beats by dre cheap

KAIMIJA 5. DIO

[i] Negdje u gluho doba noci, place meni na mišici lijepa Omeraginca s Vratnika: »Ooj, boga ti mladi moj šejhefendijo, ovo je prva noc da mi šejtan ne dode da me prepada i na zlo navraca, pa te molim, i zaklinjem te tvojom zelenom ahmedijom i tvojom ucenošcu, pomozi mi, ne daj me, a ja cu tebe slušati i sve ciniti kako ti kazeš. I ne karaj me ako ti kazem da je suza udovicka teza od sirotinjske i da je noc udovicka duza od tavnicke.« Milujem ja lijepu Zumretu s Vratnika i šapcem joj u mirisne kose i tješim: »Ne brini, nevjesto, ja cu tebe izlijeciti, makar ti morao svoja jetra ili svoje snazno srce presaditi. Ti si najljepši alem što nad Sarajevom sja, i svaki bi se dragi kamen u kruni podišahovoj postidio pred tvojom ljepotom, a Bakija bi, kad bi vidio tebe, takvu pjesmu od sklada i ljepote, zanavijek zanijemio. Da Kovaci i Saraci znaju kad ti prodeš u hamam, ko to pod feredzom prolazi, ugasili bi zvon i ciku metala, i sve muško, od muškarcica bez gaca do Latifage s bijelom bradom do pojasa, poustajalo bi i pobozno se poklonilo. Ne brini, košuto iz rajskog vrta, ja cu da bdim nad tvojim zdravljem dok u meni hoda ijedna kaplja muške krvi, dok prstom mogu micati. Samo ti meni dodi u isto vrijeme, svake... recimo, druge veceri. I ponesi svoju veceru da je preda mnom veceraš, pa na nju lijek da popiješ, a onda cu ja da te cuvam od prokletog šejtana i da ne dam mori da ti pritišce pupak i prsa, amaan, umrijecu ti lijececi te, kumrijo moja!« A kad prvi pijetli zoru zapjevaše, obuce se lijepa Omeraginca s Vratnika i na sobnom pragu poljubi me u ruku u znak zahvalnosti. Iz druge sobe izide Esmehanuma i zabrinuto me pita: »Hoce li biti kakve fajde, šejhefendijo?« A Zumreta sama odgovara: »Hoce, tetka, Bog pozivio našeg ucenog Hasanefendiju Kaimiju, a i onog koje onaj lijek izmislio!« Od brige o bolesnici ja zaboravih sve razloge svog dolaska u Bosnu i svog postojanja u svijetu. Lijecio sam je melemom sacinjenim od jedne desetine umijeca i devet desetina ljubavi. Sedme noci moja Zumreta dode bez tetke, ali s dvije sluškinje, koje su nosile veceru kakva se iznosi valjda samo veziru. Sluškinje predadosmo Talu da ih on cuva u drugoj sobi, a nas dvoje sjedosmo da nastavimo lijecenje. Lezi meni na ruci mlada Omeraginca, odozdo mi cupka brk i zapitkuje me: »... a ti mene, biva, izlijeci?« »Ti to sama najbolje znaš.« »A kad sam prvi put došla, ti si, je l' de, odmah vidio šta mi fali?« »Odmah. « »A što si me onda skidao i pipao kad si odmah znao? « »Takav je lijecnicki propis.« »Ti si jedan bezobrazan hajduk. Reci, zar nisi?« »Nisam.« »Reci da jesi, pa cu ti i sutra doci!« »Jesam.« »Ti si jedan obican macak pod ahmedijom.« »Jesam. Pravi sam macak pod ahmedijom.