beats by dre cheap

SAN O SOFRI

Glad i nije nešto, ako čovjek pregladni. Seoski nadničar Nurif Smaka je na svom stomaku osjetio kako je gladovati i kako je čovjeku kada pregladni. Nije se jednom dogodilo da gladan zamrkne, a još gladniji osvane. Lakše mu je bilo da se prisjeti koliko se puta najeo u životu.

Od mrvica, koje je dobijao radeći za cazinske gazde za svoj tegoban rad od zvijezde do zvijezde, odvajao od svojih usta i dijelio na ravnopravne dijelove za bremenitu Sadiku i dječicu koja su bila jedno drugom od uha do uha. Nurifova nesvakidašnje mršava i sitna ženica, koju su mu priveli oni za koje je nadničio, izrodila je desetero djece. Bila je plodnija od svake gazdinske njive. Primakne joj se – rodi dijete. Jedanaesto je na putu. Kada zaplače, valja i njega ljuljati i nahraniti.

I dok su drugi raspredali priču kako se sirotinji daju djeca, a bogatima dukati, siroti Nurif je gurao svoj točak sudbine, a da nikada nikome nije kazao kako su mu djeca teret. Svako je volio jednako, a branio se istinom: ”Imam desetero, koliko imam prsta na rukama. Koji god prst da porežem, boli!”

Za svoju tegobnu sudbinu nije nikoga okrivljavao.

”Sadikina brazda, moje sjeme… Ja druge njive nejmam”. govorio je, orao po Sadikinom busenu i durao. Kada bi ga naružili, kako mora pripaziti na sjetvu između mršavih nogu one koja mu se više primiče nego li izmiče, on bi se nasmijao i kazao da su žena i djeca njegovo jedino blago.

”Ona moraju jesti, ja ne moram!” – branio se.

Koliko su Nurif i Sadika voljeli svoju dječicu, znaju to oni koji su htjeli da znaju: nikada nisu ni vidjeli ni čuli da su digli ruku na maksume.

Više je bilo onih koji su zbijali šalu na račun ovih siromaha. Ruku na srce, u tome je bilo i onog zdravog humora, koji je mamio smijeh i simpatije. Sadikinu i Nurifovu ljubav su poredili sa horozom kreštavcem i kokicom pirgom.

”Malehni oni, pa malehna i djeca” – govorilo se.

Dok su prolazili seoskim puteljkom, dobri ljudi su u njima vidjeli ono ljepše. Poput pjetlića Nurif je išao ispred svoje kokice, a za njom, po visini i starini, trčkarali su pilići. Najmanji u koloni je bio Ahmica. Jedva da je bio odvajao od zemlje, posrtao je, padao, ustajao i pritrčkivao…

Kada bi nečija prijetnja poput jastreba kidisala na njih, pilići bi se, u trku, za tren našli uz majku. Ona bi čučnula da ih sve prigrli i zaštiti od uljeza. Jastreb bi udario u prazno. Čim bi opasnost prošla, iz krila i ispod dimija prvo bi izvirile glavice, a onda bi se goluždravci, uz razdragano pijukanje, razletili na sve strane. Sajma bi ih prebrojavala. Najlakše ih je razlikovala i prepoznavala po boji perja. Činili su šareno jato. Četvero je bilo crno, troje bijelo, dvoje žuto jedno riđe pile.

Kada bi ožednili ili ogladnili, Sadika je posipala mrvice i prizivala dječicu: ”Pi-piii-piii… Dođite: Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!” Niti jedno nije smjelo ostati ni žedno ni gladno.

Mrvice je donosio Nurif.

Odlazio je po mraku.

Dolazio je po mraku.

Djeca ga danima nisu viđala.

Više iz sažaljenja nego li iz samilosti, cazinske gazde Nurifu sklepaše brvnaru na kraju sela. Gurnuše ga ukraj. Da nikome ne smeta.

