beats by dre cheap

NERVOZNI LISTONOSA

[I] Rat se već osluškivao na programima jugoslavenskih televizija kada se u Vinkovcima, depresivnom željezničkom čvoru na granici Hrvatske i Srbije, koji su jednom davno prestali biti selo, ali nikada nisu postali grad, pojavio Hali Gali Halid. Njegovi demo snimci puštani su na alternativnim radiostanicama širom Jugoslavije, a pjesma Hajde da se drogiramo bila je posljednji predratni underground hit. U početku nije se znalo tko je taj pjevač čiji glas kao da je dolazio iz devetog kruga pakla, a pjevao je u maniru Južnog vetra, Kemala Malovčića i anonimnih crnomanjastih kafanskih slavuja, koji su negdje između Kalesije i Šapca gradili svoje krajputaške karijere. Bila je to parodija lišena vedrine i vica, u kojoj je bilo više bola i očaja nego u cjelokupnome repertoaru izvornika. Hali Gali Halid bio je netko tko je u samoubilačkoj čamotinji Vinkovaca i slavonske ravnice na radiju polovnoga stojadina slušao sve te radijske programe s drugih obala Dunava i Save, pa je vlastitu nesreću pretočio u niz iritantnih glazbenih citata i originalnih namjerno retardirajućih tekstova. Ako to nije pretjerano reći, Hali Gali Halid bio je prvi postmoderni projekat u povijesti novokomponovane narodne muzike. Ubrzo se saznalo da je sve pjesme napisao, otpjevao i aranžirao, te sve instrumente odsvirao Goran Bare, vođa rock skupine Majke. On je, dakle, bio taj Hali Gali Halid, a stih "hajde da se drogiramo, nek' se oči sjaje" imao je autobiografski karakter. Ali važnije od toga jest da je Bare pjevajući o sebi opjevao usud duboke i strašne predratne provincije, vinkovačkih, bosanskih ili mačvanskih vukojebina, u kojim su se generacije rođene šezdesetih dijelile na većinu koja će uskoro biti mobilizirana, i manjinu koja je istrunula od droge i alkohola prije nego što je sazrela za pušku. Ako je Južni vetar stvorio muzičku frazu balkanskoga militarizma, Hali Gali Halid zvučao je kao njezin pravovremeni komentar, otpjevan s jednom nogom u grobu, a s drugom u heroinu. Ali naravno, Bare nije prvi parodičar u povijesti žanra. To je prije njega bio Nervozni poštar, sarajevska grupa koja je kroz osamdesete na svojim albumima komentirala i ismijavala cijelu narodnjačku scenu, ali je uvijek bila njezin integralni dio. Publika Nervoznoga poštara bila je i ostala publika narodnjaka, a ako su se smijali njegovim pjesmama, smijali su se samima sebi i svojim idolima. U prvi mah moglo bi se pomisliti da je za tako nešto trebala zavidna samosvijest, kakva baš i nije karakteristična za folk fanove, kako u Texasu, tako i u Doboju, ali to zapravo i nije tako. Zajebancija na vlastiti račun prije je bila posljedicom života u kulturološkome getu, do kojega nisu dopirali glasovi, ni komentari iz vanjskoga svijeta. U osamdesetima je veći dio novokomponovane narodnjačke estrade pripadao kulturi geta, koji istina nije bio ograđen zidovima ili socijalnim razlikama, ali jest činjenicom da se jugoslavensko društvo izrazito neravnomjerno razvijalo, pa između elitnih omladinskih supkultura te akademske kulture na jednoj strani, i narodnjaka na drugoj, nije postojala tačka dodira. Publika u getu mogla se smijati Nervoznome poštaru, jer se Poštar ticao samo nje i više nikoga. Svaki će se čovjek slatko nasmijati vlastitoj gluposti, ali samo pod uvjetom da nema svjedoka sa strane. U tom smijehu nema samosvijesti. Međutim, nakon je jednom prošao rat, i nakon što se pred naletom topova i siromaštva veći dio bivše države pretvorio u duboku provinciju, u Vinkovce i u Južni vetar, Nervoznog poštara (predratne albume) slušamo na drukčiji način. Do reinterpretacije je s jedne strane došlo zato što više ne postoji narodnjački geto, nego su danas getoizirani posljednji ostaci elitne kulture i omladinskih supkultura, a s druge strane se pokazalo kako je Nervozni poštar imao bitnu anticipatorsku ulogu. Ono što je nekad bilo parodija, i na razini glazbe i na razini teksta, danas je smrtno ozbiljna stvar, sve do razine nacionalne institucije, pa predratna šala zvuči krajnje suvislo i skoro sofisticirano. Iz današnje tačke gledišta, ono što je Zabranjeno pušenje u povijesti jugoslavenskoga rock and rolla, to je Nervozni poštar u povijesti novokomponovanih narodnjaka. Marko Perković Thompson se, naime, od Nervoznoga poštara razlikuje samo po tome što se on uopće ne zajebava. Teškometalne gitare, narodnjačke melodije i instant-orijentalni ritmovi ostali su isti. Istina, Rule je pjevao opuštenije od Marka, jer su Markovi vokalni uzori Alen Islamović i Bregini narodnjaci, ali ta ga razlika ne čini manje Nervoznim poštarom. Koji je, istina, prestao raditi u PTT-u, jer je isplativije biti ustaša nego listonoša. To je jedan od razloga zbog kojih je nemoguće parodirati Thompsona, jer je on nastao iz nečega što je već bilo parodija, a počelo je prije dobrih trideset godina, s pjesmom Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac. Od tog Bosanca do ovog ustaše mali je korak u smislu i sadržaju, a veliki u posljedicama. Na kraju ostaje paradoks da je Thompson, taj legitimni izdanak srednjobosanske hard rock škole i parodiranih novokomponovanih narodnjaka, omiljeni pjevač pojedinih hrvatskih biskupa, ekstremnih uličnih desničara i nasilnika, ali, recimo, i Edina Mujičina. Uostalom, Thompsonove tekstove domoljubnog sadržaja piše Faruk Buljubašić Fayo. Činjenica da su se Fayo i biskupi našli oko istih pjesama samo pokazuje kakve su posljedice balkanskih ratova. Baretov glas iz pakla, Hali Gali Halid i duboko slavonsko blato, Nervozni poštar u domu kulture u Bratuncu..., dio su prošlosti koja jest bila tmurna, ali je poznavala mjeru stvari, a bez mjere nema ni parodije. Danas se teško išta može parodirati, osim vlastitih sjećanja. Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
09/05/2005 21:17