beats by dre cheap

KNJIGA ADEMA KAHRIMANA... 2.DIO

[i] 4. - Hadžija se još muči? - rekoh sutradan. - Muči - odvrati Kahriman i dodade: - Pročitajte ovo... U rano jutro posljednjeg četvrtka mjeseca marta 1942. godine četnici su ušli u selo Vrsinje, nekoliko kilometara od Milića, pokupili sve koje su našli, satjerali u mesdžid i zapalili. Tog jutra u Vrsinju je izgorjelo stotinu osamdeset i tri živa Allahova ljudska stvorenja. Među ovih stotinu osamdeset i tri šehida nalazio se i mjcsni muallim Husein ef. Talović i sva njegova porodica: žena, četiri sina i kćerka. - Ako ovo ne možete da spriječite, nemojte mi više davati da čitam - rekoh. - Kiša! - reče Adem tiho. -Jaka kiša može ugasiti vatru! - Ne kiša! - reče Adem - nego meleći. Spasite ih! - rekoh. - Spašeni su! - odgovori Adem. - Ali to je samo u vašoj knjizi. Svejedno - odgovori Adem. 5. --Imam rješenje! - rekoh Ademu. - Stigma! Adem me povuče za rukav da čučnem, te i on čučnu. Napolju su se čuli pucnji i povremrno prasak granata i tu, u tom dijelu hodnika tako smo bili sigurniji. Bio je to pedeseti ili pedeset i prvi dan bombardovanja Dobrinje iz kasarne Lukavice, s brda Mojmila i s aerodoma. - Neka zločinac, koji je hadžiji Tahiroviću oderao kožu s leđa stigmom na svoja pleća prenese svoj zločin! - rekoh uzbuđen. - To je ludost! - odgovori Adem zgranut. -Četniku je njegov zločin ukras, uspomena, uputa i oslonac i on se svoga zločina ne odriče. Kako vam je uopšte to palo na pamet? - Lahko! - rekoh. - Lahko?! - upita Adem. - To je četnik učinio - stigmom! - rekoh. - To ste učinili vi! - reče Adem. - Ne, to je učinio on! - Onda je daleko dogurao! - odvrati Adem i dodade: - Ne želim da gledam dvojicu unakaženih, nego nijednog! Trudiću se da ubuduće pažljivije čitam vašu knjigu - rekoh pogružen. 6. - Selamu alejkum - rekoh. - Alejkumu selam - odgovori Adem. Pili smo i - pušili čaj. Iz susjedne sobe čulo se nekoliko muških i nekoliko ženskih glasova. Vani su povremeno pljuštali meci; nedvosmisleno je kreštala i jedna vrana, ali ovo je papir, pa se, možda, ne čuje. - Dobro jutro, komšija - reče Ljeposava. - Dobro jutro - rekoh. - Sinoć nam je granata skršila cvijeće na balkonu - reče Ljeposava osmjehujući se - idem ga zaliti. - Prvih dana vrapci se uopšte nisu čuli - reče Adem. - Nakon izvjesnog vremena čuli su se između pucnjave. Sada se čuju neprekidno, pucalo - nepucalo. - Sanjao sam da sam četnik - rekoh. Adem se osmjehnu. - Sanjao sam da sam četnik i da se grohotom smijem hadžiji Tahiroviću čiju glavu pokriva njegova vlastita koža zderana mu s leda... - Dugo...? - upita Adem. - Pa tako. . . - rekoh. - To je dobro - reče Adem. Kako to...? - upitao sam začuden. - Pa dok ste ga sanjali nisu ga pekle rane - odgovori Adem. Četnici su ljudi koje Bosanac očima ne može da prepozna, samo zna da živi s njima i da im se stegna dodiruju. - I ja sam sinoć sanjao da su tri četnika upala u moj stan. Jedan je imao nisku odsječenih dječijih prstiju oko vrata. Prvih dana rata svi stanari i Srbi i Muslimani i Hrvati poskidali su imena sa svojih vrata; jos se nije znalo hoće li četnici osvojiti Dobrinju. - »Kako se zoveš?« - »Adem.« - » A ti?« - »Ljeposava.« - »Srpkinja?« - »Da, ali Jugoslovenka« - drčno odgovori Ljeposava. - »A mali?