beats by dre cheap

HRAM U KOSMAJSKOJ

[i] Bilježim ove redove bojeći se da sam jedan od rijetkih živih svjedoka toga davnog događaja u Beogradu. Moj najbliži rođak Abdulah Hadžić, imam beogradske Bajrakli džamije, bio je teško bolestan od tuberkoloze i vezan za postelju pa je toga hladnog jutra prvih dana mjeseca decembra (čini mi se četvrtog) 1944 godine ovlastio mene da u ime njegovo prisustvujem tužnoj svečanosti obnove jevrejskog hrama u Kosmajskoj ulici. U stravično unakaženim prostorijama dugo skrnavljenog Hrama zatekao sam malu grupu uplakanih i izbezumljenih od bola žena u dronjcima. Među tim nesretnim ženama bila su samo dvojica ili trojica starijih muškaraca, još uvijek pometenih od velikih strahova koje su tek preživjeli. To su bili beogradski Jevreji, njihove žene i rodbina što su došli da prisustvuju ovoj tužnoj svečanosti. Stajao sam među njima pognute glave misleći na strahote kroz koje smo svi, a naročito Jevreji, prošli tih strašnih ratnih godina nacističkog zla i bezumlja. Pojačana zapomaganja i plač skrenuli su mi pažnju na jednog omanjeg čovjeka koji je upravo ulazio u Hram. Čovjek je bio u partizanskoj bluzi sa opasačem i partizanskom Spomenicom na grudima.imao je naočare i bio veoma utučen. Ojađene i uplakane žene opkolile su ga i držale za ruke i ramena sa svih strana. Čovjek u partizanskoj bluzi bio je uznemiren i iza njegovih očala primjetio sam suze. Taj omanji čovjek među ucviljenima u dugo skrnavljenom jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici bio je Moša Pijade. Žan Konfino, ljekar i književnik, i Raka Ruben, foto reporter ”Politike”, stajali su pred ovim tužnim skupom i molitvom i govorom otvarali ovaj skoro potpuno uništeni Hram. Sjećam se dobro, Žak Konfino obučen u nekakvu iznošenu vojničku bluzu govorio je potresno o tužnim sudbinama milijuna ”malih Avrama i Isaka” diljem Evrope koji su pobijeni i spaljeni samo zato što su se zvali Avrami, Moše i Isaci. Eto, prošlo je više od četiri desetljeća, a i danas u mome sjećanju živi molitva koju je govorio Raka Ruben i ”mali nedužni Avrami” koje je u svojoj tužnoj besjedi nekoliko puta spominjao Žak Konfino toga hladnog i davnog decembarskog prijepodneva u jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici u Beogradu. Ima nekih stvari koje se nikada u zivotu ne zaboravljaju. Nikada neću zaboraviti ni to hladno jutro u Hramu, jer me i onda i danas podsjetilo na moje djetinjstvo na Dorćolu, na moje drage školske drugove Jevreje sa kojima sam se igrao po Zereku i oko Jovanove pijace. Podsjetilo me je, a i sada me bolno sjeća, na moju mladost u Sarajevu, na moje dobre i učene profesore Jevreje od kojih sam u gimnaziji učio higijenu, matematiku, njemački jezik i filozofiju, i na drugove sa kojima sam sjedio u istoj klupi, išao na utakmice i na đačke igranke… Podsjetilo me je i podsjeća i danas na prijateljstvo moga oca muftije i hafiza Abduselama sa velikim rabinom doktorom Alkalajem u čiju sam kuću u Jovanovoj ulici na Dorćolu često sa roditeljima odlazio i na njihove dolaske u našu kuću pored beogradske Bajrakli džamije. Bili su to Beograd i Sarajevo moga davnog djetinjstva, gradovi u kojima su zivjeli i Srbi i Muslimani i Jevreji i Cincari i Hrvati i Rusi i Nijemci, i Cigani, a djeca su se igrala. Eh, ti ”mali Avrami” Žaka Konfina pomenuti prije četrdeset ljeta i danas žive u meni. Zuko Dzumhur , Adakale [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
23/04/2005 20:35