« »Ti njištiš kao zdrijebac kad te ono snade. Reci, zar nisi zdrijebac? « »Jesam. Šta sam jos? « Prevrne se gola meni na prsa, gricka me, štipka, lize, draška, izaziva i mami da se s njom opet strmoglavim u obijest i pomamu. A ja se neckam i ustezem, ljudi, umorila me ova sedmica lijcenja kao da sam mjesec dana butmirske livade kosio. Šta ce biti sa mnom ako bolesnica produzi lijecenje na godinu-dvije? Sasušicu se i lipsati od njene ljubavi. Ali ne mogu joj odbiti molbu, bar još veceras. Makar još jednom, njoj, rospiji, koja ima pazuha slada od najslade rešedije, a sve ostalo ukusnije od najukusnije stambolske hurmašice. Porvemo se, borimo, valjamo se kao ziv koloplet uza sobu, niza sobu, rokcemo i davimo se, gubimo se, dok ne dodem svijesti, ali u neobicnom polozaju: puzem cetvoronoške po cilimu, go, rzem kao uhranjen i razigran parip, ona gola jaše na meni, drzi moj parip kao uzdu, cima, cokce i golim me petama podbada po trbuhu i bedrima. Klonem na tle iznemogao od trke. Zumreta sjede kraj mene, miluje me izmedu plecaka i tepa mi: »... pa što mi ne kazeš, dobri moj šejhefendijo, da si malaksao? De, odmori ee, odahni! Hoceš li malo onog lijeka što si ti meni davao? « Jedva je ispratim do predsoblja, gdje je prihvate sluškinje. Na rastanku, bezazlenija od djeteta, bezobraznija od Lucije iz Latinluka, pita: »Hocu li i sutra doci, šejhefendijo, ili cu sama uzimati lijek kod kuce? « »Kako zeliš!« stenjem ja, iscijeden, obnemogao. Ujutru, budim se naglo, otevši se mirisima zene što me zamalo ne ugušiše u snu. Pustim drhtave gladne nosnice u mekote, a one traze, dozivaju dragu zenu vajajuci joj lik prema kazivanju karanfila i miloduha cije je daške ostavila po postelji i mojoj mišici. Zarijem brkove, zasijecem zube u jastuk i zavijam: Zeno, jesi li svrha ili njena pritoka? Jesi li sladak mamac stranputice ili lazna zamjena za materinstvo koje nas je napustilo prije nego što smo prema njemu postali ravnodušni? Da li si samo zenka koja je doba parenja protegnula na sva cetiri godišnja doba, ili rodulja naše nade da nam se krug nece zatvoriti? Ko si šta si kazuj, pobogu! Ne lilaj ispred mene kukovima, ljepotice, kazem ti, heej, milost! Ne zovi! Poješcu jastuk s vunom, izgrišcu dovratke koji su te propustili, bogohulno cu opsovati suncu i mjesecu, ljubomoran na njih što oblijecu svjetlošcu oko tebe. Ili cu se sklucati udno zida da placem što sam nemocan da ti se oduprem. Ima precih stvari od cepanja tvojih oblina, kucko, ima, da znah, otecu se ja, vidjeceš. Ne zaboravljam ja, ni- sam slijep da ne vidim - svi mi gazimo niz matice ljudske patnje, do pasa, do pod pazuha, niko ne smije da pita o prarazlozima, a ja cu upitati, dokucicu ja njih, kazem ti, i razbucacu ih. Nisam još poceo, ne daš mi ti, zavodiš me u zamršene vrzine, ali neka, - dokopacu se ja treznijeg jutra, a ti onda cvili i uvijaj se oko mojih nogu, u podnozju mog velikog poziva što sam ga sebi nametnuo polazeci u Bosnu. Nešto se sa mnom cudno dogada. Ponekad mi se cini da su mi nekakve mutne vode bez broda i mosta preprijecile pristup svemu stalom. Ali u picu i pjesmi išcezne njihov tok i huk. Ne zanosi se zeno! Ti nisi lijek nicemu. Svejedno što za tobom puzem cetvoronoške, kevcem i ljubim svaki otisak tvoje slatke papucice. To ja trazim sebe, a ne tebe. Pred mrak Zumreta poruci po Haši Ciganki da ce s tetkom u Podlugove na imanje i da ce tamo ostati deset dana po Ilindanu. A meni šalje svilenu košulju i cevrmu sa zlatnim granama, i po stotinu puta mi zahvaljuje što sam je onako svojski u temelj izlijecio. Haša pruza darove, meni vid sleti s darova na Hašine ruke. A ruke mlade Cigancice, dugoprste i sjajnonokte, ljepše su od bilo kog dara koji nose, osim svoje