beats by dre cheap

PITANJE

[i] Jedino je prva noc nakon operacije bila kriticna. Ne prema vitalnim funkcijama, nego necem cudnom, neobjasnjivom, nekom neznanom zbivanju unutar njega. Sve zbrkano, konfuzno, nejasnih obrisa i kontura. Tom je doprinijelo vise faktora. Pad tenzije sto je najzad gotovo, sumorno kisno martovsko vece, osjeca da je sam u kosmosu, sve one cijevi kojima je bio prikopcan na razlicite aparate, jednolicni otkucaji srca koji su dopirali s monitora. Uza sve to, prozor sobe sto je gledao prema gradskom groblju na padini ponad bolnice. Tamo je lezao i vjecnim snom spavao njegov prije dvije godine istom rodjeni sin. U jednom casu u glavi se uskovitlalo, kao do je unutra puhnuo snazan vjetar i sve rasturio. U magnovenju je vidio nepomicno modro tjelasce koje je devet mjeseci cekao i zamisljao kao buduceg covjeka, sebe nad malenom rakom u koju ga je pokopao sam, zagrljen tisinom. Vidio je otecene oci i prazan pogled voljene zene, pa njen iznova zaobljeni trbuh, u ocima vraceni sjaj, sebe kako se hvata za prsa i pada... Snijeg, mnogo, mnogo snijega. Hoce li i ovaj buduci lezati gore na padini? Pa glas, dubok, promukao, tih: Voli onu koju je izabralo tvoje, ne moje srce. Boze blagi, prosaputao je prozet uzasom, nista ne shvacajuci. Da se bar moze uhvatiti sakama za glavu, stegnuti je. Ali ne moze ni toliko. Ruke su fiksirane cjevcicama koje su ga vezivale s bocama. Kosmar se nastavljao, utroba drhtala, tijelo oblivao znoj, usta se susila. Skociti, pocupati sve sto ga drzi vezanim, otvoriti prozor i skociti... U momentu se to cinilo jedinim izlazom. Tada je usla mlada lijecnica. Dala mu je jak sedativ ali zaspati nije mogao. Do jutra je sjedila pored kreveta drzeci ga za ruku. Novo jutro, prozracno i vedro kao da je donijelo novo rodjenje, i metaforicki i doslovce. Obzirom da je operacija u potpunosti uspjela bio je spreman za novi nastup na zivotnoj sceni. Povratak kuci, dvoma koji su mu bili sve na svijetu - njoj sto je nosila i njemu nerodjenom. Odmaranje, citanje, vecernje setnje udvoje. Setao je i kada je otisla u porodiliste, tu preporuku lijecnika je ozbiljno shvatio i prihvatio. Nastavio je i kada se vratila sa sicusnom djevojcicom rumenih obraza i krmeljavih ociju. Osjecao se kao vladar svijeta, i bio je. Citav njegov svijet bile su njih dvije. Setao je tako mjesece, godinu, svaku vecer po sat vremena. Uzivao je u svakom trenutku kao da mu je jos samo on poklonjen. Nanizale se cetiri stotine cetrdeset i tri veceri jednosatnih setnji. Cetiri stotine cetrdeset cetvrta se u pocetku ni po cemu nije razlikovala od pretodnih. Sve do treutka dok na klupi nije vidio djevojku. Sjedila je sama, prekrizenih nogu, oborene glove s cigaretom u lijevoj ruci. Nesto neobjasnjivo a neodoljivo vuklo ga je klupi, djevojci. Nije bila lijepa, tesko da bi je neko na prvi pogled i registrirao. Imala je dimnosive oci, istu takvu kosu, visoko celo, blijedu put, pjegice po nepravilnom nosu (mora da ga je nekad slomila). Kad je upitao moze li sjesti odsutno ga je pogledala i klimnula glavom pomicuci se prema kraju klupe. Jedva da je vladao sobom. Srce udaralo kao da mu je pretijesno, kao da ce iskociti a u nogama se javila neobjasnjiva obamrlost. Tesko se koncentrirao, tesko nalazio rijeci. Sta uopce kazari? Zasto se javio do tad nepoznat osjecaj - ako je nestane vise nece moci zivjeti. Nekoliko kratkih recenica, zatim duzih, njen nijemi pristanak da jedan dio puta predju zajedno. Nakon stotinjak metara nesto u njemu se