beats by dre cheap

SAMOUBICA

[i] - Doktore, opet je pokusao. Dosla sam ravno s posla. On ... on je bio sasvim pijan, gotovo prazna flasa viskija bila mu je pored glave s licem na stolu i pistoljem prislonjenim na sljepoocicu - izgovorila je u dahu i naprosto se skljokala na otoman. Suze su potekle, krupne i vrele, zacas umile sitno blijedo lice. Ustao je, pruzio joj cigaretu. Sutjeli su i pusili. Cekao je da se njeno uzbudjenje stisa, da bar prestane plakati. - Draga moja, kao i svaki put ranije, zelio je ubiti vas, ne sebe. Koliko puta sam vam to pokusao objasniti? Da doista zeli pociniti samoubojstvo dosad je to mogao uraditi milion puta daleko od vasih, bilo cijih ociju. - Ne, nije istina. Bolestan je, treba mu pomoci. Nesretan je, pati, ne zna razlog svoje utucenosti i potpunog beznadja. Bezbroj puta je kazao kako je prokleto tesko, kako je nemoguce tako zivjeti a da treba petlja, tvrda petlja da se digne ruka na sebe... Svaki put ga, kaze, jedino pomisao na mene sprijeci, odustane u zadnji cas... Pomozite mu, molim vas, preklinjem vas. - Pomoc treba vama, ne njemu. Dva puta sam razgovarao s njim. Kod njega je naglasena narcisoidnost, sebicnost, sadizam, ali nema suicidalnih ideja. Cak ni u tragovima. Imam dovoljno znanja i iskustva da to mogu ustvrditi. Vi ste krhka osoba. I tjelesno, ali duhovno jos krhkija, ranjivija. Placljivi ste. On igra upravo na tu kartu. Da vam od straha popusti srce, imate anginu pektoris, zar ne, ili da sami uradite ono sto je on nekoliko puta pokusao inscenirati. Podvlacim, inscenirati, ne uraditi. Nema toga ili cega sto ili koga taj voli osim sebe. - Doktore, krivo sudite. Znam ga godinama. Volim ga. I on mene voli. Znam sto govorim. Valjda ja koja ga gledam iz dana u dan, mjeseca u mjesec, godine u godinu, imam jasniju predodzbu od vas koji ste ga vidjeli i razgovarali s njim samo dva puta u zivotu. Znanje i iskustvo su bitni ali ne moraju biti presudni. Tvrdim da je to bolestan covjek, da mu je nuzna pomoc i da ce, ako mu se ne pruzi, jednom dovrsiti ono sto je vise puta pokusao. - Vi ste mila osoba. U covjeku naprosto budite zelju da vas zastiti. Bezazleni ste i naivni. Ne brinite vi za njega. Pazite i mislite na sebe. Ma kako vam zvucalo grubo, ja imam dojam kako on zeli slobodu. - Kakvu slobodu? - Zivot bez vas. Jedino razlog ne znam. Zeli li samocu ili je u pitanju druga zena? Nesto trece? Dugo se sasvim koncentrirana ceskala iza uha. - Dobro. Da to uvjetno prihvatim. Ja bih mu slobodu dala onoga casa kada bi mi rekao da je zeli. Mozda zato sto ga doista volim. - Da, on to zna. Ali, ne bi mu dali kucu, imanje, dionice, sve sto ste naslijedili od vasega oca. Kuckao je vrskom nalivpera po stolu i gledao je. - Boze moj, kad vas gledam, kad vas slusam, mislim da bi svaki muskarac s vama bio sretan. Koji je vrag u tom covjeku? Molim vas da me poslusate. Kad sljedeci put nesto inscenira nemojte reagirati impulsivno nego razumski. Sto bude, bude, promijeniti se ne moze. Pokusajte zatomiti strah. Razradite plan i nadmudrite ga. Recimo, hladno ga podstaknite da nastavi, da, ukoliko njemu nije stalo do vlastitog zivota, onda nije ni vama. Nista mi pametnije u ovom casu ne pada na pamet. Jucer sam imao puno posla, nocas dezurao. Dodjite neki drugi dan. Dobro razmislite. I ja cu. Onda cemo razgovarati. - Bojim se da ne bude prekasno - sjetno je prosaputala. - Nece, ne brinite. Sjetite se onog pokusaja