ljubavi. Pogledam pazljivije, premjerim, procijenim: nije Zumreta, ali jest nešto novo i na svoj nacin izazovno. Zatvorim vrata iza njenih leda i povedem je da i ja nju darujem. Zacudo, ne zaboli me razlika izmedu njih dvije. Nakon što ssm bio bezobrazan hajduk, obican macak pod ahmedijom, zdrijebac kog je ona krotila i ukrotila, dode vrijeme da budem malo i domacin koji uziva u svojoj nadmoci i zeninoj krotkosti. Mladoj Haši je bilo prece da se prilagodi meni nego da tjera svoje bijesove. Na to je djelimicno bila obavezna prokletim siromaštvom. Ono što bogata naziva ljubavlju, ona je vršila kao uslugu, kao zanat, ali znalacki i na obostrano zadovoljstvo, a ponekad i kao molitvu siromaha vjernika pod vodstvom mene sveca i uicenog bogougadnika. Nastojao sam zato da za svoj trud bude placena bolje nego kladanjski kadija za svoj. Ona je bila pazljiva, ja darezljiv. Noci su nam prolazile u blagom talasanju uzitka i prijateljstva. Zorom je ispratim, okupam se, pa probudim Tala da zajedno stanemo na molitvu. On moli zijevajuci i cešuci se, ja se klanjam, a rvem se s davolom koji me na pobunu nagovara, gurka me da se okanem corava posla i metanisanja. I uvjerava me da ni molitva, kao ni zena, nije ono. Treba samo okrenuti leda jugoistoku i izici na sokak, na caršiju, pitati, ili je mozda dovoljno samo pazjivo pogledati. Tale završi i side na avliju da timari Kulaša. Ja ostanem kraj pendzera, toboz - dodajem jutarnjoj molitvi još koji lanac poboznog šaptanja. U stvari, mamuran, bolestan u utrobi i mozdini, sam sa sobom se nadbijam. I prisjecam se teška sna: odnekud dotjeran prilazim rijeci, a rijeka nadošla, preko obala se razbacila. Moram preci, a preci ne mogu. Podem natrag, ali i tamo voda. A neko goni, pobjeci moram. Opkoljen, vratim se i vrištim i s vriskom se probudim. Pa se nasmijem: sigurno je to rakija damare obatalila, pa naopako san snuju. Glava boli. Raso ne pomaze. Zovnem Tala, pa idemo na Bašcaršiju, prijateljima na ducanska vrata ili u han u beskrajan i beskoristan mucki razgovor. Tale deblja. Ja mršavim. On je u nedoumici da li bi se junak ovdje prizenio, pa ostao i šta bi radio. Mame ga gradske olakšice, ali sluti junak strahobu velikog tijesno nabijenog ljudskog staništa. Pa se zabrinuo kud bi, šta bi, jer ocigledno Sutra kuca glasno i izvikuje svoje pitanje. I njemu i meni. Ništa ne postigoh. Danju sam samo varošanin, jednak medu uglednima. Kad naide noc, bjezim u nesvjestice uzitka. Poludjecu od pitanja. Danju me ljudi pozdravljaju sa strahopoštovanjem uvjereni da jedva dišem od tereta mudroeti. Nocu zena klikce i cvili od ljubavi, uvjerena da sam najputeniji i najvjerniji ljubavnik. A nisam. Ja sam samo bjegunac. Nigdje škrtost nema tako zlehud oblik, ni zavist širinu, ni tiha mrznja dubinu. Ali nigdje ljubavna pjesma nije od tako tananih niti izatkana kao u šeheru. Sve mi se cini da je veliki Husrev, pretvarajuci ga iz gluhe kasabe u grad, pogriješio što se tice izbora mjesta. Sarajevo je trebalo graditi u pitomini sa prostranijim vidicima, a ne u ovoj tjeskobi nad koju se nadnose svi mrakovi planinski. Ne ovdje, gdje ce sura, surova i svemocna okolina ulijevati ziteljima u krv i mozdinu navike - da malo vole, sitno misle i mnogo brinu. Tek