otkocilo i rijeci su potekle. - Ja vas trebam, ja vas volim. Ako me ostavite moj zivot vise nece imati smisla. Ozenjen sam, imam malenu kcerku. Sve do casa kad sam vas ugledao mislio sam, bio sam siguran da su one sav moj zivot... Sad, sad mi se cine daleko u magli, kao dragi, ko zna kad vidjeni znanci. Ostanite sa mnom, uzvratite mi bar njeznoscu ako ljubavlju ne mozete. - Stanite, covjece. Jeste li uopce normalni? O cemu pricate? - Ne znam jesam li normalan, ne mogu objasniti otkud se, kako i zasto rodio ovako snazan osjecaj prema vama, kao da postoji neka nevidljiva ali neraskidiva nit koja me vezuje za vas. Kao sto pupcanik vezuje majku i plod. - Pustite me do podjem... Ja, ja vas se bojim. Tako lako izgovarate krupne rijeci. Ne, doista vas ne razumijem... Pa vi placete? Jeste li dobro?... Oh, Boze moj. - Da, krupne rijeci. Ni obicne ne izgovaram olako. Nikada nisam imao ni bezazlenu avanturu, zivio sam za porodicu, a evo, ovoga bih casa sve ostavio iza ledja i krenuo s vama. - Zbogom, gospodine. - Ne idite, tako vam Boga! Ne ostavljajte me sad kad sam vas konacno nasao. Mora da sam vas cijelog zivota trazio. Pogledala ga je ozbiljnim, dugim pogledom. - Slusajte, povrijedili ste me vec samim tim da kao ozenjen covjek uzimate sebi za slobodu da mi udvarate. Cak i da ste bez obaveza, da ste najnormalniji, najljepsi i najpozeljniji muskarac, mene ne mozete osvojiti. Ne vi, niko to, na zalost ne moze. Voljela sam, gorjela i sagorjela. Prazna sam kao olupina. Onaj kome sam se dala cijelim svojim bicem vise nije medju zivima. - Oh... - Je li to sve sto mi jos imate reci? Ako jeste, molim vas dopustite do podjem. - Nemam nista reci. Utjehe tu nema. Ni vama ni meni. I ja cu, valjda, od veceras biti kao vi. Olupina. Nikad i nikog vise necu moci zavoljeti. - Vratite se zeni i djetetu. Vidjet cete da je sve bilo samo pitanje trenutka. - Znam da nije. No to vama nije vazno. Dozvolite mi bar da vam se predstavim. Pruzio je ruku i izgovorio svoje ime. Stisak je bio cvrst i dug. Ruke kao da su se vezale, kao da se nisu mogle razdvojiti. Gledala ga je. Sjetu u njenim ocima zamijenio je cudan bljesak, u blijede obraze navirala rumen. Osjecao je kako i ruka u njegovoj ruci postaje sve toplija. Stajali su tako nijemo se gledajuci. Ljudi su ih u luku zaobilazili. Nikoga nisu ni registrirali. - Da, ovo je zbilja cudan susret - kazala je sasvim novim glasom. Mjeseci su prolazili kao u snu. Oboma. Htio je da odmah nekamo podju, bilo kamo, zeni ce otvoreno reci istinu. Jednom je dodirnuo smrt i tek tada spoznao koliko je slatko zivjeti. Ima pravo na vlastitu srecu. - Strpi se jos malo - kazala mu je jedne veceri kada se nadao da se i ona konacno odlucila. - Molim te. - Do kada? - Do trinaestog marta. - Zasto? - Tada ce se napuniti dvije godine od njegove pogibije. Do tada zelim da mu ostanem vjerna. - Poginuo je? - Da. U saobracajnoj nesreci. Odjednom su joj grunule suze. - Uzeli su mu srce... Srce koje je za mene kucalo. Bio je tada u bolnici neko ko je cekao na transplantaciju. Njegovi roditelji su dali pristanak. Sta ti je? Nasmrt si blijed? - Bit ce dobro, bit ce dobro - govorio je polako, isprekidano s rukom na srcu dok se ona zajedno sa svijetom gubila u tami. - Boze moj, zar je moguce? Volim li je zapravo ja ili samo njegovo srce? I voli li ona mene ili ju je ono privuklo? - bilo je tesko pitanje koje ga je zapeklo prije nego je izgubio svijest. Nura Bazdulj Hubijar [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
15/05/2005 15:07