beats by dre cheap

KULTUROLOSKA KOPILAD

[I] Bilo bi korisno ako bi umni i ozbiljni ljudi jednom, kada više ne budu toliko živčani, poslušali o čemu i kako Edo Maajka priča u svojim pjesmama Edo Maajka objavio je novi album. Kritičari su ga dočekali s oduševljenjem, prodaja je sjajno krenula, uskoro će i koncerti. Pjesnik zagrebačkog asfalta i brčanskoga blata, najbolji pripovjedač hrvatske estrade i tradicijski inspirirani kroničar bosanske nevolje jedno je od onih čuda koja se, mimo logike kulturnih institucija i nacionalnih prerasporeda, događaju s naše strane europskih granica. Naime, Edo je kao "dijete bez papira" odrastao u Hrvatskoj, tu se formirao, stjecao prijateljstva i - konačno - naučio šta je to hip hop. A hip hop je, barem kada je o južnoslavenskim bijelcima riječ, nešto apsolutno grozno. Naši jezici imaju svoje krvave deseterce, svoje gusle i svoju epiku, pa jako teško, čak i u najurbanijoj varijanti, podnose nove deseterce, samplove i nakalemljenu crnačku poetiku. Ali Edo Maajka očito o svemu tome nije puno razmišljao. Bosanac je prihvatio hip hop kao što bi prihvatio i bauštelu, bez otpora prema vlastitoj sudbini i iluzije da na nju ima velikog utjecaja. I naravno, dobro je učinio. Od bastardne crnačke forme, on je, hrvatsko-bosanski bastard, stvorio nešto zbilja veliko. Dva pjesničko-muzička niza: zagrebački i bosanski. U bosanskome Edo repuje i reda krikove o momku koji je izbjegao iz Srebrenice s berettom u džepu, pa postao plaćeni ubojica u više država. Zna koliko je ljudi iz kojega grada likvidirao, ali kaže da jedino ne bi, ni za kakve pare, ubio nekoga tko je iz Srebrenice. Promiču u tim pjesmama poznati pejzaži, mrkla bosanska provincija, postdaytonski očaj, priče o sinovima koji iseljavaju u Australiju, ali još uvijek vjeruju da će im se očevi vratiti iz logora, priče o tome zašto ljudi iz ubijenoga grada mrze tulipane, Ajax, Holandiju i Srbe... I nigdje tu nema sarajevskog rahatluka, europske metropole koja se pruža od Baščaršije do Marijin-Dvora, a koja je samo geografski u središtu Bosne, ali s ovom zemljom nikada nije imala previše veze. Edina Bosna je negdje kod tržnice Arizona, usred automobilskih otpada i rastegnutih posavskih naglasaka, krvava, strašna i nesretna, onako kako Sarajevo nije bilo nesretno ni za najgorih svojih dana. Ali način na koji Edo Maajka priča svoje bosanske pjesme u biti pripada sarajevskoj pjesničkoj i pripovjedačkoj tradiciji, onom kontrapunktiranju jakih emocija kojim su se služili mnogi - ili većina važnih - pričalaca: Sidran, Elvis J. Kurtovich, Kusturica, Džamonja, Zabranjeno pušenje, Žalica, Samokovlija, Ahmed Imamović, Meša Selimović, Vuletić, Safet Zec... Da, i Zec! Iza onih prozora sa saksijama u kojima rastu maćuhice traje jedna velika priča za koju nije važno ako neće riječima biti ispričana. U biti, skoro bih i sam povjerovao kako je lako pričati bosanske priče sa zaleđem takve - mahom sarajevske - tradicije. Zato mi je, priznajem, zagrebačko lice Ede Maajke osobno fascinantnije. Bez gotovo ikakvoga zaleđa u lokalnoj tradiciji, budući da se o očaju u Zagrebu uglavnom šuti, pa zato stvarnost i nije tema ovdašnjih filmadžija i pisaca, Edo je ispisao i u jednome kriku izgovorio barem jedno remek-djelce u slavu nesreće svoga grada. Pjesma se zove On je mlađi i govori o dečku koji se zaljubio u Srpkinju, rođenu kao i on u Zagrebu neke 1985. Njegov otac je dragovoljac, na zidu spomenica rata i Franjina slika, u glavi sjećanje, a u srcu mržnja prema Srbima koji su mu pobili cijelu jedinicu. Mali ne želi lagati, pa mu dovodi curu, već trudnu, u stan. Naselje je Travno, Ulica Božidara Magovca, prezime Marušić, majka im otvara vrata, u stanu miriše sarma, otac upita curu kako se zove. Milana, kaže, a prezime nije bitno. E, jest bitno, kako nije bitno! Dovodiš mi četnike u kuću, mali, imaš muda! Isto mi je da me ovaj srpski geler puče ili da imam srpsko unuče!... Šta je dalje u Edinoj priči bilo, valja čuti, ali ono što je važno jest da sve u njoj miriše na Novi Zagreb, na očaj jednoga velikog grada koji za razliku od Edine Bosne nije otvorena rana, ali jest unutrašnje krvarenje. Nevjerojatno je kako Maajka osjeća i prepoznaje te razlike i koliko je asimiliran u obje priče. Lagao bih ako ne priznam da mu na vještini pričanja zagrebačke priče zavidim. Sreća je što Edo Maajka pripada onom segmentu kulture koji nije predmet ostavinskih rasprava koje se bez prestanka vode u našim malim smiješnim državicama. Oko njega se, naime, neće klati zagrebački akademici i bosanski novinari, pa da ga, u specijalnom ratu obrnutih svojatanja, marškaju tamo i ovamo, ili da mu svako malo, uz obaveznu isljedničku lampu uperenu u oči, postavljaju sudbinsko pitanje: jesi li naš ili si njihov? Ali bi bilo korisno ako bi umni i ozbiljni ljudi jednom, kada više ne budu toliko živčani, poslušali o čemu i kako Edo priča u svojim pjesmama. Pa da na njegovom primjeru razmisle o vlastitim identitetima, ali i o identitetima koji su nastali u svijetu muhadžira, izbjeglica i djece bez papira. Povlačenje državnih granica i uspostava carina, rat i etničko čišćenje, te logistika koja je sve to pratila, proizveli su, između ostaloga, zanimljivu kulturološku kopilad, djecu koja su naša Europa. Eto, recimo Edo: u svojim pjesmama on je čisti Zagrepčanin i čisti Bosanac. Njemu je jasno i tko je i gdje se nalazi, on je maajka. Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro, 07.05.2004. [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
02/04/2005 19:16