beats by dre cheap

FES

[i] U  ljeto 1983. grad je bio pun stranih turista. Vozeći se prema moru, skrenuli bi s puta da vide mjesto na kojem će se sljedeće zime održati Olimpijada. Pogledali bi Vrelo Bosne, otišli do mjesta s kojeg je Princip pucao na Ferdinanda, zagazili u njegove male stope i čudili se džamijama na koje će pasti snijeg. Iz njihovog iskustva nevjerojatna je slika džamija pod snijegom, a iz našeg iskustva nevjerojatno je njihovo iskustvo. Za razliku od njih, mi smo u pustinjskom pijesku zamišljali piramide i beduine, a ne ono što je prirodno raslo pored nas, jednako obično sa snijegom i bez snijega. Na kraju svog kratkog boravka u gradu, strani su turisti prošetali Baščaršijom, zavirili u Begovu džamiju, zazirući od ulaska, jer su se plašili skidanja cipela i izlaska iz oklopa koji ih štiti od nepoznatog svijeta. A onda su na nekom ćepenku kupovali fesove, kao ono po čemu će se sjećati Sarajeva, i stavljali ih na glave, ravnodušni prema činjenici da ih domaći svijet malo čudno zagleda, šokiran pred prizorom sjevernjaka u bermudama i havajskim košuljama, na čijim su ružičastim glavama fesovi stajali kao da ih je silom natukla vratnička jalija, okrutno se šaleći i sa strancima i s vlastitom tradicijom. Fesove, vjerojatno, ne bi skinuli sve dok ne posjedaju u svoje aute i zapute se prema Dubrovniku, gdje su kupovali muške konavoske kape i s njima šetali Stradunom. I opet nisu primjećivali da ih Dubrovčani malo čudno gledaju. Tek kada u Njemačkoj razviju svoje fotografije, pa ih nekoliko godina kasnije dobro pogledaju, ti ljudi će, možda, vidjeti što se s njima i njihovim glavama događalo tog ljeta u Jugoslaviji. Svaki čovjek katkad se posrami vremena kad je bio turist. Tih godina malo je Sarajlija na glavu stavljalo fes. Znao si jednog hadžiju s Mejtaša, sitnog bjelobradog starca, koji nikada nije nosio francuzicu, nego samo fes. U samoposluzi su mu se obraćali s Hadžija, nisu znali njegovo pravo ime, a on je tiho i lagano prolazio između gondola i vidjelo se da ne pripada svijetu bučnih vikleruša i njihovih muževa koji su, mrzovoljni i otečenih lica, ranim jutrom odlazili na posao i vraćali se oko četiri, kupovali pive, sigurni da je žena zaboravila, i s blagajnicama izmjenjivali one dosadne meteorološke rečenice. U tom svijetu Hadžija je bio izuzetak, a fes je bio njegov znak. Nije u znaku bilo viška duhovnosti, niti ga je zbog njega itko dodatno poštovao, jer nije bilo vrijeme u kojem bi ljudima nečiji odnos prema Bogu bio važna odrednica, ali je s njegovim fesom dolazio mir. Ako ništa drugo, taj čovjek nikad nije išao preko reda, niti te njegov lakat, u borbi za deficitarne proizvode, ulje, šećer i kafu, pogodio među rebra. Nisi siguran zašto su drugi čudno gledali turiste s fesovima, ali tebe su šokirali zbog Hadžije. U času je njegov znak prestao značiti i pretvorio se u nešto sasvim obično i jako neprikladno. Jednako kao što je neprikladna šarena kravata na šarenoj košulji. Ne bi se baš moglo reći da si žalio jer je fes izgubio smisao, ali kasnije će ti nedostajati baš takvi znakovi. Oni koje je netko oholo, ili iz nevinog neznanja, potrošio u jednom jedinom prizoru, kao što su strani turisti u ljeto 1983. potrošili Hadžijin fes. Čovjek nije svjestan što mu je sve u životu navika i od čega se sastoje tipski prizori njegovog života. Ta vrsta svijesti uvijek se rađa kada je neki dio, često sitnica, izgubljen ili razbijen. Hadžije s Mejtaša već dugo nema, turisti iz nekih drugih razloga dolaze u grad, a fesovi su se po nekom drukčijem rasporedu razmjestili po glavama ljudi. Promijenjen je njihov znak, kao i prizor kojem pripadaju, ali ništa nije konačno izgubljeno, jer se i u ovom trenutku stvaraju slike koje odmah zatim postaju važne, a svijest o njima bit će stvorena kada budu nestajale. Taj ciklus se često u životu ponavlja i čini dugi niz dovršenih priča i svaka od njih nalikuje povijesti čovjekovog života, od rađanja do smrti. I opet će doći turisti, na svoje glave natakariti nešto što tim glavama ne pripada, kao što ćemo i mi otići negdje i tuđim znakovima davati neki opći, uvijek neprikladan, smisao. Tako, valjda, treba biti, jer smo svi drugima stranci i rušimo nehotice tuđe svjetove, da bi njihovi tvorci postali svjesni postojanja tih svjetova. Miljenko Jergovic, Historijska citanka [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
15/05/2005 13:54