beats by dre cheap

ROPSTVO

[i] Žena sam… Moja ispovjest prastara i tužna drhtala je neizgovorena pred nepomičnom savješću planina. Ostanite bezazleni dok pjevam ovu himnu istinitu o robinji i ženi i orlu koji je uzletio u modrine. Ljubila sam najljepše mladiće u ovoj dolini i u svim dolinama kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti. Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih vi nikad ne bi spavali spokojno pokraj žene ili pokraj šume ni pokraj ognja skitnica. Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani u koji se zaputi, ni od koga praćen. Nema močvare koju ne pregazih ni stabla pred kojim ne klonuh ni brda put kojeg ne dizah oči tražeći spas. Ljubav je bila jača od mene. Moje tijelo je strepilo. Dodirujući sreću, cestu otkritu koja izmiče u nedogled. O, vi koji trošite suze za svaki rastanak, za svaki cvijet za svaki krug koji nestaje na vodi, vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol i ostajete ponižene pred sudbinom; Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja prašinu ljepote koja nas zasipa. Breme ljubavi pod kojim smo se slomile noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod svoje crne utrobe. Kao da nosimo zapaljenu buktinju života. Ja nisam ništa mudrija od vas. Moj put isti je kao put vodonoše koji ne može izbjeći strminu izvora i počinkom ne umanjuje jaram svoj. Gledajte moja ramena. Ožiljci na njima isti su kao i vaši. I bore oko mojih usana gorke su od godina strpljenja i od pelina šutnje. Ne zatvarajte prozore,djevojke ! Ovo je i vaš glas, ovaj glas preplašene noći što je prezrela svoje ropstvo, i hoće da postane orao. Izađite na ulice, i vidjet ćete kako klečim na svakom pragu na kojem je klečala Žena. Nijedna od vas nije bila tako pokorna kao ja. I nijedna od vas nije tako prkosno i gnjevno uspravila svoje lice, i pogledala nad vrhove smreka gdje su orlovi i gdje je Ljubav. O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu, šta mi je da pregorim nekoliko proljeća nekoliko izvora, i žetve najljepše koje se neće vratiti nikada ! Šta je meni da prebolim travu svog djetinjstva i grad svoje mladosti. Bila sam odana miru ljubavi. I plakala sam kada bi vjetar zatresao njene krošnje u nevrijeme. Ljubav je bila jača od mene, A muškarac je bio hram s pročeljem zlatnim od mojih sanja na stupovima moje smjernosti. Dok je spavao, na prstima sam silazila pred prag, i legla na kamen pokrivši se mokrim zvjezdama. A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke jednako umorne kad stišću hljeb i kad noše oružje i stjegove. Govorila sam da moju mladost još nije dodirnula noć. I skrivah suze da bi mi vjerovao. I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh kojim žena sebe dariva zauvijek onome s kim će podijeliti tajnu, oni su odvrnuli svoje lice od mene i gledali su nekuda u daljinu ljubomorni na slobodu visoko raskriljenih ptica, što su odabrale pustoću vidika i odrekle se ljupke doline koje se oni nisu mogli odreći. I grlili su me odsutno i mrzovoljno. I svlačili me kao krivca, ne kao ženu. I te noge su me gazile, te ruke su me bičevale, ta usta narugala su se cjelovima. Ali ja sam se smiješila i dalje postojano i bezazleno. Ja sam ih ljubila. Govorila sam da su dobri i mudri i skrivala suze, da bi mi vjerovali. Zatim su me milovali kao što kraljevi miluju robinju najdražu. A ja sam u njihovim rukama osjećala usplamtjeli žar bića. I u njihovu glasu zavijanje vukova u divljini. Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke, prah ove ceste i ovaj zdenac kome zazvah vodu duboku. Kad ih pogledah, to bjehu vukovi. To bješe zaista divljina i noć, a ja tek plijen, pred pećinu domamljen u brlog pohotnika, pred noge osvajača. A oni su i dalje gledali spokojno u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis, i za koju mislim da bijaše orao što je kružio nad dolinama. I kad su već sasvim vjerovali u moju blizinu i moju postojanost, ja sam pogledala onamo kud su gledali oni u daljine modre i raskopane, u visine put kojih se vinuše najsmjeliji. I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica, raskriljeni orao nasred neba. Tada stadoh da se smijem. Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala mimo trave i plastova pšenice, do crne vjetrometne zemlje kojom su mi snagu opasali. I smijeh moj se budio u zoru i prosipao do prvih zvijezda. A onda sam zaspala umorna kao od hoda kroz planinu. Čudila sam se tom putniku podmuklom koji je zaustavio konja pod ovim brdom, na ovom pjesku. I traži noćište na pragu žene. I želi da mu pjevam uspavanku ja, koja ću prezreti nježnost da bih dosegla svoju istinu. Ja, koja svoju sutrašnju čežnju već čitam u lijetu ptice izgubljene. I odvrnula sam svoje lice da želju na njegovu licu ne vidim. I prestala se smijati. I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno. Odoh na put žalosni da budem pjevač lutanja. Ja više ne tražim. I ne vjerujem… Ne vjerujem u vrlinu gospodara. Pamtim kako ruke bičevi postaju, i kako je zagrljaj muškarca strašan kada se odmaraju osvajači i kad se u njihovu zahvalnu glasu opet čuje zavijanje vukova. Zato, mladići iz moje doline, ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi krotka i pokorna kao srna. Ni kad vas napajam i tetošim, ni kada ištem vašu vjernost u zamjenu za proljetni oblak u visini, za oluje mog promjenljivog srca. Jer, jao onom ko mi povjeruje i ko dovede svoje stado pred moj šator, da ga othranim! Ja ću ga napustiti u čas kad tama obavija polja. Uspravit ću svoje lice i stresti cvijeće kojim ste me okitili. I drhtat ću, jer je stablo u daljini velišanstveno, a vaša ljubav ništavna. I vaši ognjevi pred ognjem zore kržljavi i turobni. Idite svojim putem, zaljubljeni! Moja svirka nije za vaše uho! Ljubav je bila jača od mene. Ali pjesma postade orao i napušta svoju dolinu. Put modrih gora lete orlovi i ne okreću se. To je ispovjest žene i robinje. Himna ponižene ljubavi. To je pjesma o mojoj istini što je istina ostavljenih… Vesna Parun [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
25/04/2005 21:01