beats by dre cheap

HONDURAS

[i] Godina je 1982. Navikli smo se već da je Tito mrtav; školske ekskurzije odlaze u posjetu Kući cvijeća, prilika je to za prva velika muška pijanstva u vozu za Beograd i velike, ali po svoj prilici izmišljene ljubavne priče iz kušet-kola. Najveća vlast u zemlji je Milka Planinc, predsjednica Saveznog izvršnog vijeća, a još uvijek je u modi termin "ekonomska stabilizacija". Ne znamo šta to zapravo znači, ali znamo kako se provodi: Nestašice su kafe, ulja i čokolade, dijele se bonovi za benzin, uvodi sistem par-nepar i dani u koje mogu voziti samo ljudi s autima koji imaju parne i dani u koje voze oni s autima koji imaju neparne registracije... Ali sve u svemu, živi se dobro, ljudi se nekako snalaze, svi kukaju, a nitko ne osjeća da se ugled Jugoslavije u svijetu rapidno ruši i da dolaze neki sivi i čudni dani kada će sva naša neprijateljstva postati javna, izaći će iz podruma i zatvora i osvojiti naša srca, podmuklo i tiho, kao što ih osvajaju one bolesti za koje nismo ni znali sve dok od njih nismo počeli umirati. Reprezentacija nam se nakon osam godina plasirala na Svjetsko prvenstvo. Selektor je, kao i 1974., Miljan Miljanić, a očekivanja su nam u skladu s našim neuništivim uvjerenjem kako možemo pobijediti svakoga, premda nas iskustvo uči suprotno, ali s ružnim iskustvima mi još uvijek nemamo problema. Uvijek ih znamo protumačiti na pravi način. Ili nam "fortuna nije bila sklona", ili je sreća bila na strani velikih i moćnih, a mi smo samo u toj situaciji mali i nemoćni, inače smo veliki kao Amerika i jaki kao socijalizam. Ili nam je - najčešći slučaj! - presudila sudačka krađa. To Svjetsko prvenstvo započeli smo jadno. U prve dvije utakmice zgasnule su sve naše velike zvijezde. Njihove smiješne driblinge pročitala je protivnička obrana. Majstori lopte saplitali su se o vlastite noge. Hodali su po terenu kao pijani finski turisti nakon vikenda u Lenjingradu, a samo nas je golman Dragan Pantelić spašavao od velike sramote. S dva jadna boda, nakon dvije neriješene igre, čekali smo utakmicu s Hondurasom, reprezentacijom koja se po prvi puta plasirala na Svjetsko prvenstvo, skupinom amatera, latinoameričkih Indiosa, od kojih ni jedan nikada nije zaigrao u nekom ozbiljnom klubu. Došli su na to prvenstvo nekim čudom i povjerovali su da su se našli na putu ka sreći i da se samo trebaju truditi i njihov će biti cijeli Svijet. I trudili su se ti nesretnici iz Hondurasa, postigli su neke nevjerojatne rezultate, a protiv nas im je trebalo samo neriješeno pa da se plasiraju u drugo kolo i postanu najveće iznenađenje u povijesti svjetskih nogometnih prvenstava. Mi smo, naravno, znali da je to nemoguće. Nije nam ni na kraj pameti bilo da bi nas s pozornice mogao izbaciti neki Honduras. Takve se katastrofe u našim životima još nisu počele dešavati. A onda je počela utakmica. U prvom poluvremenu naši nisu stvorili ni jednu jedinu šansu, iako su prema protivničkom golu nadirali kao mutavi. Međutim, umjesto nogu smo imali balvane, a lopta nam je bila teška kao trula septembarska lubenica. Toliko smo bili izbezumljeni ili toliko sigurni u sebe da smo igrali praktično bez obrane, pa bi svako malo neki igrač Hondurasa istrčao sam pred Pantelića, raspalio po lopti, ali naš je golman branio i ono što je nemoguće obraniti. Nikada nisi gledao utakmicu reprezentacije u kojoj je neki naš golman tako dobro branio. U jednom trenutku Pantelić je poludio, pa je svoje igrače počeo slati u p.m. Snimila je to televizijska kamera, a Pantelićevo izbezumljeno lice i njegove usne koje izgovaraju najpopularniju našu psovku gledali smo kasnije i na špicama nekih sportskih emisija. U drugom poluvremenu opet ista priča. Naši napadaju, ali tako da je njihov golman komotno mogao otići na pivu, a njihovi kad krenu, samo nas vile i veliki golman mogu spasiti. U osamdeset petoj minuti Miljanić u igru uvodi Miloša Šestića, igrača za kojeg se pričalo da je malo mentalno zaostao, a on u prvom napadu pada u šesnaestercu. Iz aviona je bilo vidljivo da folira i da je najbliža honduraška noga metar od njega, ali bez obzira na to sudija je svirao penal i tako smo prevarom i sudačkom krađom pobijedili s 1:0 i otišli u drugi krug. Radovala se tog trenutka cijela Jugoslavija. Skakao si od sreće po svome kauču i nisi želio vidjeti ono što si inače uvijek vidio kad bi naši bili u pitanju. Nisi primjećivao kako na kraju utakmice igrači Hondurasa gorko plaču odlazeći s terena i bilo ti je, tebi Titovom pioniru, svejedno što je takav penal dosudio sudija iz Pinochetovog fašističkog Čilea. Bio si toliko sretan da si ostao slijep za sve ono što će ti biti toliko važno kada jednog dana cijeli svijet bude slijep na tvoju malenu nesretnu zemlju, njezine patnje i krv. Život, naravno, nije nogomet. Rat se ne uspoređuje s utakmicama, ali ponekad misliš kako te je zbog malih stvari stizala velika kazna i ne možeš biti sasvim uvjeren da je bila nezaslužena. Stigla te je, dragi moj, suza dječaka iz Tegucigalpe. Miljenko Jergovic, Historijska citanka [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
05/05/2005 12:12