beats by dre cheap

KNJIGA ADEMA KAHRIMANA... 4.DIO

[i] 10. Što se tiče Ljeposave Kahriman, supruge Adema Kahrimama, Adem se nosio s dvije poteškoće. Naime, sestra njegove žene mnogo više je ličila na njegovu ženu nego što je njegova žena ličila na sebe. Osim toga, iako veoma lijepa, Ljeposava je sasvim ličila na svoga oca, a Adem se ustručavao da ljubi muškarca. Vrabaca na Dobrinji više nije bilo. Mogao se vidjeti poneki golub. Došle su vrane masnih, sljepljenih i neurednih frizura i pogleda drskih, izbezumljenih... Mitraljezi su zakivali svoja zrna u bijele ploče dana i crne ploče noći, a puščana paljba je cijepala bijela platna dana i crna platna noći. Bio je to tekst metaka. Granate su završavale jednu rečenicu i započinjale drugu. Ljepota teksta bila je u tome što su znaci pisma bili jasni a tačke strašne. 11. - Dvjesta dana pišete svoju knjigu, dvjesta dana hadžija Tahirović u vašoj knjizi stoji oderane kože, dvjesta dana Mustafa Dovadžija umire na kocu!... - Da, ali to što je već napisano može se pročitati za ciglo dvadesetak minuta - reče Adem i dodade: - Idem tamo »gdje car ide pješke«! Adem Kahriman nije bio ničija izmišljotina; i on je morao da ide tamo »gdje car ide pješke«. Prije nego što je tamo ušao, on se okrenu i reče: - Prije pedeset godina, negdje u istočnoj Bosni, ne znam tačno gdje, četnici su od tijela zaklanih Muslimana napravili poljski zahod i na nj stavili natpis: DŽAMIJA - Ako ne učinite to da toga zahoda nikada nije ni bilo, je više neću čitati vašu knjigu! - rekoh. Sjedio sam na golom podu u judnom kutu Ademove radne sobe. Ispred prozora je stajala polica s otprilike hiljadu knjiga. Bilo je prilično mračno jer je svjetlost dopirala samo kroz balkonska vrata. Ta polica s knjigama ranije je stajala u prostranoj niši naspram prozora a sada je štitila sobu od krhotina granata; neke knjige su već bile oštećene: posred hrbta časopisa «ŽIVOT» zabola se i ostala krhotina velika kao prst; rukovijet od sedam knjiga bio je oduran, gotovo sljepljen vrelim gelerom koji je prošao kroz njega.* (*Rukovijet od sedam knjiga: » Mesnevija«, prvi svezak, Mevlana Dželaludina Rumija u izdanju Tekijskog odbora Nakšibendijsko-mevlevijske tekije na Mlinima u Sarajevu, Sarajevo,1988; Ihvanu-s-Safa: «Rasprava čovjeka sa životinjama», prevod s arapskog Enes Karić, Mešihat Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, El-Kalem, Sarajevo, 1991; Šejh Sadi Širazi: «Đulistan», prevod s perzijskog Salih A. Trako, El-Kalem, Sarajevo, 1989.; Alija Isaković: «Rječnik karakteristične leksike u bosanskom jeziku», Svjetlost, Sarajevo, 1992.; «Sa gornjeg čardaka - 120 pjesama iz zbirke Saliha Mešića», Tešanj, 1976.; Muhamed Asad: «Put u Meku» , prevod s engleskog Hilmo Ćerimovie El-Kalem, Sarajevo, 1990.; i knjiga Mula Mustafe Bašeskije: «Ljetopis», prevod s turskog Mehmed Mujezinović, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.) Ujutro, 17. novembra 1992. godine pao je prvi snijeg. U novinama je pisalo da će ove zime u Bosni od gladi i studeni stradati četiri stotine hiljada ljudi. Ali, novine obično lažu. Gospođa Ljeposava je bila dežurna na stubištu, a Orhan se pred ulazom igrao sa psima. U kuhinji je gorio plinski plamenik na kome su se grijale tri cigle. -Pao je snijeg - reče Adem trljajući ruke - sada mogu da dopišem ispovijest Fatime Muhović iz sela Kruševa kod Tjentišta.. . - Ranije to niste mogli...? - Ne, čekao sam da padne snijeg.. . - A Šta je s hadžijom i Dovadžijom?... A šta je... - Gospodine Nedžade Ibrišimoviću! - reče Adem - ako hoćete možete odmah vidjeti hadžiju oderane kože i Dovadžiju s kocem u tijelu kako izdišu na plavom kineskom ćilimu u sobi moje žene, ali vas upozoravam da je to prizor od koga se gubi razum! Osim toga, moja knjiga treba da spriječi te zločine a ne da stvara paniku na Dobrinji i ludilo u mojoj i vašoj glavi! Uto uđe Ljeposava. - Dobar dan! - reče smijući se. - Sad mi dolje psi odnesoše