beats by dre cheap

KNJIGA ADEMA KAHRIMANA... 1. DIO

[i] 1. I Adem Kahriman piše knjigu. On hoće da napiše knjigu kojom bi spriječio zločine koji su se već dogodili. On je na ovoj strani, a zločinci su na onoj strani. Adem Kahriman nije tamo. On sada ima pedeset i dvije godine, ranije je imao manje. E, sad, kakav je Adem Kahriman čovjek? Nije plav! To je sve što smijem o njemu reći, mada me i tu malo zbunjuje ta riječ »plav«. Jer plav nije žut. Dakle, trebalo bi napisati: Adem nije žut, a kad to kažem tek onda nastaju nevjerovatne poteškoće. Najprije, svejedno što je rečeno da Adem nije žut, pred čitaoca, baš kao za inat, izbija bolesno, nepostojeće, bljedilo Ademova lica. Možda je najbolje ovako: kosa prosijeda, brkove i bradu brije, crte lica pravilne, osobenih znakova nema. Platon kaže da je čovjek biće na dvije noge bez perja. To se mirne duše može primijeniti i na Adema - Adem Kahriman je biće na dvije noge bez perja. A i ja sam im sličan. Čini mi se da je mnogo lakše reći kakav je Adem Kahriman pisac. Kao pisac je dobar, ali je nepoznat. On stanuje na petom, ja na četvrtom spratu. Prozori nam gledaju na brdo Igman, iza aerodroma. Igman neprekidno, i danju i noću, mijenja svoje boje, uvijek je lijep, odavde je sav grgurav, ponekad s pramenovima magle. Iza Igmana naziru se snježni vrhovi planine Treskavice. Adem voli snijeg. Njegova žena Ljeposava voli bijelo i plavo, takav joj je namještaj. Adem nema ništa protiv toga, on voli dvanaest boja, svaku posebno. Adem Kahriman je rođen u Sarajevu. Kad se kaže da je Adem rođen u Sarajevu to malo zbunjuje. Jer da je tek rođena beba velika kao Sarajevo onda bi se i moglo reći da je rođena u Sarajevu - cijela beba - cijelo Sarajevo, ali, tako ogromne bebe nema. Da se kaže: atomska bomba pala na Sarajevo, to je, možda, prihvatljivo, jedna atomska bomba - jedno Sarajevo, ali jedna beba jedan grad, to je pretjerano. Ademovo biće uglavnom je usredsrijeđeno u gornjem dijelu Ademova tijela, u prsima u kojima mu neprekidno kuca srce, u glavi s ustima koja govore, očima koje gledaju i ušima koje čuju; a ako prstima ruku dotiče lice, onda se tu većma sabiru topla zračenja; svoje lice ne vidi dok se ne pogleda u ogledalo; čim se odmakne više ne zna kako izgleda. U njemu je duša, osjećajan je i iskren, ima moć predosjećanja, može da vodi nijeme razgovore, sposoban je da drugog vidi kroz njegova leđa a da mu prethodno ne čuje glas. U stanju je svoju dušu da izjednači s tuđom dušom, ali to čini rijetko, s najvećim oprezom i neprekidnom obzirnošću prije svega zbog toga što se čovjek sa čijom se dušom izjednači opire toliko da mu prijeti smrću, a i zato što Adem Kahriman nije siguran da bi čovjeka sa čijom se dušom izjednačio volio neprekidno do kraja svoga života. Kada je sam, užasava se ljudi, kada je s ljudima, bere pamet, ali često griješi; sve su mu životinje nepojamne, ali voli da ih gleda. 2. Godine 1942. hadžiji Tahiroviću iz Foče četnici su oderali kožu s leđa, prebacili mu je preko glave i stavili natpis: »Muslimanka s feredžom«. To je prva rečenica Ademove knjige koju je počeo da piše početkom aprila 1992. godine, pedeset godina nakon što se zločin dogodio. Ali početkom aprila 1992, četnici su ponovo napali Foču, a dr Vojislav Vojvodić, čovjek koji također piše knjige, 21. aprila 1992. u selu Tabaci, poviše Foče, nogom je šutnuo ljudsku glavu. Dr V. Vojvodić je bio u Sarajevu pa je otišao u Foču i postao četnik; možda je bio četnik i u Sarajevu, ali se to nije vidjelo. Niko nije vjerovao da će se četnici opet pojaviti, nakon što su u filmu »Neretva«, na čelu s Orsonom Velsom, do nogu potučeni. Dr V. Vojvodić je ljudsku glavu šutnuo bivšem ministru bosanske vlade; oni su se, posigurno, nadali da čitalac to neće vidjeti; ali, čitalac to vidi; poslije su, dabome, morali oprati obuću i, možda, manžetne na pantalonama. Kako Adem Kahriman kani spriječiti četnike da hadžiji Tahiroviću iz Foče ne oderu kožu s leđa kada se to već dogodilo, ne znam. Ali pitanje se nameće samo od sebe - ako Adem može da spriječi zločine koji su se dogodili prije pedeset godina, zašto ne spriječava zločine koji se događaju sada? Bojim se da je Adem Kahriman zatečen, jer ako mu i pođe za rukom da spriječi zločine koji su se dogodili prije pedeset godina, ove, izgleda, neće moći nikako. Nezgoda s pisanjem je i u tome što ako kažeš jedno, ne možeš da kažeš nešto drugo. Recimo, nešto sporedno: svi su doktori, posljednjih pedeset godina, mislili kao Marks. Sada više tako ne misle. Ona glava koju je bosanski ministar šutnuo profesoru dr Vojislavu Vojvodiću, a Vojvodić ministru, dok je bila na ramenu glava, pripadala