beats by dre cheap

KNJIGA ADEMA KAHRIMANA... 5.DIO

[i] 12. Nakon četiri dana provedena na straži u napuštenoj, polusrušenoj i izgorjeloj zgradi u Dobrinji Tri, pedeset metara od četničkih rovova, vratio sam se u svoj stan. Naložio sam vatru u pećici koju sam skovao od oluka a sulunar napravio od konzervi, nasuo lonac kišnice iz plastičnog bureta što sam je skupio na krovu zgrade još prije nego što je pao prvi snijeg i okupao se. Potom sam otvorio lanč paket i njegovu sadržinu istresao na sto: tuna with noodlen, maple nut cake, crackers, beverage base powder orange, coffe instant, cream subatitute, šećer, so, žvake i šibice... Kesicu s kafom i žvake sam stavio u džep. Na balkonu sam pokupio snijeg s ograde i njime natrpao čajnik ali nisam sačekao da voda proključa. Izašao sam i uz stepenice popeo se sprat više. Vrata Ademova stana bila su otškrinuta i jasno sam čuo kmečanje bebe, glas gospode Ljeposave i Ademov glas. Lijevo, kada se uđe, kratak je hodnik, koji vodi do vrata Ademove radne sobe, pravo je predsoblje, desno kuhinja, a naprijed oveća soba u kojoj sam, onomad, vidio Huseina ef. Talovića, njegova četiri sina, ženu mu i kćer, lijevo soba gospođe Kahriman; iz trpezarije se moglo izaći na omanji balkon koji je gledao na dobrinjsku aveniju; jedna vrata iz trpezarije su vodila u hol, iz hola desno išlo se u Orhanovu sobu a lijevo u spavaću; činilo mi se da glasovi dopiru baš iz te spavaće sobe. Treba reći da Adem Kahriman za svoga života nije krao, nije lagao, nije pio, nije se kockao, a posljednje dvije godine sve svoje putene žudnje nekako je zgurao u san; kako, to samo ptice znaju; on je čak i sa svojom ženom opštio u snu. To Ljeposavi, dabome, nije odgovaralo. Ako bi mu prigovorila Adem bi odgovarao: »Sinoć sam te ljubio u snu.« Pretpostavljam da on u snu nije ljubio samo Ljeposavu ali, o tome zaista ne znam ništa podrobnije. Baš kao ni Ljeposava. - Ti mene dvije godine ne dotičeš! - kaže Ljeposava. - Skoro svaku noć te dotičem u snu! - odgovara Adem. Ona mu je vjerovala. I ja sam mu vjerovao. I Orhan mu je vjerovao: - Babo te, mama, dotiče u snu. Uđem, zalupim vrata i glasno upitam: - Ima li koga? Prvo se pojavi Orhan. U ruci je držao gitaru, ali je na rukama imao rukavice. - Ja, mama, Ramo i Bego idemo u Maleziju! - reče. - U Maleziju? - Da - reče Orhan. - A možda i u Njemačku... - dodade. - Ti i ja idemo u Njemačku, a tata, Ramo i Bego mogu da idu kud god hoće - reče odlučno Ljeposava. Na prostranom krevetu bračnog para Kahriman, koji je bio zastrt prekrivačem, sjedio je dvogodišnji Ramo Muhović obučen u bundu, s šalom oko vrata, cuclom u ustima i šare nom vunenom kapom na glavi koja mu je bila navučena preko ušiju. Iz ovećeg smotuljka pored njega kmečao je njegov mlađi brat Bego Muhović. Bio sam zapanjen isto onoliko koliko je bila zapanjena i Ljeposava Jović, udata Kahriman. Možda i više. »Adem Kahriman je najbolji pisac na svijetu«, rekoh u sebi od riječi do riječi. - Ja sam preko noći postala majka još dvoje malodobne djece! Valjda ipak neko mora znati čija su to djeca! Kaže, našao ih u snijegu! Ali gdje...? - Da, našao sam ih u snijegu - reče Adem. - Otkud baš ti da ih nađeš?! - Ostavi ih, ja ću se o njima brinuti - reče Adem. - On će se o njima brinuti...! - reče Ljeposava podsmješljivo. Adem Kahriman je nekada klesao kamen i po deset sati neprekidno, ali sada nije volio ništa raditi. Čak više nije upotrebljavao ni pribor za jelo. »Užasno bi me zaboljelo i duboko uvrijedilo ako bi mi kašika slučajno ispala iz ruke«, govorio je. - Znam čija su to djeca... - započnem, ali mi Adem dade znak da šutim - Čija? – upita Ljeposava. - Naša... - rekoh, pokoleban. - Moja...! - reče Adem. - On im je već i imena nadjenuo... - Da, ovo je Ramo, a ovo je Bego... - rekoh brzopleto. Adem se namršti. - Kako to vi znate? - upita Ljeposava. Nisam znao šta na to da odgovorim. - Znam... - rekoh potpuno zbunjen. - Ramo i Bego... - nasmija se Ljeposava. - A zašto ne Marko i Stevo?... - upita. - Čujem da odlazite iz Sarajeva? - priupitah ženu Adema Kahrimana što sam mogao ljubaznije i nenametljivije. - Da. Danas. S konvojem... - Ali to je veoma opasno... - Znate li vi da ova beba nema ni dva mjeseca? Ta ona će ovako umrijeti! Čime da je hranim?... - reče Ljeposava. - Sve je pripravljeno, sve što treba. Ja sam već razgovarao s dr Fauzi Kellijem, s ljudirna iz Civilne zaštite, čak i sa komandantom Dobrinje. Treba samo odmah da krenemo... - re če Adem. - Evo žvake! rekoh Orhanu. - Ali nemoj da ih daješ Rami i Begi, progutaće ih... - Znam - reče Orhan. 13. Ljeposava s Begom u naručju, a Orhan držeći Ramu za ruku, uđoše u bijeli UNPROFORov transporter s francuskom posadom. Dan je bio sunčan i hladan. Nad Dobrinjom je tamo-ovamo letjelo veliko jato golubova. Naletjevši na zgradu, rasuli bi se kao šaka suhog lišća. U zraku su praštali rasprskavajući meci. - Onom četniku koji je oderao hadžiju treba načiniti srpsku kućicu, čak i puteljak do nje popločati srpskim kamenom da bi bio zaštićen. Znate li to? - upita Adem dok smo se vraćali s ispraćaja. - Ne! - rekoh. - To je kućica nalik onoj kućici na koju su naišli Ivica i Marica, sjećate li se te bajke? - Da - rekoh. - Ako ne bude imao takvu kućicu raspašće se! - reče Adem - Pa neka se raspadne! - rekoh. - Malo mi je muka od te kućice... Idem da spavam. Sam! - reče Adem i namignu. - A Dovadžija? - upitam. - Treba dobiti Nobelovu nagradu za književnost - osmjehnu se Adem - a to se ne događa baš svaki dan, zar ne? - reče. DOPUNA Orhan Kahriman je crnomaljast, temnoput. Fatima Muhović iz sela Kruševa kod Tjentišta i njena dva sina ponovo bježe pred četnicima. Nedzad Ibrisimovic, Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedzadom Ibrisimovicem Bosancem [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
15/05/2005 16:29