beats by dre cheap

PJESNICI

[i] (ubijenom poeti M. Milisicu i svim, ikad stradalim pjesnicima) Pjesnici - to je prah cudnovatog, nedotaknutog i nepoznatog, sazetak smisla sto baklju sprema, da osvijetli tamo gdje svjetla nema. Pjesnici - to su zemaljske grudi, sicusne vatre u ludskoj studi, po usudu svome, nemiru ravni i neopisivo jednostavni, a po svom duhu, slicni prostranstvu, vasionske kapljice u izgnanstvu. Pjesnici kradu i pazljivo kriju, ljepotu svega za dobro sviju; pod zastavom mira i dostojanstva, oni su najbolje od covjecanstva. Oni su, ma sta da urade njima, savjest u svakom, za svakog i svima i svaki od njih bezumno voli sve sto ga gusi, tisti i boli. Pjesnici nude na sred bazara, raskos svog dara, k'o plodove nara i besplatno dijele, jednako svima, i posvecenim, i ubogima. Njihova rijec je vijecito budna. Oni su sucut topla i cudna, i protivteza cistoj siroti, i stalna urota svakoj sramoti. Za sobom bljestav trag ostavljaju, oni se zlima suprotstavljaju, ni jadom, ni mukom, niposto tamom, vec orozju glasom, a buri plamom. Uvijek u pravcu susretanja, lebde na korak od neshvatanja, k'o blagost na lomnom, zvjezdanom tasu. Ta pitoma narav, sto nektar nasu u zlatan bokal istine, casti, bistra je sila, suprotno vlasti i simbol strasti na grbu zivota, zivot sam za se i iz njeg' divota. Pjesnici cute i najmanju kretnju i ma koju necist drze za prijetnju, cak i kad grde, mame slavuje, njihov se krik tek u kosmosu cuje. Oni su bolji vid postojanja, ono sto zrtvuje, trpi i sanja, vas Univerzum koji se krece i nista drugo, do nesto trece. Pjesnici uvijek ostaju sami, na kraju baladi, u svojoj drami ispastaju grijehe barbarske ruke, ni krivi, ni duzni, a tuzni zbog buke koja im lomi kristal tisine i mrvi pod zupcanikom masine taj jedri i krhki uzdah od srme, kao grom topova sa brodske krme. Pjesnici uvijek idu do kraja, a njihov kraj je pocetak raja, sazvijezdje tajno, koje im nudi dom, da se sjecaju svijeta i ljudi, da i tu se bore sa paklom i susom, drukcijim umom i posebnom dusom. Odlaze s odlikom njeznog velura, prepuni stiha, k'o nebo azura, tonu u beskraj purpurnog dana, k'o mjesec u zrcalo oceana; odu, a ostave pjesmu da svijetli, k'o ruho svanuca kom' pjevaju pijetli. K'o luc u tmini, k'o ziska zore, PJESNICI NE MRU, ONI IZGORE! P.S. Pjesnik je svako ko srce nudi, ko milosrdno i pravo sudi, a onaj ko hoce da je, a nije, takvom se muza grohotom smije. Ko ne zna biti vrlini vijesnik, taj bude proklet, a nikako pjesnik! Ovu poemu poklanjam mojoj majci, mom ocu i mojoj voljenoj na nas praznik, kao uputu kako da se koriste mnome i da me odrede u srcu svome, da pomno prouce svaki moj distih, pa ce me poznati sred hiljadu istih. Benjamin Isovic, 1991. god. [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
23/04/2005 14:35