beats by dre cheap

RATNA PRICA

[i] 1984. godina, Red Forrest, Vermont, U.S.A. Gospodin Clifford Tracey, krepak sedamdesetogodisnjak, vraca se iz ribolova u smiraj dana, obucen u siroki «Lee» overall, sa sla­mnatim sesirom na glavi, stapom za pecanje prebacenim preko ramena, s pletenom kosarom u kojoj su tri dobra komada pastrmke, s metalnom izletnickom kutijom za rucak u jednoj ruci, vidno do­brog raspolozenja, kojem je, nesumnjivo, doprinio i dobar ulov, a i boca «JB-a», koju je popio punu, a vraca polupraznu... pjevusi je­dnu drevnu pjesmu: «We'll meet again...» Gospoda Tracey ce ocistiti pastrmke i pohraniti ih u frizider nji­hove planinske kucice, gdje ce stajati do sljedeceg vikenda, kada ce im u posjetu doci sin sa zenom i djecom. 1984. godina, Sarajevo, Jugoslavija Daut Prelic je upravo, sa zenom Marijom, popio prvu jutarnju kafu, izvadio novine iz sanduceta za postu, pa, posto ih je letimicno pregledao, «da vidi sta. ima novo u svijetu», sada ceka sina koji ce, prije odlaska na posao, svratiti do njih i ostaviti im na cuvanje tro­godignju unuku Tanju. On ce kasnije s njom otici na pijacu i trznicu (Tu svakodnevnu duznost je preuzeo na sebe otkako je otisao u penziju, a njegovu zenu Mariju pocela da muci zuc.), poslije pijace ce svratiti u «Kasinu», gdje ce on popiti klekovacu, Tanja («dusa dedina») gusti sok, a onda ce jos malo posjediti u parku. Kakva moze postojati veza izmedu ova dva covjeka koja zive na suprotnim krajevima planete i nikad nisu culi jedan za drugoga, pitam ja vas? A, ipak, postoji. I to velika. Jednom u njihovim zivotima, prije cetrdeset godina, bili su sasvim blizu jedan drugoga. Dijelilo ih je samo sest hiljada stopa visine. Tog dana je mladi Clifford Tracey, nisandzija na velikom B-29 bombarderu, «letecoj tvrdavi», kojoj je na sjajnom nosu bila prilje­pljena slika Mae West, sa ostalim clanovima posada letio preko ne­ke divlje zemlje, maglovitih, zelenih planina, slusao Radio-Lon­don, koji je do njih, krkljajuci donosio promukli glas Vere Lynn, koji je porucivao svim saveznickim pilotima: «There'll be blue birds over the white cliffs of Dover ... Gledao je kroz vizir od pleksiglasa na podu more tamnih obla­ka, drzeci palac na elektricnom, bakelitnom prekidacu, cekao da se pojavi srebrnasta nit koja predstavlja rijeku Miljacku, znak njiho­vog pilota da je Sarajevo ispod njih, trenutak kada ce iz trupa avi­ona, pritiskom prekidaca, izruciti «ugojene» bombe, koje ce dubo­ko dolje, sest hiljada stopa nize na zemlji, podici bijele i sive obla­cke prasine koji odozgo izgledaju kao sampinjoni, a dolje... (Nije nikad bio dolje kad «nicu sampinjoni», pa nije ni mogao da zamisli sta se dolje dogada.) U istom trenutku, obalom Miljacke je hodao, vracajuci se s po­sla, mladahni Daut Prelic, tokarski majstor, a u susret mu je isla Marija Tomic, snajderska pripravnica... I prosli bi jedno pored drugog, zatomljujuci svoja osjecanja, ko­ja su ih naprosto gusila, kao sto su bili prisiljeni da prolaze svakog dana: on bi pozdravio skinuvsi kacket s glave, a ona bi samo kli­mnula glavom oborivsi pogled prema zemlji... Ali u tom momentu se oglasila sirena, narod oko njih je poceo panicno da bjezi u prav­cu najblizeg sklonista, a malo kasnije su se zacule i mocne masine kako predu kao zadovoljni macori, sest hiljada stopa iznad njih, a onda i potmule eksplozije, oblaci prasine i zemlje koji su se dizali iz pravca Darive. Svi su trcali u pravcu Poste, najblizeg sklonista, a njih dvoje su ostali ukoceni nasred ulice, nesposobni da se maknu. Gledali su se ne progovarajuci nijednu rijec i nista nije postojalo osim njih dvoje. Tek kada je plocnik poceo da podrhtava ispod njihovih nogu, od eksplozija koje su sada zaglusile sve, kada se vazduh ispunio dimom i prasinom, kada ih je pritisak vazduha bacio jedno drugom u zagrljaj, potrazili su skloniste u plitkom suterenu Pravnog fakulte­ta... Mara mu je lezala u zagrljaju i tresla se od neceg sto je bilo jace od straha. On joj grcevito stezao ramena, usne su mu bile priljublje­ne uz njeno uho, a oko njih je prastalo, rusilo se, prolamalo, urlalo, zavijalo, cvililo, jaukalo, treslo... Ona je podigla glavu i pogledala ga uplakanim ocima i on je prosaptao: «Daj, bona, Maro... pogibosmo!» A ona je rekla: «Da, da, da... Dado'!» Posta je primila pun pogodak i bilo je mnogo mrtvih i ranjenih u sklonistu. Saveznicka eskadrila se vratila sa zadatka bez ikakvih gubitaka, a Clifford Tracey, nisandzija, je na trup aviona nacrtao jos jednu crnu bombu, koja je oznacavala da je jos jedan borbeni let uspjesno obavljen. Daut Prolic i Marija Tomic su se vjencali poslije oslobodenja. Dario Dzamonja, Ptice na zici [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
15/05/2005 15:22