vjesanja na spojene pertle. Ni tezinu macke ne bi izdrzale. Pa tri prazne bocice barbiturata pored glave dok cvrsto spava. I konja bi ubile. On se, cak i bez protuotrova, bez ispiranja zeluca, u bolnici najnormalnije probudio. Zasto? Jer je popio jednu do dvije tablete, a ostavio tri bocice. Pa slijetanja sa ceste u jarak dubok tri metra... Jadno. - Nista vam ne vjerujem. Ja ga volim i on voli mene... potrazit cu drugog lijecnika. Valjda ce imati vise razumijevanja za mog nesretnog muza. Kad ja ovoliko patim gledajuci ga, kako je tek njemu? Toliki jad i cemer ne mogu se odglumiti. - Ono vremena koliko provede s vama moze i na grani visiti, kamoli se pretvarati... Kako zelite. Ja vam savjetujem... - Rekli ste vec sve sto ste imali. Vise necu dolaziti. Oprostite mi sto sam bila toliko drska pa vam oduzimala dragocjeno vrijeme. Izasla je. Bijes i razocarenje su se preplitali kao prsti njenih ruku. Cijeli grad, mediji, obicni mali ljudi, svi pricaju o gotovo nadnaravnim sposobnostima tog neuropsihijatra, a ona ga ni nakon deset poprilicno dugih razgovora nije uspjela ubijediti da pruzi pomoc, da pruzi ruku lijecnika i covjeka njenom muzu koji je, osjecala je, sve dublje i dublje tonuo u depresiju. Pa jos one nebuloze. Zeli da se nje rijesi, voli jedino sebe. Bitan mu je njezin imetak. Koja drskost. Koje gluposti. On me voli. Ne mogu biti lazni svi izlivi njeznosti i paznje kad njegova dusevna bol nesto splasne, kad se svede u granice podnosljivosti. Ja njega, Bog mi je svjedok, jednako volim od dana kad smo se sreli, kad smo spoznali da je to trenutak koji odredjuje nase sudbine, spaja nase puteve zauvijek. April sa varljivim suncem i cestim kisama dosao i prosao. Toga jutra, dok ga je ljubila u obraz polazeci na posao iznova je dokucila bol u njegovim ocima. Silan, neizreciv. Bio je blijed, rascupan. Oka nije sklopio, svakojaki kosmari ga pohodili cijele noci, nije u stanju danas raditi. Sad ce pokusati zaspati. Vratila se s posla na vrijeme, u minutu tacna. Otkljucala je vrata. U dnevnoj sobi ga nije bilo. Ni u trpezariji, spavacoj sobi, kuhinji. Dozivala ga, a otrovna zmija straha palacala jezickom. Onda je otvorila vrata kupatila. Lezao je u kadi punoj vode. Glava bila naslonjena lijevim obrazom na rub tako da mu lice nije vidjela. Ali sasvim jasno je vidjela bezivotnu ruku na trbuhu i u njoj fen za kosu. Voda i struja! Ne! Oh, ne! Izjurila je, tresnula vratima za sobom. Drhtala je cijelim tijelom. Napeto je iscekivao ne pomjerajuci se ni za milimetar. Desilo se neocekivano brzo. Tisinu je razderao pucanj. Sacekat ce jos nekoliko minuta, izaci i pozvati policiju. Nece se oblaciti samo ce oko tijela ogrnuti peskir. Ovaj put je upalilo. Kako se samo dosjetio da napunjen pistolj ostavi na vidnom mjestu, na vrh komode. Kao da je mami. Zadovoljno je klimnuo i nesvjesno se nasmijesio. Lezala je zgrcenog tijela, licem okrenuta podu. Bacivsi samo letimican pogled u luku ju je zaobisao. Birajuci broj policije tiho je zvizdukao. - Molim vas da odmah dodjete. Bojim se da je moja zena izvrsila samoubojstvo... Da. U zadnje vrijeme je bila nekako cudna. Da. Aleja brijestova 11. Odlozio je slusalicu na aparat i protrljao ruke. - A kazu da nema savrsenog ubojstva - pomislio je. - Osusi kosu, dragi - iza ledja ga je gotovo pokosio njen glas. - Da se ne prehladis. Nura Bazdulj Hubijar [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
15/05/2005 12:28