« - »Orhan. « - »Skidajte se!« - rekoše četnici. - »Stari obrezan a mali nije«, reče jedan četnik. - »Dobro izgleda ova kurva!«, reče drugi. - »Gdje su pare?«, upita prvi. - »Ovo je sve što imam«, rekoh i potom se probudim od njihovih udaraca. Adem to reče i dodade: - Ja nisam samo Bosanac, ja sam Bosanac i Hercegovac. A nisam oduvijek bio Bosanac i Hercegovac. Oduvijek sam bio samo Bosanac. A Hercegovinu sam zavolio nožnim prstima moga sina. On ima nožne prste svoga djeda po majci, a njegov djed po majci je Hercegovac - reče Adem. - Jedanaest godina volim nožne prste svoga sina i jedanaest godina volim Hercegovinu. - Oprostite što pitam, ali da li je Orhanov djed po majci bio četnik? - Ne, bio je partizan. - A da li je Orhan osunećen? Adem na to ne odgovori. - Ko je to u vašoj sobi? - Muhadžiri. - Odakle? - Iz onih zgrada u Dobrinji Pet što su sinoć izgorjele. Zapravo, oni su iz Vrsinja još prije tri mjeseca došli rođacima na Dobrinju. Tri dana i tri noći išli su pješke preko brda do Sarajeva. Policija će ih smjestiti u jedan od praznih stanova odbjeglih četnika u ulici Emila Zole, ili u ulici Lava Tolstoja, ili u ulici Miroslava Krleže, ili u ulici Franca Prešerna, ili u ulici Maka Dizdara. U sobi, na podu, sjedilo je pet muškaraca i dvije žene. Oko njih su bili zavežljaji, a na sredini sobe, na čistoj bijeloj krpi stajao je načet kruh hljeba. - Ovo je muallim Husein ef. Talović iz Vrsinja - reče Adem i pokaza rukom na starca. - Ovo su njegovi sinovi - reče i pokaza rukom četiri mladića. - Ovo je Huseinova hanuma, a ovo njihova kći. I starac i mladići i žene bili su potpuno sijedi. - Kiša nas je spasila - reče starac. - I meleći - reče starica. Da ne bi kiše.. . - Neko kuca - reče Ljeposava. Na vrata ude teritorijalac. Na glavi je imao zelenu beretku s grbom Bosne i Hercegovine, u rukama papovku, o pojasu dvije bombe i na lijevoj naramenici tespih. - Hajdemo - reče teritorijalac. Onda svi izađoše. POJAŠNJENJE Selo Vrsinje To su kuće, štale, kolibe i brda. Brda su ista kao ona u Arabiji, samo što su obrasla travom. Doduše, brda u Vrsinju su zimi bijela, a brda u Arabiji nisu. U Arabiji zimi ne pada snijeg. Mesdžid Mesdžid je džamija bez munare i bez još koječega da ne nabrajam jer ću onda i to morati da pojašnjavam. Mesdžid u kome su četnici spalili sto osamdeset i tri živa Allahova ljudska stvorenja bio je na sred sela; pa iako su te muškarce, žene i djecu spalili četnici a ne komunisti, komunisti pedeset godina nisu dali seljanima Vrsinja da ponovo sagrade svoj mesdžid. A i da jesu, koja fajda, sada bi ga opet zapalili, jer je namjena mesdžida da se u njemu spominje i veliča Allahovo ime, a komunisti su pedeset godina svaki dan i telefonom a ionako, psovali Boga. Oni ne znaju da je Bog dobar, a da đavo nije dobar. Oni to ne znaju. Ili, možda, znaju? Ne, oni to ne znaju. Ja znam da oni to nisu znali ni kad su bili komunisti, niti to znaju sada kada su postali četnici. A Allahova je volja da su komunisti imali telefon a da Vrsinjani nisu imati telefon. A nisu dali da se tu, na sred sela, gdje je i bio, ponovo sagradi mesdžid da se ne bi podsticala međunacionalna i međuvjerska netrpeljivost. Tako sam i ja imao skrivenu kutiju rajsnegli, a moje komšije Srbi skrivene kutije metaka i puške. Ja sam, naime, pretpostavio - ako rat dođe u Bosnu, otići će mi stakla na prozorima pa neću imati čime pričvrstiti najlon. Od 1673. do 1698. u Leridi, Perpinjanu i Barseloni spaljene su na lomačama stotinu osamdeset i tri vještice. Inkvizitorima je trebalo dvadeset i pet godina da spale sto osamdeset i tri vještice, a četnicima samo jedno jutro da spale stotinu osamdeset i tri Muslimana. Februara 17. 