beats by dre cheap

MODA

[i] Imalo se od čega biti gospođa i u socijalizmu. Četvrtkom se kupovao zagrebački Svijet, petkom beogradski Bazar, a jednom mjesečno na red je dolazila Burda, puna nasmijanih Švabica, srna tužnih pogleda u sjevernim brezovim šumama, obučenih u šanel kostimiće svakakvih boja, u debele džempere s ogromnim kragnama, kapute koji su se vukli po suhom jesenjem lišću i one kratke koji su otkrivali bubrege i prepuštali ih utjecajima ledenih istočnih vjetrova koji su još uvijek stizali iz Sibira i njemačke gospođe činili tako zabrinutim za budućnost Svijeta. One su mislile da stižu komunisti i njihove strašne žene, bacačice kladiva i komesarke koje se ne namirišu parfemom nego se napare nad loncem punim kiselog kupusa. Nisu znale, nisu imale pojma da u Jugoslaviji neke nujne komunistkinje, drugarice iz osnovnih organizacija udruženog rada, preko starih novina kopiraju krojeve iz Burde i pred svako novo godišnje doba pretvaraju se u gospođe, nježne i tihe slavenske vile sa životima od hiljadu snova. Sa cipelama je bilo malo teže. To se nije uvozilo, niti se moglo kopirati iz njemačkih modnih časopisa, pa se kupovalo u Alpini, Peku i Šimeckom. Međutim, kako je jugoslavenska industrija obuće bila i ostala, uz industriju namještaja, posljednji bastion real-socijalizma koji nije srušen sve dok krajem osamdesetih nije liberaliziran uvoz cipela, tako su prave gospođe bile osuđene da sakrivaju svoje noge pod stolice ili da kupuju sumnjivu švercovanu robu iz Trsta. Domaće ženske cipele početkom sedamdesetih izgledale su kao da ih je dizajnirao bugarski sindikat školskih čistačica i kao da je od svega ipak najvažnije da dobro žuljaju i da što duže traju. Proces razgaživanja cipela u žena je trajao skoro onoliko koliko su trajale i same cipele. Dakle, najmanje dvije sezone. Svaka gospođa nosila je vatu u čarapi, a u toalet nije odlazila da bi popravila šminku ili da bi nabrala ljubičice, nego da zalijepi novi hanzaplast na sva ona bolna mjesta koja su pokazivala u kolikoj su suprotnosti socijalistička industrija obuće i ženska anatomija. U ta vremena nije se išlo kozmetičarima, nego su pedikeri bili ti koji su sređivali ženski svijet i vraćali mu nadu u bolju sutrašnjicu i pobjedu tijela nad prolaznošću. Brojale su se na stotine hiljada sve kurje oči socijalističke ženstvenosti, stečene od loših cipela, ali su svi govorili da je to po nasljednoj liniji. Kad jednoga dana stignu talijanske cipele, pa još i domaća industrija počne razlikovati ljudsku nogu od drvenog modela ljudske noge, tada nikome neće pasti na pamet gdje se izgubila ta nasljedna linija i zašto žene više ne odlaze kod pedikera. Tada će i ženski gospodski pogled na svijet postati ontološki drukčiji: U ona vremena pedikeri su ih oslobađali bola, a danas ih kozmetičari oslobađaju ružnoće. Bol je stvaran i nitko ga bez velike potrebe ne izmišlja, a ružnoća je najčešće fikcija i utvara, himba i himera koja nije na licima žena ili muškaraca, nego je uglavnom u nevoljenim i usamljenim dušama onih koji gledaju ili onih koji su gledani. Ali to je već mudrovanje za koje nemamo vremena, jer bi nam mogao pobjeći onaj trenutak, one sezone u kojima su po ulicama naših gradova prolazile gospođe s licima koja su sakrivala bol tih strašnih cipela. Godina 1970. i 1971. u modi su bile patkaste cipele užasno visokih peta i debelih đonova, živih boja, najčešće lakirane. Taj lak pucao je s prvim kišama, kao da je bio načinjen od šećera, i tada su se prave gospođe počinjale razlikovati od drugarica. Ove druge pokušavale su popraviti ispucali lak, premazivale su cipele nekakvim ljepilima ili su jednostavno ignorirale stvar, dok su gospođe svoje propale cipele trpale u kutije i odnosile ih na tavane. Ne zna se zašto su to činile, ali vjerojatan odgovor je da im je bilo teško baciti nešto što su tako skupo platile i što je propalo i prije nego što su ga razgazile. U tom strahu od viška oholosti bilo je sadržano njihovo gospodstvo, pa nije čudno da će se jednom tako brzo priviknuti na siromaštvo i život bez mode, bez Burde i bez nade da će im netko vratiti ljepotu ili otkloniti bol. Na glavama su tih sezona nosile one ogromne punđe koje su tada stvarno bile moderne, nije bilo ženske glave bez punđe, a kasnijih godina i decenija te punđe s početka sedamdesetih postat će obilježje žena lošeg ukusa, ružnih školskih direktorica, komšinica koje djeci buše lopte kad upadnu u njihovo dvorište te Jovanke Broz, koja je iz naših socijalističkih života nestala pred jednu turneju po Sovjetskom savezu, Kini i Sjevernoj Koreji, koju smo pratili srca punih nade i ljubavi prema čovjeku koji je putovao umjesto nas. Miljenko Jergovic, Historijska citanka [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
12/04/2005 06:47