beats by dre cheap

KAKO JE NA PAŠI

[i] Hlapiću i Giti bilo je drugi dan teško rastati se sa seljacima, jer su ih tako zavoljeli kao da su kod njih živjeli tri godine. To je bilo zato jer su zajedno s njima gasili požar. Tako uvijek biva kad ljudi zajedno prožive veliku nevolju. Gita i Hlapić bili su dakle vrlo žalosni na odlasku, a čim su seljaci većma opažali da su Hlapić i Gita žalosni, tim su više trpali u Hlapićevu torbu pečenku, kruh i gibanicu, jer nijesu znali kako da ih drukčije utješe. Napokon je Hlapićeva torba bila tako debela kao veliki bumbar kad se napije meda. Gita se morala nasmijati kad je vidjela tako napunjenu torbu, pa su tako konačno ipak otišli veselo na put. Cesta je ležala među velikim i zelenim livadama kao dugačka slamka preko zelenoga mora. Hlapić i Gita išli su po cesti kao dva mrava po toj slamki. Tako su došli poslije dugoga hodanja do jednoga mjesta gdje se cesta razilazila na dvije strane. Jedna je strana išla dalje po velikoj ravnici, a druga strana propinjala se u brdo i u šumu. Takvo se mjesto zove raskršće. Ljudi pripovijedaju da su se na raskršćima u staro doba sastajali vilenjaci, vještice i vukodlaci. No sada toga nema. Ljeti na raskršćima sjede pastirići i režu štapove ili tresu bijele i crne dudove. A zimi, kad je mjesečina i snijeg, igraju se po noći zečevi na raskršću. Sad je bilo ljeto, pa je na jednoj maloj livadi kraj raskršća bilo mnogo malih pastira i pastirica koji su pasli krave i pekli kukuruze. Pastirića je bilo pet: dvije djevojčice i tri dječaka. Najmanji pastir bio je još tako malen da ga je svaka visoka travka škakljala po nosu, a hodao je u samoj košuljici, i ta košuljica sezala je do zemlje. Bio je tako malen i debeo pa je Hlapić izdaleka pogodio da se zove Miško. Svi su se pastiri sakupili oko Gite i Hlapića, i oko Bundaša i papige i nijesu znali kakva su to šarena čudovišta. Stali su ih ispitivati ovo i ono, a mali Miško se sjeti da je u selu jedanput bio kapetan u vojničkoj odori. Zato pokaže prstom na Hlapića i reče: "I ovo je kapetan. Ali kad taj kapetan naraste, bit će mu ova kapa premalena." To je Hlapića srdilo, jer nije rado slušao kad bi mu se govorilo da je malen. - Zato reče Mišku pokazujući na njegovu dugu košuljicu: "A kad ti narasteš, možeš otići s tom mantijom u bijele fratre. Bit će ti upravo dosta dugačka." Ali sad se umiješa stariji brat Miškov i reče Hlapiću: "Nemoj ti psovati moga brata!" "Ja ga ne psujem, nego u šali govorim", odvrati Hlapić. Nato brat Miškov izađe upravo pred Hlapića pa ga odmjeri i reče: "To nije šala, nego se ti ne svađaj s mojim bratom." Hlapić je već odavno bio šegrt pa je znao, kad god dječaci tako govore, onda žele da se potuku. Ali Hlapiću se nije htjelo tući, premda je bio jači od sviju pastirića. Zato on reče Miškovu bratu: "Nećemo se tući, nego ćemo bacati kamen, pa ćemo vidjeti tko je jači!" Hlapić podigne s ceste veliki kamen i metne ga na rame kao da je pero. Onda zamahne ramenom i odbaci kamen. Kamen odleti daleko i visoko preko granja i šiblja čak na livadu. Tako se valjda vješto Kraljević Marko bacao kamenom s ramena dok je još malen bio. Nijedan pastir nije mogao da tako daleko kamen baci. Sad je Miškov brat zašutio i drago mu je bilo što se Hlapić nije s njim potukao. A djevojčice, koje ionako rado ne gledaju gdje se dječaci tuku, rekoše: "Ovaj je i jači i mudriji od Miškova brata." Međutim je Gita otišla s pastirima dolje na livadu, gdje su oni pristavili kukuruz na žeravicu: "Kako lijepo pucaju kukuruzi!" viknu Gita. "Ostanimo malo ovdje!" Hlapiću nije bilo žao ostati jer