Među onima, za koje je nadničio, najšire ruke je bio Salih-beg Hasanović i njegova žena Rasema. Nije im bilo suđeno da imaju djece. Imali su sve drugo, a kao da nisu imali ništa. Nurif je nerijetko mogao da čuje iz Raseminih usta, kako bi se rado mijenjala da može, kao što ne može, sa njegovom siroticom Sajmom.

”Moj, ti, dobri Salih-beže, jedino bogastvo je u evladu” – kazivala je i umivala se suzama.

Jednom, i više mjednom, jezik begovice je kliznuo kako ne valja. U naletu žala što će cijelo bogatstvo ostati bez nasljednika, ujela je Nurifa za srce. Lomeći prste na rukama, priupitala ga je: ”Nurife, daj mi ono dijete što ga Sadika nosi u stomaku!”

”Ne dam!” – potresao se Nurif. ”Sve mi uzmi, ali dijete ti ne dam!” – kazao je.

Ispričala je to Salih-begu. ”Pogledao me je, a kao da me je sabljom sasjekao” – požalila se.

”Moja ti, Rasko, teško si ogriješila dušu… Traži halal i rastereti svoje srce!” – razborito je kazao Salih-beg i pozvao se na vjeru i postekiju na kojoj se klanja Bogu. ”Od dragog Boga ću iskati da ti oprosti grijeh počinjen u velikoj želji da imamo nasljednika…”

Rasema je zaplakala.

”Bog je tako htio, a Njegova je najpreća” – pokušao je utješiti ženu, onaj koji je više i češće od drugih darovao Nurifovu kuću. Redovno je davao zekjat i vitre njegovoj djeci. Kada su drugi davali šakom, on je davao kapom. Kada su njegovu dječicu napajali surutkom, on je – mlijekom. Ako su drugi nudili sir, Salih i Rasema su davali kajmak.

Vremenom, mrvice Hasanovića za Nurifa su bile slađe od nečijih brda halve.

Ruku na srce, koliko god je ko davao Smakama, uvijek je bilo nedovoljno za mnogobrojna usta.

Na sirotinjskoj sofri, uz kukuruzni hljeb, najčešće su gladna usta čekala pura i krompir. Prava rijetkost je bila da zamiriše meso. Otud, u toj sirotinjskoj kući, bajramski blagdani su dočekivani s posebnom radošću… Zajedno sa ramazanskim somunima i kurbanskim mesom, zamirisale bi duše Nurifovih siročića.

Bilo je tako kako je bilo: uvijek više usta nego kašika.

Nurifu je najmanje ostajalo.

Uspavljivala ga je i budila želja: ”Bože, daj mi bar jednom da se najedem, makar odmah crko!”

Požalio bi se onima koji su osjetili glad. Tješili su ga tako kako su mogli i znali: ”Nurife, nije dobro ni kada se prejedeš, valjaćeš se od bolova u želucu… Niti možeš leći, niti se možeš uspraviti.”

Oni, koji su ga slanim mrvicama pitali, slatkom šalom su sebe hranili: ”Ko gladuje duže živi moj Nurife… To je naučno dokazano!”

Stomaka sraslog s kičmom, Nurif je govorio onako kako su crijeva krčala: ”Gladovanje je bolest koja ne boli, ali čovjeku dođe takva mučnina da bi povratio želudac. Pozeleni od muke. Povratio bi od nekog zora, ali nemaš šta povratiti. Crijeva krče, prepliću se poput gujavica na suhom, otimaju se za mrvicu koje nejma, za kap mlijeka kojeg nejma…”

Kakva fajda od saznanja koliko je puta pregladnio? Kome i zašto takvo saznanje? On, Nurif, najbolje je znao da sit gladnome ne vjeruje!

