beats by dre cheap

BRUCE LEE NA KM

[i] Pisci koje su međunarodni čimbenici velikodušno zalijepili uz ime konvertibilne marke nisu zaslužili da ih njihovi zemljaci, oni među njima koji ionako ništa ne čitaju, pljuckaju čim im se nađu u rukama Žale mi se neki dan ljudi da im u zagrebačkoj mjenjačnici nije htjelo zamijeniti konvertibilne marke. Zapravo, jednu novčanicu jest, a drugu nije. Razlika je bila ta što se na prvoj nalazio lik Maka Dizdara, a na drugoj Alekse Šantića. Muslimanski pjesnik koji je "iz praktičnih razloga" bio Hrvat tako ima svoju valutnu vrijednost, dok srpski pjesnik koji je lijepo pjevao o muslimanima, a još ljepše o jednoj muslimanki, u Zagrebu ne vrijedi ništa. Ljude koji su mijenjali pare ta stvar je ozbiljno uzrujala. Premda ne razumiju o čemu se tu radi, slute da u susjednoj državi, makar u jednoj mjenjačnici, opet nešto mute protiv Samostalne&Suverene. Kako veći dio vremena provodim u metropoli Lijepe&Naše, mislili su da ja znam odgovor. Ili im je tek došlo da me malo zajebavaju, kao što je njih zajebavalo u mjenjačnici. Šta god bilo, stvar je zanimljiva, ali i tužno bizarna, jer je, bez ikakve sumnje, obiteljska, zavičajna i domovinska. Oni su Bosanci, ja sam Bosanac, bosanski su likovi s novčanica, ali su, bogami, Bosanci i oni iz mjenjačnice. Ili su, možda, precizno rečeno, Hercegovci kao Mak i Aleksa, ali to ništa ne mijenja na stvari. Hrvatska je u ovoj priči slučajno mjesto zbivanja ili zemlja koja nam je malo potpomogla da budemo ovakvi kakvi jesmo. Naime, samo književnim povjesničarima i kritičarima u Zagrebu nešto znači činjenica da se Mak Dizdar nalazi u hrvatskim antologijama, a kako takvi ne rade u mjenjačnicama, bit će da Aleksu Šantića nisu htjeli u ruke uzeti ljudi koje je iz Bosne i Hercegovine život nanio u Zagreb i koji o svojim identitetima imaju izgrađen, gorak, ratoboran i nakrivo nasađen stav. Svejedno je žive li u ovoj ili onoj državi, ti naši ljudi drže da na istu paru ne mogu jedan Hrvat, makar se zvao i Mehmedalija, i jedan Srbin, makar se fino po kršćanski zvao Aleksa. Pa onda, i nakon ovako bezveznog događaja, po stoti put u zadnje vrijeme shvatim koliko je važno i dobro da se u Mostaru sagradi spomenik Bruceu Leeju. I kako je možda šteta što se slavni Kinez i nekolicina njemu bliskih amblema, recimo, Muhamed Ali, Pele, Clint Eastwood, Jim Morrison, mama Juanita, Indira Gandhi..., nisu našli na bosanskohercegovačkim novčanicama. Svi bi takve pare rado uzimali u ruke, Indiru i Pelea mijenjali bi u svim mjenjačnicama, a ne da ljude hvata gnjev kad ugledaju Andrićevo, Skenderovo ili Aleksino lice. Ti pisci, koje su međunarodni čimbenici velikodušno zalijepili uz ime konvertibilne marke, nisu zaslužili da ih njihovi zemljaci, oni među njima koji ionako ništa ne čitaju, pljuckaju čim im se nađu u rukama. Tim prije što oni, od prvog do zadnjeg, nisu zajednička bosanskohercegovačka kulturna vrijednost i baština. Niti će to biti dok god se Bosanci i Hercegovci malo ne daju u pamet. Ali Bruce Lee jest kulturna baština Bosne i Hercegovine. I to upravo onih generacija koje su u proteklom ratu najviše ginule u sve tri vojske i u tko zna koliko još paravojski. Promislite samo koliko se musavih bosanskih dječaka tokom sedamdesetih i osamdesetih samoozljeđivalo nunčakama izrađenim od dvije palije i lanca za cuku, koliko ih je razvaljivalo oluke da bi izrezalo šuriken i koliko ih je u domovima kulture od Bihaća do Višegrada i od Bosanskog Broda do Trebinja pogledalo sabrana djela Maloga zmaja? Osim što je bio junak njihovih djetinjstava, Bruce Lee je za mnoge ostao i jedina figura kulturnoga identiteta, jedino nešto što ih je činilo pripadnicima određenog jezika i kulture. Većina tih budućih mladića, ratnih heroja, tragičara ili zločinaca, koji su svoju mladost položili za slobodu koja na kraju nikome nije došla, za Zmaja od Bosne, Mehmeda El Fatiha, bana Jelačića, kralja Zvonimira, Karađorđa i Dušana Silnog su saznali tek malo prije nego što im je došlo vrijeme da ginu. I tko zna kako su uopće zamišljali te slavne likove iz opće i nacionalnih povijesti, šta su o njima saznali i u kojoj su se mjeri saživjeli s njihovim djelima i nedjelima. Ako ostavimo po strani one koji su tek branili vlastitu kuću, selo, ulicu i grad, a da pritom nisu imali nijednu "višu" ideju u glavi, činjenica je da su ostali više znali, i da im je više značio lik i djelo Brucea Leeja. Eto, zato u Mostaru valja postaviti spomenik tom slavnom Kinezu. On bi u pravom smislu ujedinio ljude i narode tog grada. Bruce Lee je najmanji zajednički sadržalac bosanskohercegovačkoga identiteta, ukoliko isti ne shvaćamo preko manjine koja iskreno svojim doživljava, i doživljavala je, i Maka i Aleksu, i Andrića, i Skendera, i Mešu... Ali postavljanje takvog spomenika ne bi išlo ni protiv ideala te manjine, ideje o normalnoj Bosni i Hercegovini koja će kad-tad biti jedna i jedina, niti bi se Bruce Lee trebao nužno shvaćati kao gorko ironični komentar naših dana. I na kraju posljednji, ili prvi razlog da se ozbiljno razmotri inicijativa grupe građana i da se nađe i mjesto i novac za spomenik Bruceu Leeju: Mostar je, barem za naših života i za života naših djedova i baka, bio prijestolnica pučke ironije i humora koji se bitno razlikovao od onog sarajevskog. Zločin koji su prvo Perišićeve, a onda i Praljkove trupe počinile nad Gradom uništio je mnogo toga, a Bruce Lee bi bio sitni, mali, lijepi dokaz da Momčilo i Slobodan nisu Mostaru mogli iščupati dušu. Vjerujem da bi i Aleksi Šantiću bilo drago vidjeti Malog zmaja od bronce, a da ni Mehmedalija Dizdar ne bi imao ništa protiv... Smijuljili bi se i zgledali svi koji razumiju. A jedna tužna bosanska mladost iznad koje danas raste trava, imala bi svoj zajednički spomenik, kao što im je, toj nesretnoj djeci, zajednička bila borba protiv Zelenog obada. Spomenik Bruceu Leeju mjesto je i za veselje i za tugu. I po tome pripada našoj zajedničkoj tradiciji. Isti su nam razlozi za suze i smijeh. I još su i zajednički, ti razlozi. Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro, 7.11.2003. [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
02/04/2005 13:09