beats by dre cheap

ZVUCI RATA

[i] Ako pakao postoji, tada ga zamišljam kao grob u kojemu do sudnjega dana pjeva Dragana Mirković . Bilo je to kasnog ljeta 1995., sjedili smo na štekatu uz more, iza nas se bijelio Split, pred nama su se modrili otoci, rat je bio završen, ali turisti još nisu stigli. Pravo vrijeme za novi početak, u maloj klaustrofobičnoj zemlji koja je sa zapadnih strana bila zaključana izvana, a s istočnih iznutra. Iz kafića su se čuli Đuka Čajić, Doris Dragović, Tereza i niz bezimenih glasova narastajućih glazbenih imperija Tončija Huljića i Zrinka Tutića, a meni je u sjećanje došla, kao savršena glazbena kulisa, jedna od melodija koje se u Splitu nikako nisu smjele čuti, Radostan dan, grupe Katarina Druga, nastale na raspadu Šarla Akrobate, koja će se još jednom raspadati prije nego što postane Katarina Velika. Kao i uvijek kada bih u to vrijeme začuo krivu melodiju u glavi, započeo sam priču protiv narodnjaka. "Dobro je što više nema Jugoslavije; da je ostala, sad bismo slušali Draganu Mirković", izgovorio sam dok je Đuka iz zvučnika vazio da od stoljeća sedmog "tu Hrvati dišu". Tip s druge strane stola, prijateljev prijatelj koji nam je trebao popraviti auto da bismo se mogli vratiti u Zagreb, pogledao me je kao razlupanu vešmašinu u kutu napuštene kuće: "A di si ti, mladiću, bija kad smo išli na Drniš i Knin?" Šutio sam, kako je i red da šutiš kada te onako bezimenog pitaju gdje si bio kad se ratovalo. To je, ipak, sasvim malo poniženje na koje ratnici u nas imaju pravo, bez obzira gdje su, na koji način i protiv koga ratovali. Lako bih ga podnio, samo da sam odmah shvatio čime sam povrijedio njegov ratnički ponos. Uvukao sam glavu među ramena, pio svoju Mirindu, smiješio se Braču i Šolti, smiješio se ljudima koji su prolazili - u svakome sam vidio ratnika koji bi me mogao upitati di san bija, smiješio sam se njihovim lijepim ženama, sve dok se čovjek nije valjda sažalio nada mnom, pa je započeo priču o tome kako je izgledao taj njegov rat. Relaksirano i radosno, sve da slučajno ne pomislim da me i dalje optužuje za dezerterstvo, govorio je o ratu kao o zabavi, kao o nečemu što se bitno ne razlikuje od onoga čime smo se u međuvremenu bavili mi koji nismo ratovali. A onda je rekao da se, ipak, svaki put usrao od straha kada bi ulazio u svoj tenk. Strašan je to osjećaj, kaže, kao da živ silaziš u svoj grob, i znaš da ćeš možda ostati u njemu. Mrtvima ne treba puno prostora, ali živom je čovjeku nepodnošljivo kad zna da će izaći van jedino ako sprži onog drugog koji je, kao i on, zatvoren u svome tenku. Ali strah je prolazio čim bih uključio kasetaš, jer bi zapjevala Dragana. Odvrnuo bih je do daske, digao bih basove na maksimum, pa deri, prijatelju, po čedi i njegovom tenku, i da vidimo kome će ruka zadrhtati, njemu ili meni. E, vidiš, nije mi zadrhtala, pa sad nekako mislim da je Dragana Mirković uvijek pomagala meni, a ne njima. Jedino ako ne misliš da su oni u tenkovima slušali Terezu i Olivera. Od tog vremena sam pazio šta pričam za kafanskim stolom kada se nađem u društvu s nepoznatima za koje bi se moglo pretpostaviti da su bili u ratu. Na muziku su osjetljivi kao i na politiku, ali su različiti razlozi i pretpostavke njihove senzibilnosti. Srbi će dugo biti neprijatelji i ništa drugo, svejedno jesu li ratnici ili civili, građani ili seljaci, punkeri, dezerteri ili slučajni nositelji pravoslavnih imena, ali Dragana i Ceca, premda su Srpkinje, dio su kulturnog korpusa koji valja štititi od hrvatskih dezertera, smutljivaca, ljevičara i fine gradske djece, pored koje ne samo da bi četnici zauvijek ostali u Kninu i Drnišu, nego bi pili kafu na Jelačić placu i orali splitsku rivu. Pritom, Dragana i Ceca su na neki način najosjetljiviji i najugroženiji elementi viteškoga i borbenog hrvatstva, jer ih ne možeš braniti kao što braniš milu trobojnicu, šahovnicu i Tuđmana, ili poglavnika Pavelića, klempavo U, Crnu legiju i krilnike Juru i Bobana. Možeš samo šutjeti i škrgutati zubima, jer dobro znaš da će onaj tko u poslijeratnoj Hrvatskoj pljuje po Dragani i Ceci vrlo vjerojatno pljuniti i po Tuđmanu i domovinskom ratu. Ratnici, naravno, nisu sasvim u krivu. Zato će ona manjina njih, koja se nakon demobilizacije dobro snašla, pa je uskočila u najnovije njemačke limuzine zatamnjenih stakala, prkosno otvarati prozore pred crvenim svjetlom na raskrsnici, e ne bi li antihrvatska gamad, slabići i kukavice, čuli Draganu i Cecu, i ne bi li se usudili nešto prigovoriti. Naravno, nitko nikad ne prigovara, što je dodatno iritantno. Jer se dobro zna što oni misle, i jer se to jasno vidi na Balaševićevim i Bajaginim koncertima u Zagrebu, Osijeku, Varaždinu i diljem Hrvatske. Rat se u bivšoj Jugoslaviji vodio između mnoštva vojski, koje su predstavljale barem pet naroda i narodnosti bratske nam domovine u kojoj je početkom sedamdesetih rođena novokomponovana narodna muzika, iz koje će zatim, sredinom osamdesetih, nastati podžanr orkestra Južni vetar, kojem stilski pripadaju Dragana i Ceca. Bila je to muzika koja je ujedinila ratnike dok su se gledali preko nišana, muzika od koje je karijerne dezertere hvatao strah, bez obzira kojem narodu pripadali i za koju vojsku navijali. Mogu samo zamišljati vlastiti strah pred ulaskom u tenk. Ako pakao postoji, tada ga zamišljam kao grob u kojemu do sudnjega dana pjeva Dragana Mirković. Sarajevski Marlboro, Miljenko Jergovic [/i]

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
31/03/2005 21:12