je seljaku iz sela Tabaci, poviše Foče, koji je bio poznat po svom stadu. Glava je kriknula i zakrkljala a potom je bačena u zelenu travu; tako su se u njoj zauvijek uglasile sve zvijezde kosmosa onako kako ih čitalac može da vidi. Domaćinu nisu odrubili glavu odmah, najprije su zatražili trideset ovaca, deset janjaca, mezu, rakiju, sjeli za hastal na drvene klupe - ministar, profesor i sedam četnika. Onda su zatražili pare. Domaćin se usprotivio. Tri četnika su ga odveli u šumu, iza kuće, i zaklali. A zaklali su ga i zato što hoće da u gradovima niz rijeku Drinu žive samo Srbi. Tu zamisao zamislili su književnici koji pišu knjige u Beogradu. A zamisao kao zamisao je nevidljiva. Onaj ko je nema ne zna gdje je. Tako su dva Srbina u Bratuncu naišla na Muslimana koji je mrtav ležao na zemlji. Ta dva Srbina ne pišu knjige. Prepoznali su mrtvog Muslimana, jer su ga znali od ranije; noževima su mu urrzali krstove i CCCC, iskopali oči, odsjekli ruku, a tijelo objesili na drvo i zapalili. Sada to gledaju književnici u Beogradu. Oni gledaju to a njih gleda svako ovo slovo. Adem Kahriman zna da oni koji pišu knjige znaju svako slovo. Ministar je šutnuo glavu i rekao Vojvodiću da ništa ne brine, jer će u svim gradovima niz rijeku Drinu biti biblioteke a u svakoj biblioteci po jedna ovakva glava. Ministar ne piše knjige, on je lektor i njegove zamisli teško prodiru u lijepu književnost. 3. - Kako to kanite spriječiti zločine koji su se dogodili? - upitao sam Adema Kahrimana. - Kada biste to uspjeli, mogli biste da poletite ljudima u zagrljaj. - Knjigom koju sam počeo da pišem - odgovori Kahriman. - Ali to je nemoguće. - Nije. - Kako nije? - Jeste li pročitali prvu rečenicu? - Jesam. - Jeste li ranije znali za sudbinu hadžije Tahirovića iz Foče? - Nisam. - A sada znate? - Znam. - I vidite ga? - Vidim. - Vidite li ga mrtvog? - Ne... Vidim ga kako stoji u tom svome užasnom stanju. - Eto - reče Adem. - Ostaje mi još to da spriječim da ga ne oderu... - Ali kako...? - Izgleda nemoguće, ali ću i to pokušati - reče Adem Kahriman i o tome više nije htio da razgovara. To je bilo 22. maja 1992., onaj dan kada su četnici u selima poviše Rogatice ranjene ali žive ljude bacali u oganj. POJAŠNJENJE Četnik Riječ četnik dode od riječi četa. Četnici lažu. Četnik može biti samo Srbin. Četnici ubijaju Bosance. Tako zemlja Srbija hoće da osvoji zemlju Bosnu. Koljući, ubijajući, paleći, silujući i pljačkajući četnici se bore za srpstvo. Srpstvo je nešto što je samo srpsko: srpski ljudi, srpske žene, srpske ptice, srpske ribe i srpske biblije.* (»Poslednjih trideset godina primećeno je da je let srpski vrana sve tromiji i ukoliko se takva tendencija nastavi za manje od sto godina srpske vrane više neće leteti.» O prirodi srpskoj, dr Svetislav Zec, Zemun, 1938, str. 372. U istoj knjizi O prirodi srpskoj, na str. 97. u odjeljku » O srpskoj duši», vojni hirurg dr Vidosav M. Savić navodi slučaj nekog četnika Sofronija u čijim prsima je nakon obdukcije, pronađena duša u obliku vodeničkog točka koji su mogle okretati samo muslimanske suze.) Uvrjedljivo je Srbima reći da su četnici, iako su četnici Srbi. Sarajevo Sarajevo je prestonica Bosne. Tu je mnogo džamija, i ostalih bogomolja, a ima dosta i pjevača i svirača. Oko grada su brda, a kroz grad teče Miljacka, plitka rijeka ograđena visokim bijelim zidovima od kamena. Mnogo je slapova i mostova, a svaki most mogao bi da bude palata ili vrt ponad vode. Riječ Sarajevo dolazi Od turske riječi saraj, što znači dvor i tako se prvi put spominje 1507. godine. Oko dvora bile su bašče, drvene džamije, hamam, han, vodovod, dućani i mlinovi. Godine 1521. u Sarajevu je osvanuo namjesnik, vezir Gazi Husrev-beg. Sabljom mahnu, podiže haire« veli za njega narodna pjesma. Godine 1697. Sarajevo je opljačkao i spalio princ Eugen Savojski, što je šteta. Narednih trista godina Sarajevo je gorjelo još pet puta, što je pet puta veća šteta. Sada se grad izdužio, pa je jednim svojim krakom zašao sebi za leđa iza brda Trebević. Tu je Dobrinja i tu živi Adem Kahriman. Bosna To je jedna dobra zemlja. Bosna i Hercegovina To je isto, samo što u Bosni nisu brda gola, a po Hercegovini jesu. Drina Drina je lijepa i studena rijeka koja spaja i razdvaja zemlju Bosnu i zemlju Srbiju. Na njenim obalama su bašče slične džennetskim, a bregovi ponad nje su veliki, umilni, pritajena daha. CCCC Četiri ćirilična slova »S» koja znače: samo sloga Srbina spašava ili nešto slično. Nedzad Ibrisimovic, Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedzadom Ibrisimovicem Bosancem [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
15/05/2005 16:23