metlu! Žene koje su tokom dana dežurale na stubištu bile su dužne i da počiste stepenište. - Babo, struja! - reče Orhan nahrupivši na vrata i otrča u svoju sobu da gleda film s videa. - Nemoj više da diraš pse, Orhane! - doviknu za njim Ljeposava. - Jutros je jedan pas otkinuo ruku s nekog leša i vukao je Dobrinjom. - To je bio Garo! - objavi Orhan. Adem donese magnetofon. - Poslušajte! - reče mi. Ljeposava ponovo siđe na stubište. Čuo sam kako stanari raspravljaju gdje su psi mogli odvući njenu metlu. ... Imala sam, uz rat, šestero djece, četvero mi je rat odnio. Ne znam ni de mi je ostao sin Ramo, ne znam ni šta je s njim bilo. A da ti pravo kažem u zbijegu sam bacila svoje dvoje djece kada smo bježali u Borač. Sav narod je kreno da bježi, niko nije ostao, samo stari koji nisu mogli maket. Bježali smo u Borač od četnika. Ta se muka i ti smetovi i taj snijeg ni opisati ne mogu. Bacila sam svoje dvoje djece da sačuvam drugo troje. Jedno se je jako rodilo, imalo je dva mjeseca, bilo mu je ime Began, a drugom je bilo ime Zejnil, a on je imao godinu i po. Ja sam nosila, vukla za sobom petero djece. Hasana i Ramu sam na vratu nosila, Rame mi je nestalo, jedno sam bacila u Hrčavku. Bilo je puno naroda, sve je iz naših sela krenulo, niko nije smio od četnika ostat. Sve su okolili, pucali su, mi smo pobjegli, niko ništa nije ponio. U smetovima sam provela dva dana, zanoćili smo u snijegu, u nekoj kolibi, nekakav čoek mi naložio vatru i tuj sam s djecom noćila, ostali narod je prešo a ja nisam mogla dalje, tuj sam noćila, tek sam sutradan došla. Prolazili smo kroz duboki snijeg, kroz smetove, kroz pustinju, upadala sam sto puta u snijeg i zavaljivala se, a djeca mi na vratu, bilo mi je da spasim makar ovu jaču djecu a sitnina neka ostane, ne moreš sve spasiti. Vidila sam Zuliju Kršušu mrtvu u snijegu, pa vidila sam onog Sejdina, bio je mladić, i on mrtav u snijegu. Ukoliko je zamelo, utoliko je i premelo ga. Ostalo je u snijegu mnogo svijeta i djece i starijih. Ja sam svojim očima vidjela kako petero nestaje u snijegu, zamete ih snijeg i nestade ih. Viđala sam svašta. Još su neke žene bacale djecu. Ne bi se ni ja kutarisala, ni sebe ni djece, da nije bilo jednog čoeka. Turio mi dvoje djece na konja a ja sam dvoje nosila na vratu i on mi kaže drži se konju za rep. Bila sam sjela nek' me snijeg zamete, nisam mogla dalje, on naišo i podigo me, uzeo mi dvoje djece, i sve sam ja tako išla do Borča. Bili smo cijelu zimu tu, četnici tamo više nisu dolazili, bili smo po štalama, nismo vatre naložili niti hljeba ispekli cijelu zimu. Nisu nam ništa dali, nisu bogzna šta ni imali, i oni su morali hraniti svoju djecu. Slazili smo ovdi u naša sela. Jednom sam donijela malo graha a jednom malo zobi. Sakupi nas se dosti i kreni u naša sela da donesemo hrane, ima 60-70 kilometara, opet po snijegu. Jedan mi je čoek dao ovcu, da nije bilo te ovce pomrli bi mi od gladi i ova djeca. On se zove Džano Voloder, on nas je spasio, a drugi nam nisu dali ništa. Bilo je to 1941. A ja sam nogu izgubila 1942. kada smo se vratili u Foču. Vratili smo se preko Gacka u Foču, onda sam nogu izgubila. Ovaj sin, sada živi u Derventi, on se je prvi ranio, ja skinula šamiju s glave i njega previla, i on kreno vako cestom, ja pošla da pređem viš' ceste i onda me ranilo, presjeko mi rafal nogu, odma' je noga otpala, rafal mi je odma' nogu otkino. Tuj sam bila, tako ranjena, osam dana, niko me nije previo, nit' sam ja nogu motala. Bilo je to na stanici, đe je sada benzinska pumpa, viš' Paunaca. Tu su poginule još tri žene, ne znam im imena, i jedno dijete. Vidila sam, tudi gdje sam ja ranjena, jedno malo dijete kako mrtvu majku sisa, ona mrtva a ono joj na grudima plače i sisa! Eto, tako je bilo. Mene je tu našao jedan četnik i on je meni dao pismo i naredio da me niko ne smije dirat'. Tu sam bila osam dana i osam noći. Odatle me odnio on sa još dva Talijana u Foču u bolnicu. Bila