1600. godine na trgu Kampo di Fiori u Rimu spaljen je jedan Đordano Bruno. Ja ne znam čija mi ruka pokazuje put, da li ruka djeteta koje se popelo na drvo i kojom bere nedozrele džanarike, ili ruka Njutna koji leži pod drvetom i čeka da džanarika porumeni, sazri i sama otpadne s peteljkom. Ako inkvizitor spali dijete u mesdžidu, kako zna da nije spalio Njutna, ako spali Njutna, kada je to četnik saznao da je Njutn musliman. Muallim Vjeroučitelj. Šehid Onaj koji pogine na Allahovu putu; njemu se otvaraju vrata dženneta. Partizan. Titov borac. POJAŠNJENJE POJAŠNJENJA Josip Broz Tito U mladosti trebalo da ode u Ameriku, ali nije. Bio vrhovni komandant partizana, koji su 1945. godine porazili četnike i ustaše. Kada je umro, zemlja mu se raspala, a svo oružje njegove armije Srbo-četnici uzeli sebi. Pčetkom Drugog svjetskog rata Josip je dva puta pitao četnike hoće li zajedno s partizanima da se biju protiv fašista, a četnici rekli da hoće pa slagali. Jednog lijepog proljetnog jutra, na obroncima Crepoljskog kod Sarajeva, stajala je grupa partizana, nekoliko Srba i jedan Musliman po imenu Mustafa Dovadžija. »Hajde, druže naš mili, s nama«, rekoše mu Srbi-partizani prijazno. Mustafa pođe, nikakvo zlo ne sluteći, a ti Srbi, samo što su zamakli, premetnuše se u četnike i Mustafu Dovadžiju živog nabiše na kolac. Bilo je to 2. maja 1942. Evo kako je to opisao književnik Ivo Adnrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost. ... tu je ležao hrastov kolac, dugačak oko dva i po metra, kako treba zašiljen na vrhu pokovan gvoždem i sasvim tanak i oštar, a cio namazan dobro lojem, drveni malj za nabijanje, konopci i sve ostalo. Kad su Mustafi naredili da legne on obori glavu a četnici mu pridoše i stadoše s njega da svlače gunj i košulju. Ne govoreći ništa partizan leže kako mu je naređeno, okrenut licem prema zemlji. Četnici priđoše i vezaše mu prvo ruke na leđa, a potom za svaku nogu, oko članaka, po jedan konopac. Zategnuše svaki na svoju stranu široko mu raskrečiše noge. Za to vrijeme jedan četnik, Jovan, položi kolac na dva kratka obla drveta, tako da mu je vrh došao žrtvi medu noge. Zatim izvadi iza pojasa kratak, širok nož, kleknu pred ispruženog i nagnu se nad njim da mu rasiječe sukno od čakšira među nogama i da proširi otvor kroz koji će kolac ući u tijelo. Pri tom najstrašnijem dijelu krvnikova posla vezano tijelo mučenika zadrhta od kratkog i neprimjetnog uboda nožem, podiže se do pasa, kao da će ustati, ali odmah ponovo pade natrag i tupo udari o zemlju. Čim je to svršio, Jovan skoči, dohvati drveni malj sa zemlje i stade njime da udara donji tupi dio koca, laganim i odmjerenim udarcima. Između dva udarca stao bi malo i posmatrao prvo tijelo u koje zabija kolac a zatim dvojicu četnika, opominjući ih