pjevani sevdah otkriva ono što bi Sarajlija htio i mogao da bude, što jest u biti - dostojanstven i puten velegradanin. Ali, racun u glavi, Stambol za vratom, gladno selo pred vratima i radoznalo komšijsko oko ili uho na pendzeru dovoljna su opomena da se cak i jedan rodeni plemic kao što je Sarajlija savije i sklupca u guku sumnje i potajnog straha. U nedoumici sam da li da potvrdim zajedljivoet da Visocanin više popije za dan, Bijeljinac ispjeva za nedjelju, a Kladnjak pojede za mjesec nego Sarajlija za godinu. Jer znam kako se Sarajevo tanko hrani. Ali, vidim, tekija je krcata tepsijama pita i baklava i sahanima cevapa i pilava kojima Sarajevo dolmi mene i mog saputnika Tala Licanina. Cak se i Kulaš odvikao od sijena, pa jede samo lepinje s kajmakom, i to probire one mekše i toplje. Htjede Tale da se ozeni nekakvom Refijom, sakatom postarijom udovicom s Bjelava. Baš kad smo se spremili za proševinu, namamiše Tala bjelaveki momci u društvo, opiše ga do besvijesti, pretukoše i baciše u najdublji deriz. Malo su bile cetiri velike kace vode dok ga oprasmo. Rane zadobijene u tuci nisu bile ono najgore. Po Sarajevu puce bruka junakova. Kad je poslije desetak dana lijecenja izišao na caršiju, grajala su djeca za njim, a ljudi po ducanskim vratima zacepljali nosove i sasvim ozbiljno pitali jedan drugog: »Komšija, šta li ovo zaudara? « »Da nije kakav bjelavski deriz? « »Ili necije junacke cakšire?« Tale se nije srdio na caršiju. Vratio se u tekiju nasmiješen. Kao siromah, cesto vrijedan i blacen, znao je da ne treba otporom podjarivati zadirkivanje. Ali, zato, te noci pogorješe bjelavska sijena, stogovi jecma i pšenice i dva ahara A Sulju Mahovica, veselog pijanduru i sevdaliju, nadoše u njegovoj bašci, smrskane lobanje. Sarajevo nije poznavalo granicare. Tog jutra, dok je grad gasio bjelavski pozar, Tale zamoli mene da mu dozvolim da pode kuci. Osim mog prijateljstva, nisam vidio drugog razloga da ostane. Ja potplatih kjatiba u caršiji te on sastavi pismo, a udari visoke muhure i dva slavna imena potpisnika, da je Tale Licanin zaduzio ovaj vilajet velikim junaštvima i drugim uslugama i da je obavezan licno Licki Mustajbeze da ovakvom junaku sagradi kulu dostojnu Talovog imena i carske paznje prema njemu. Pa pošto mu nakupih para po caršiji i nabavih još tovarnog konja da mu drugu i trecu praznicnu i mejdandzjsku opremu i odjecu nosi, pruzih ruke da se oprostim. Rastajali smo se na semizovackom raskršcu. Govori meni moj Tale Licanine: »Hvala tebi, Hasane Kaimijo, hvala ti na pomoci u putu i u Sarajevu, hvala ti na silnim dolmama i burecima i baklavama što su ih preda te i preda me toliko Sarajlije iznosile, hvala ti na vinu i rakiji i smijehu i bijesu po tekiji, na pjesmi i drugim zadovoljstvima! Tolikim darovima ne bi me Carstvo tursko obasulo ni kad bi se sve u jedno blago i junaku naklonjeno srce pretvorilo! I na prijategskoj ponudi da ostanem u tvrdavi na carskoj placi, hvala ti! Ja moram na Krajinu. Ceka me vec dugo ostarjela majka. A i granice sam se zazelio. A ako kad cuješ da sam kakvo golemo junaštvo pocinio, onda imaj na umu, moj poštovani Hasanefendijo Kaimijo, da sam ga ucinio ne dajuc zlu da se tebe i takvih kao ti takne rukom nesrece. « Poljubi