sam u bolnici godinu dana i šest mjeseci. Tu su me operisali tri puta, kako ja nisam zavijala nogu, noga mi se ucrvala, sve crvi izlazili iz nje, pa su me morali tri puta operisati i skraćivati nogu da sada nemam noge do kuka nikako. Kad su pobjegli Talijani i četnici, naljego jedan čoek i kaže mi da će me prebaciti do Sarajeva i on me prebacio do u Sarajevo. Ma nemoj me ni pitati šta sam sve vidila i šta sam sve preživila. Bila sam muhadžirka u Sarajevu, bila sam u zbijegu na Alipašinu Mostu dva-tri mjeseca, bila sam sama, nikog nije bilo od mojih. Djeca su bila, jedno u Travniku, jedno u Kiseljaku. Bila sam u Sarajevu u nekog čoeka u kafani tri dana, on nam je donosio hrane na Alipašin Most. On nas je otale prevezo u Brčko, bili smo s ostalijem muhadžirima, bili smo u školi, u mejtefu, u nekoj šupi pored Save. I tako dočekam kraj rata... Imala sam šestero djece: Avdo, Ramo, Šerifa, Zejnil, Began, Hasan. U Brčkom mi je umrlo jedno u zbijegu, šćerka mi je umrla u Brčkom, dvoje mi je ostalo u zbijegu prema Borču, preživila sam ja i dvoje muške djece. Sa jednim sinom, ovim ovdi, živim i tugujem. Gledala sam, da prostiš ko sin, donijeli su u bolnicu u Foču, jednu djevojku, Muslimanku, prorezane joj sise 'vako i ruke joj tuda provučene, dovukli je tako u bolnicu. Doktori joj odrezali sise i pokušali da je spasu, vala je umrla, nije mogla preživit'... U bolnici je ležao i neki četnik i stalno me, 'naku sakatu, uznemiravao, stotinu mi je puta došo na vrat, kaže: »Bula, da ti majku...! Ne znam odakle je. Poslije rata vratim se u selo i hranila sam svoju djecu. Po petnaest kila hrane donesi na glavi iz Foče 'vako sakata, na jednoj nozi, imala sam štaku... Valjalo je živit' i hranit' djecu... Prije nego što sam otišao otvorim još i vrata sobe gospođe Kahriman. Pod je bio prekriven ćilimom osobene plave potke s bijelim šarama kineskog pisma. Sa stropa je visio kristalni luster, dok su zidovi bili obloženi plavim tapetama s plitkim reljefom bijelih sitnih cvjetova. Zid u produžetku vrata, lijevo, zapremala je visoka i prostrana vitrina sva u ogledalima u kojoj je osim televizora, radia, videa, gramofona, telefona i još koječega bilo i puno različitih posuda od stakla oslikanih prozirnim postojanim bojama u svim plavim nijansama. Duž desnog zida pružao se niz komoda od bijelog prigušeno uglačanog drveta a na jednoj od njih bila je neokrnjena vaza od češkog stakla i do nje stona lampa od fino brušena, žućkasta i šupljikava kamena s jednostavnim sjenilom u obliku cilindra; s lijeve strane u polukrugu isticao se niz od sedam fotelja bez naslona za ruke presvučenih mehkom bijelom kožom. Ispred slupanih prozora nadimale su se zavjese isječene staklom, mecima i gelerima, inače bogato nabrane. Zid iznad fotelja bio je prekriven slikama različitih veličina i motiva, naoko natiskanih u neredu ali je svaka slika naprosto iskala onu do sebe a sve su bile majstorski uramljene ramovima na kojima je preovladavala srebrena podloga; među njima je bio samo jedan crtež koji je predstavljao središnji dio stabla čempresa starog više od četiri stotine godina, rad i dar Adema Kahrimana. Sve u sobi bilo je prekriveno slojem prašine, komadićima maltera, stakla i iverja. U sobu, očito, niko odavno nije ulazio niti sam na ćilimu mogao zapaziti tragove krvi. Tako umiren, zatvorim vrata. OPET POJAŠNJENJE - Babo, struja! (Šta je električna energija to naučnici tačno ne znaju. Kao što, uostalom, niko ni o čemu ne zna ništa tačno!) Radnici su, uz pomoć UNPROFOR-a, popravljali dalekovode koje bi četnici srušili pa bi Sarajevo na mahove dobijalo električnu struju ali bi četnici odmah potom rušili dalekovode. Onda bi radnici, uz pomoć UNPROFOR-a, popravljali dalekovode a četnici ih ponovo rušili. Nedzad Ibrisimovic, Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedzadom Ibrisimovicem Bosancem [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
15/05/2005 16:28