Dojkom ko hurmom na usta mi je u besici slazila. Ko u svoj uvir, na dojku je uvirala u mene. Nad dahom mi je strepila ko jasika. Da joj ostasam - Allaha svog je molila - ko jablan uz vodu, i da joj ubijelim,urumenim ko djevojka pod samijom, i da joj upitomim ko softa pod ahmedijom da joj ne budem kockar ni pijanica, nego sve skole da joj izucim, i da joj budem ucevan i ljudevan i kucevan, i da se procujem u sedam gradova pa da me onda na glasu kucom ozeni, pticom iz kafeza, koja ne zna na cem zito, na cem vino raste, o kojoj se prvi momci izlaguju petu da su joj i pletenicu vidjeli, o kojoj krmeljive ebejke sapucu ko o sehari mirisnoj zakljucanoj. Kucom i dusom mir i bogatstva da joj rasprostrem, kucu i dusu bajramskim slastima da joj zalijem, pa kad joj se vratim iz carsije, podvoljak da mi udobrovolji sofrom raspjevanom, nevjestom sjetovanom, a kad joj od srece i godina ohlade kapci ocinji, ja,vid joj ocinji, na svojim da je rukama, sretnu i mrtvu, u kabur meki polozim ko u dusek dzennetski, zemlji i Allahu njezinom da je predadnem pravednu... A trut begovski i rakija, u ocu muska pomama - kucni hajduci vukodlaci - kucu i dusu joj ko vode rastakahu, dok jedne noci dodje poplava, odnese zemlje i kmetove, a zadnji dukat,sto joj ostade, zadnje zrno bisera, zadnji cilim pojede rz begovski bezruki i glad bezoka: Rodnu kucu prodasmo i gola cerga postasmo, plasljiva,kirajdzijska... Od tespiha su joj jagode drvenile. Od aminanja joj usnice mavenile. Ko trulez slezenu memla joj je progrizala zelena dva zuta obraza u cetiri siva duvara. Pijavica gladi tjemena nam je nesvjesticom sisala. A ona, ko zemlja pregladnjela, u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala: Od starog zara haljine mi skrojila da joj u skoli ne krijem golih laktova, a kad joj se vracah s knjigama, s gladju u mozgu, sa zimom pod noktima, dva mi je promrzla krompira gulila i nekakvu mi pticu bajala koja je pjevala kad joj je bilo najgore: Samo da jednom kucu i srce joj napunim i na put pravi da joj izadjem... Skender Kulenovic [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
15/05/2005 16:53