me u skut i u ruku i zajaha svog Kulaša. Ja placuci digoh ruke na strasnu molitvu sudbini, »Ti, što ravnaš zivim i mrtvim, pomozi ovakvim da ih zablude o vjernosti ne staju uzaludnih muka, prosvijetli, pomozi da im tud racun i lukavstvo kapa vjerovanja ne bude. A pomozi i meni, varalici, pijanduri i nezasitom pohotljivcu, da mi zivot prode u djelima dostojnim pohvale nevinih i iskrenih! Ljepšeg razloga za hvaljenje ne bih našao, makar moje postupke zakon nazivao - zlocinom, a ljudi prevarom, makar na kraju, zbog njih, visio o orahu kraj druma ili stenjao nabijen na kolac na najvišoj zidini stambolskoj.« Revnosni boluju bolest carstva kome sluze. Razbolje se sarajevski kadija. Izmijenjaše se lijecnici i travari, ali mu ne bi bolje. Neko se sjeti i mene. Pozvaše me. Ja namjerno dodoh tek sutradan. Neka se vidi da mi nije stalo mnogo do zdravlja jednog kadije, pogotovu ako je revnosan. Sa sobnog praga ustremih naglo sva cula k njemu. Razglobih ga, razabrah, pa opet sastavih. Bi mi odmah jasno. Kadija boluje od bolesti carstva na silasku. Lijeka mu nema. Moze iz mrtvih ustati Ebu Ali al-Husein ibn-Abdulah ibn-Sina i lijeciti ga, ali bi bilo uzalud. Da iz groba ustane Ebu Muhamed Abdullah bin Ahmed Zijaheddin ibn El Beitar el Malaki i da mu nabere ljekovitog bilja od Kordove do Horosana i probere ono najljekovitije, zdravlje kadiji nece vratiti. »Ima li lijeka, Hasane, brate?« »Ima, prijatelju.« »Kazuj! « »Piši u Stambol da ne zeliš dalje upravljati kadilukom! « »Pa, onda? « »Pa onda, kad saglasnost dode, ti i ja cemo zajedno da se otisnemo. Rakija ce ti uvece tugu razagnati, a ujutru utrobu procistiti da sva mahala zamiriše na suhu šljivovu košticu. Kad ti na mamurluk mlada Lucija iz Latinluka svojim pupkom tvoju trbušinu obaje, proci ce tegobe i nadimanja, tako mi boga, i vazdan ceš vedar poigravati kao da ti za potiljkom tambure i defovi udaraju, a mošnjama vrve mravinjci mladosti. Drugog ti lijeka nema «. Viknu kadija na tankonoge kjatibe i poslugu da istjeraju mene, i napsova me »Sram te i stid bilo tvoje ucenosti i svetosti, gdje si ti vidio da carski covjek carska dobra dragovoljno ostavtja drugome!« Iskocim rugajuci se, prijeteci momcima da se koji ne našali da izmahne na me. Imam takvu pesnicu da bi jednim udarcem smrvila lobanju i covjeku bukove glave, kamoli ne izgladnjelom pisaru s glavom tankom i krtom od tanka taina i nezdravih gomila zapamcenih cinjenica. Rastuzen sidem niza sokak i zalegnem u krcmu oko podne. Šta se sa mnom dalje zbi, - ne znam. Oko ponoci zatecem sebe u društvu mracnih i cutljivih pijandura, od kojih svaki mukom i šutnjom vice: Još po jedan, jarani, još po jeden fildzan rakije i jedan trzaj niza saz terzijanom, još samo jedan, pa da se rastanemo - ko kuci, djeci i ruznoj vjernoj zeni, ko medu mrke zidove svog samovanja, ko na rakitu što je taze grobnicom zazinula još jednog nesrecnika prije vakta da pojede. Još samo jednom jedan drugom da se pojadamo, na kostobolju, na bol pod desnim vitim rebrom, na nesanicu, na miševe i arape što nam na budne oci mamurlucke nasrcu, na ruzan vakat, na crvotocno carstvo što se osipa, na kadiju koji se bijesan zbog malene place na nas pijandure okomio. Još jednom samo, pa da se rastanemo, mi