beats by dre cheap

PROBLEM

[i] Kao napomena, kao motto, uz svaki moj tekst, pricu (a ako ce­mo pravo, uz sav moj zivot) trebalo bi da stoji slijedece: «Ovaj nepouzdani svjedok sjeca se mnogih nebitnih detalja u svojim iskazima, a neke stvari od zivotne vaznosti izmicu njego­vom zapazanju i on ih naprosto zaboravlja. Ali kako njegov iskaz ne moze imati nikakvog utjecaja na Vase misljenje, koje je postoja­no i vec davno formirano, neka mu bude dopusteno da prica onako kako on nalazi za shodno, jer, ponavljam: nista se nece i ne da pro­mijeniti. » *** Kazu da se nekad desio i ovakav slucaj: u davno vrijeme, kada su djevojke jos uvijek mucile dileme, u jednom selu, nije mu vazno ime, ostala djevojka u blagoslovenom stanju. Po selu se poceli pronositi glasovi da je uzrocnik sve vidljivije promjene na djevojci niko drugi nego jedan aga iz tog kraja. Doslo to i do aginicinih usiju, pa ona poletjela da muzu saopsti novost, koja vise nije ni bila novost, da vidi kako ce on na to reago­vati. Aga je bas sjedio u hladu sljive, pored njega bardak ohladjene rakije, glava omotana pramenovima plavicastog dima iz podebelo savijene cigarete, a pogled mu uprt u sahan ispred njega. Gleda jednog sicusnog mrava kako je na ledja uprtio mrvu sira tri puta vecu od njega, pa vuce, tegli, ne predaje se... Agino lice poprimilo nekakav sjetan izraz, taman pomislio: «Sta ti je zivot.. . », ali mu zena ne dade da zavrsi tu misao o zivotu, upade s rijecima: «Cu li ti, ago, sta se desi onoj djevojci?» Agino, do malocas sjetno lice, promijeni se u sekundi, dobi ne­kakav tvrd izraz, on i ne pogleda zenu odgovori: «Njen problem! » Aginica se povuce, priceka neku bolju priliku da od age izvuce sto se izvuci moze, a jedno popodne, kad su se do sita namilovali, ona onako, k'o biva uzgred, pripomenu: «Ona djevojka, znas?... Svasta ljudi po selu pricaju... » Aga dize glavu koja je lezala na zeninom krilu, okrenu joj ledja, promrmlja: «Njihov problem», i zaspa. Aginica nekoliko dana uskrati agi milovanja. Hodala je po kuci lupajuci sahanima i vratima, okretala glavu kad bi im se pogledi sreli, a onda vise ne izdrza, pa mu u lice baci: «Ti nista! Tebi je to hava! K'o da nista nije ni bilo. A ja se pred selom crvenim.» Aga je zacudeno pogleda, slegnu ramenima i rece: «Tvoj problem», i ode da istimari konja. Aginica plakala, cupala kosu, izdirala se bez razloga na sluzin­cad, kao furija, raspletene kose, hodala po kuci, stiskala sake i diza­la pogled prema nebu i prema verandi na kojoj se aga odmarao od neke neobjasnjive tuge koja ga je znala katkad prihvatiti s aksa­mom... Uspele se aginica do age, sve tutnjajuci nanulama po basamaci­ma kao da carska ordija prolazi, stala pred agu, podbocila sakama posiroke kukove, unijela mu se u lice, sve prskajuci pljuvackom podviknula: «Katile!!! Gdje ce ti dusa?» Trgnuo se aga na taj povik, malo, ne previse, razmislio, pa od­govorio: «Moj problem.» *** Citalac-istrazitelj nece u ovoj prici naci ni mjesto ni vrijeme ka­da se receno odigralo, ni ime djevojke, a ni age, ni zene mu. Pitace se: «Sta li je ovaj ovim htio reci?», a ja cu odgovoriti, kako pravom agi i dolici: «Tvoj problem.» Dario Dzamonja, Ptice na zici [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
05/05/2005 11:26