su mu se pastiri divili, a njemu je to ipak drago bilo. Osim toga bilo je na livadi vrlo lijepo. Kako je lijepo malim pastirima kad sjede na livadi oko vatre i peku na žeravici kukuruze ili pod pepelom krumpire; to je uopće vrlo teško opisati. ali je bolje da se o tome ne piše. Svim ljudima ne može biti tako lijepo kao malim pastirima, pa bi mnogima bilo žao kad bi čitali kako je drugima ljepše. Kad su dakle Gita i Hlapić došli s pastirima k vatri, trebalo je naći još kukuruza, jer ih je sada bilo više. "A smije li se trgati kukuruz?" upita Hlapić. "Mi smijemo jer ga čuvamo", rekoše pastiri. "A kako ga čuvate, kad ga trgate?" upita Gita. "Čuvamo ga od krava. Da nema nas, ne bi bilo ni kukuruza", reče ponosno jedan oveći pastirić. "To nije istina", reče Hlapić. "Ja sam u šegrtskoj školi učio: da nema Gospodina Boga, ne bi bilo ni kukuruza." "Pa to se zna", nasmiješe se svi pastiri najedanput. "Najprije mora Bog dati kukuruz, a onda ćemo ga mi čuvati." "A otkuda vi znate da Bog daje kukuruz i sve drugo, kad niste išli u školu?" upita Hlapić. "Mi svaki dan idemo poljem i livadama pa vidimo da je trava svaki dan veća i kukuruz svaki dan gušći. Po tom onda znamo da to nitko ne bi mogao učiniti nego Bog", reče najstariji pastir. Tomu se Hlapić dosta začudio, jer nije znao da od trave i kukuruza može čovjek mnogo naučiti i da je iz polja i livada došla mudrost u Hlapićeve školske i sve druge knjige. Zatim svi odoše da trgaju kukuruze. Hlapić izuje čizme da ih ne pokvari, jer je trava na livadi bila vlažna. Ali odmah opazi da mali Miško gleda na čizme. Zato reče Mišku: "Ne diraj čizme, Miško! To su carske čizme pa će te ugristi ako ih obuješ." A jedan od pastira reče: "Dakako da će ugristi", i metnu u svaku čizmu nekoliko kopriva tako da Miško nije opazio. Tada odoše svi osim Miška. Kad je Miško ostao sam, gledao je dugo čizme. Činilo mu se da su sve ljepše i ljepše. Konačno nije mogao vjerovati da grizu. Zato pođe polagano do čizama. Miško je bio mudar. Polagano i oprezno pruži ruku u jednu čizmu. "A joj!" vikne kad se opekao na koprive u čizmi, "uistinu grizu." I zamisli se. Mali pastir poznao je dobro koprive i naskoro se dosjetio što je u čizmama. Onda omota ruku svojom dugačkom košuljicom i polako izvadi koprivu za koprivom. Kad su se pastiri s Hlapićem i Gitom vratili, dođe im u susret Miško, a na nogama su mu Hlapićeve čizme. Bile su mu do pojasa i bio je tako smiješan u njima da se ni Hlapić nije rasrdio. "Što je, Miško? Zar te ne grizu čizme?" upita Hlapić. "Grizle su, ali sam im ja povadio zube", odvrati Miško. Svi se nasmiju Mišku. Onda Miško skine čizme i dade ih Hlapiću, koji ih opet obuje. I obojica bijahu zadovoljni. Da su svi ljudi tako dobri kao Hlapić, mogla bi često i po dva čovjeka biti srećna s jednim jedinim parom čizama. Zatim posjedaše svi oko vatre. Djevojčice su mahale pregačama da se vatra razgori, a dječaci su nataknuli kukuruze na dugačke prutove da ih peku. Hlapić je sjedio i pripovijedao o majstoru Mrkonji, o crnom čovjeku i o Rđavome Grgi. "Sad mi je najveća briga da nađem Grgu pa da mu predam rubac i forintu od njegove majke", reče Hlapić. "A gdje ćeš ga naći?" upita Miško. "To ne znam! Ali bih mu to tako rado dao, i tako bih mu rado izručio što mu je majka poslala da sve mislim neće li možda Grga najedanput odnekuda pasti pred mene. "To sigurno neće", nasmije se najstariji pastir. "Ne može ni kruška pasti pred tebe ako ne sjediš pod njezinim stablom, a kamoli da bi čovjek pao pred tebe iznenada." Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
05/05/2005 11:08