mirne bekrije i sevdalie, mi bjegunci od ovog svijeta, mi nesrecna kopilad gladne ljubavi i surovih granica, još jednom samo, pa da se razidemo - ko kuci, djeci i ruznoj vjernoj zeni, ko medu mrke zidove svog samovanja, ko na rakitu što je taze grobnicom zazinula još jednog nesrecnika prije vakta da pojede. Otpratimo jedan drugog i pred svakom kapijom se izgrlimo. Ja nemam ni djece, ni ruzne a vjerne zene. Pa ostanem sjedeci u jarku, voda mi u krsta bije i niz pruzene noge mi romori, pobozni se zgrazaju - »Oo, Hasane Kaimijo, zar si dotle dotjerao? « Ja placem i slušam svog sinocnjeg jarana iz krcme, modrog i drhtavog Sulejmana Celebiju kako na drugoj strani sokaka kuca u hanska vrata i moli: »Oj, boga ti, handzijo Mehmedaga, iznesi mi oku prepeke i dvije jabuke senabije, ja ti više placti ne mogu ni u zlatu, ni u srebru, ni bakrenim sitnišom, ostala je samo ova posljednja ponjavica, od tolikog imetka moga babe Dzemaludin-bega Pilavije - Celebije, što ga je on na sablji, na lukavstvu, na dadvoravanju i kmetovskoj muci stekao i na svojim ustima uštedio. Pa neka i ponjava ide kud je i tolika ocevina otplovila. Uzmi, tako ti boga i Muhameda pejgambera, jer cu ti trijezan od straha i gadenja izludjeti! A sutra - sutra ti ni ponjavicu necu moci donijeti, ali kad ti kucnem u vrata, dragi handzijo Mehmedaga, i ruku drhtavih uhvatim za halku, unezvjerene oci upravim u pendzere, a usana odrvenjelih zaištem milost, ti iznesi oku prepeke i dvije jabuke senabije, a uzimaj s mene šta ti za oko zapne - kundure, fermen, pojas, kapu s glave, i glavu - ako ti šta vrijedi! « A kad mu ja saspem u šaku preostalu svoju srebrninu, sve pare što mi je kadija dao svetu tekiju da opravim i citaba iz Stambola da narucim, ja ga potapšem i kazem mu - popij, Celebijo, nazdravlje ti bilo, on zaplace i svjetuje mene - »Dragi Hasane Kaimijo, bog ti platio, jer ja nemam cime da ti vratim, ali te molim i u ruku te ljubim, ne idi za mnom, ne sjedaj kraj mene, jer ako zagaziš u duboke vode našeg sevdaha i meraka, i mozdane navikneš na raskošne odaje izmišljenih ljepota, prodaceš i posljednji kamen iz temelja tekijskog. Neko na ovom svijetu mora ostati trijezan. A ako vidiš da hoce mene da otrijezne, prileti, Kaimijo, pomozi, ne daj im! Jer ta strahota što je javom zovu nije za nas mirne bekrije i pijanice. Za nju se treba roditi s grubom šakom, tvrdom glavom i oštrim nozem za pojasom. A mi - mi smo ti, Hasane Kaimjjo, za drugo nešto rodeni.« Slova i znakove nisu izmislili mudri sebi za zabavu. Pismo ubrzava poznanstva, širi krug prijatelja, brani od lukavog i od zaborava i hrani onog ko je gladan blizine drugih. U Bosni se samo jedan od hiljade razumije u sitan vez pisma. Ostali ili ga se boje, ili su - ravnodušni. Dvije noci placem nad sudbinom nesrecnog naroda koji još ne zna ni da je narod. Dvije noci placem i pijem. I pijan, s rukom na Kur'anu se zakunem. Popišem trideset momaka da ih naucim pismu i racunu. Poceh od Salke Imširova. Ja njemu - elif! a on meni - jah! Ja njemu - be, a on meni - jah! Ja njemu te, se, dzin, a on meni - moze biti, šejhefendijo! Bacim ja divit i hartiju i izletim na sokak. Dervis Susic [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
05/05/2005 11:46