beats by dre cheap

NOVE KOMSIJE

[i] Niko od stanara na groblju ne može biti sretan ako mu je prva komšinica jednogodišnja djevojčica. A Mikicina prva nova komšinica Tara M. Đorđević, s bijelim mermernim grobićem iznad njenog, rođena je iste 1994. godine kad je i umrla. Ako je ikom, njoj ovdje nije mjesto! Sad bi joj bilo pet godina. Mama bi joj čitala “Kozu i sedam jarića”. Četvoro Tatarevića lijevo od Mikicine humke raznijela je granata dok su ručali. Rupa na zidu njihovog stana kod kina “Tesla” odavno je zakrpljena, ali u očima Sarajlija koji su preživjeli ovaj rat ona će uvijek tu stajati. Igor Rehar, u godinama Rajmona Radigea, tek što je možda u podrumu, uz svijeću, počeo da čita njegovog “Đavola u tijelu”. Mama ga, kao i ja Mikicu, obilazi svaki dan. Tako sam i saznao da je poginuo u onom masakru na Markalama. Dva tri reda više počiva Damjan Ramić, sin slikara Affana Ramića. On je poginuo u dvadeset prvoj godini u bici za Aziće. Kćerci mu je sada isto toliko godina koliko i njegovoj smrti. Pred Afanom ne pominjite nikad Aziće! Tonka Aničić (1899-1992) barem se naživjela. Zar je morala da dočeka i ovaj rat? Osvaldo Moreno umro je samo koji mjesec prije Mikice. Danas pod snijegom baš mi ga je, Italijana oženjenog Bosankom, bilo žao. Mikicin prvi komšija i Ladislav Lenard. Zbog kakve li je velike Srbije i velike Hrvatske jedan Čeh morao da pogine u Sarajevu 1992. godine? Fata Maslić je jedina komšinka koja nam je to bila i u bivšem životu. Danilo je i njoj donosio penziju. Fatin sin Miko, do našeg preseljenja na Marindvor, bio je nešto kao naš golub pismonoša koji je Raži donosio naša a nama njena pisma. Ponekad, uz pismo koje je uvijek moglo biti i posljednje, donio bi za Vladimira i koju mrkvu iz svoje ratne bašte. Ne rijetko iz torbe bi izvadio i poneku daščicu nađenu na putu na kojoj bi se, da smo je imali, mogla skuhati i kafa. Do Mikinog pojavljivanja narednog dana uvijek smo bili u grču. Šta ako ga je na povratku kući našlo njegovo parče granate? Svi smo mi imali to “svoje” parče granate. Izetinu Nađu ono je našlo kod zgrade Predsjedništva, Boru Bašića u haustoru, Igora Rehara na Markalama, Silviju Rizvanbegović u kolima hitne pomoći, sina filmskog reditelja Gojka Šipovca na putu do kuće, a eto, Miku je mimoišlo. Mikica se u snu ipak stalno trzala. Kad bi ga sutradan, obrijanog i nasmijanog, vidjela u vratima, dugo ga je ljubila. Sad ga ljubi njegova Dijana, ali u Australiji. Dijana, profesorica matematike, dvije godine ga je dva njihova sina, čisteći njemačke klozete, čekala u Minhenu. Da Fata nije umrla možda ga ne bi ni dočekala. A možda je Fata i utekla iz života da bi Miku oslobodila tih obaveza sina? Malo dalje i od Fate i od Mikice su Mila i Ivica Bodnaruk. Stari Razini, i naši, prijatelji imali su sreću da pred kućnim vratima poginu od iste granate. Jedna od Mikicinih novih komšinki do nedavno je bila i Milica (ili Branka?) Bokonjić. Prije mjesec-dva njeni posmrtni ostaci su iskopani i, kako čujem, preneseni u Beograd. Za svojih sedamdeset godina sarajevskog života Branka (ili Milica) morala je barem jedan valcer otplesati s nekim muslimanom, barem od jednog katolika je morala posuditi skripta iz anatomije ili iz teorije prava, barem s jednim Jevrejem u društvu proslaviti barem jednu novu godinu. Neko iz njene porodice očigledno nije mogao da se pomiri s mišlju da se taj njen multietnički život nastavi i poslije smrti. Sad je mjesto na kome je do juče počivala prazno. Bilo bi lijepo kad bih tu mogao da posadim jednu brezu. Mikica je u nekom ruskom romanu našla riječi koje je u pismima često i sama upotrebljavala: “Volim te do brezice”, to jest do groba. Jedna brezica baš bi nam dobro došla kad tu budemo počivali zajedno! Sarajevo, 1998-1999. Izet Sarajlić [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
24/04/2005 11:12