da vuku lagano i jednomjerno. Tijelo raskrečenog grčilo se samo od sebe; kod svakog udarca malja kičma mu se savijala i grbila, ali su ga konopci zatezali i ispravljali. Čulo se kako nesretnik udara čelom o zemlju i pored toga jedan drugi neobičan zvuk; ali to nije bio ni jauk, ni vapaj, ni hropac, ni ma koji ljudski glas, nego je cijelo to rastegnuto i mučeno tijelo širilo od sebe neku škripu i grohot, kao plot koji gaze ili drvo koje lome. Poslije svakog udarca Jovan je odlazio do ispruženog tijelo, nadnosio se nad njega, ispitivao da li kolac ide dobrim pravcem, i kad bi se uvjerio da nije povrijedio nijedan od najvažnijih živih dijelova iznutrice, vraćao se i nastavljao posao. U jednom trenutku kucanje prestade. Jovan je vidio kako se nesretniku pri vrhu desne plećke mišići ratežu i koža odiže. On priđe brzo i prosiječe to ispupčeno mjeto unakrst. Blijeda krv poteče, najprije oskudno pa sve jače. Još dva - tri udarca, laka i oprezna, i na prosječenom mjestu stade da izbija gvoždem pokovani šiljak koca. Udario je još nekoliko puta, dok vrh nije došao do u visinu desnog uha. Čovjek je bio nahijen na kolac kao janje na ražanj, samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego na leđa i što nije jače ozlijedio ni utrobu ni srce ni pluća. Tada Jovan odbaci malj i priđe. Razgledao je nepomično tijelo, zaobilazeći krv koja je curila sa mjesta gdje je kolac ušao i izašao, i hvatala se u malim mlakama. Dvojica četnika okrenuše ukrućeno tijelo na leđa i stadoše da mu vežu noge pri dnu uz kolac. Za to vrijeme Jovan je gledao da li je čovjek živ i pažljivo posmatrao to lice koje je najednom došlo podbuhlo, šire i veće. Oči su bile širom otvorene i nemirne, ali očni kapci nepomični, usta rasklopljena i obje usne ukočene u grču; iza njih su bjelasali stegnuti zubi. Pojedinim od ličnih mišića vise nije mogao da vlada; stoga mu je lice izgledalo kao maska. Ali srce je bilo muklo i pluća radila kratkim ubrzanim dahom. Dvojica četnika stadoše da ga dižu kao brava na ražnju. Jovan je vikao na njih da paze da ne drmaju tijelom; i sam je pomagao. Uglaviše donji debeli dio koca u zemlju, zatim pozadi podupriješe kratkom žiokom koju prikovaše za kolac. Kad i to bi gotovo četnici se izmakoše i pridružiše ostalima a na onom praznom prostoru ostade sam izdignut za čitav metar od zemlje, uspravan, ispršen i go do pojasa Mustafa Dovadžija na kocu. Iz daljine se samo naslućivalo da kroz njega ide kolac za koji su mu vezane noge pri člancima, dok su mu ruke vezane na leđima. Tad četnici priđoše ponovo mučeniku i stadoše da ga zagledaju izbliza. Niz kolac je tekao samo slab mlaz krvi. Bio je živ i svjestan. Slabine su mu se dizale i spuštale, žile na vratu kucale, oči su kolutale sporo ali neprekidno. Kroz stisnute zube naviralo je otegnuto režanje u kome su se teško razabirale pojedine riječi: - Četnici, četnici... - grcao je - ... da paski skapavate... paski pomrete!... Grb Bosne i Hercegovine Plavi srednojovjekovni štit presječen bijelom dijagonalom sa po tri zlatna bosanska zambaka u oba polja. Nedzad Ibrisimovic, Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedzadom Ibrisimovicem Bosancem [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
15/05/2005 16:25