Stotinu puta je poželio da ga nejma, samo da se ne pati i ne gleda one koji uz njega pate. Jednom, i ne jednom, vidio je sebe kako visi na sa omčom oko vrata. Dolazio je na pomisao da se baci pod voz, da skrati muke, ali, čim bi pomislio na svoju dječicu, odustajao je. Voz bi prohuktao dalje, a on bi kleknuo na zemlju i molio: ”Bože, znam da je grijeh oduzeti sebi život, jer život si mi darovao Ti, Svemilosni i Svemogući Gospodaru.”

One noći, kada se vratio iz čaršije sa ispraćaja na hadždž Salih-bega Hasanovića, kao i obično gladan je prilegao na slamarici. Glad je potiskao zadovoljstvom što je budućem hadžiji mogao izdvojiti nekoliko metalnih novčića da se nađu na putu za Mekku. Ovaj je odbijao da uzme, ali ga nije mogao odbiti.

”Dajem s halalom Salih-beže” – kazao je i gurnuo kesu u džep. ”Uzmi hadžija, grijeh ti je da me odbiješ!”

Bijeli hljeb, kog je kupio u čaršijskoj pekari, nije pomišljao da načne. Donio ga je djeci. Da oslade dušu bijelim hljebom. On je gledao. Djeca su jela. I dok su se njegovi siročići otimali za bijele mrvice, zadrijemalo mu se.

Zaspao je.

Usnio je najčudniji san.

Kao, on, Nurif Smaka, zasjeo za orgomnu sofru, a na sofri brda i doline od hrane. Neka od jela nikada prije nije vidio. Carska večera. Mogao je birati: begova čorba, pilav kakvog je sultan na Bosforu jeo, songandolme kojima su sladila usta sultanije, bureci iz kojih su virili komadi sjeckanog mesa, janjetina s ražnja, kadaif, baklave, agde, med i medovina…

On gleda hranu, a kao da hrana gleda njega.

Ne može vjerovati da je sam sjeo za sofru.

”Sadika ženo, ne mogu ovo sam jesti!” – kazao je i doviknuo: ”Zovi djecu!”

Čuje i vidi Sadiku. Razletila se po ćoškovima i budi piliće. Zove ih radosnim glasom: ”Diž’ te se… Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!”

”Nemoj koje zaboraviti” – moli je Nurif.

Kada su svi posjedali, još je bilo mjesta.

”Sadikice draga, nećemo još početi jesti…” – podignute obrve veli Nurif. ”Ima još gladnih… Pohiti po Sabita u komšiluk, možda je gladan legao… Nije imao ko ni Selimu spremiti večeru, Bogoti zovni i njega…”

Sadika je već na nogama. Prije nego što je do vrata stigla, Nurif se sjetio stare i bolesne Muzaferovice… ”Zovni i nju, ona voli baklavu, a more biti i kadaif… Pohiti Sajmo da se begova čorba ne ohladi!”

Komšije stigoše i posjedaše oko sofre.

”Ima li još mjesta?” – pita Nurif.

”Nejma!” – kaže Sajma.

”E- e, sad, s bismiletom, pa bujrum...!” – radostan je domaćin.

Kada je pošao kašikom da srkne begovu čorbu iz tanjura, u jednom trenutku, sve je nestalo. Kao da je neko magijom sklonio sofru i sa sofrom hranu.

Od tuge, čuđenja, čega li, Nurif se trznuo iz sna. Kada je otvorio oči, vrh njegove glave stajao je trgovac Salem Arnaut.

”Hlupao sam na vrata, ali me nisi čuo. Spavao si kao top. Ni djeca te nisu mogla probuditi…” – govorio je onaj iznad njega.

Nurif se nije dizao. Nije mogao. Opijen snom, kakvog valjda niko nije usnio, treptao je očima poput prevarenog djeteta. Sve se u jedan mah raspršilo kao mjehuri od sapunice.

”Došao sam lijepim poslom…” – kazao je trgovac. ”U amanet mi ostavio hadžija Salih-beg Hasanović, prije nego što je krenuo na daleki put…”

Nurif je podigao glavu.

”Tvoja djeca se već raduju…” – kazao je ozarenim glasom musafir.

”Istrčala su van, jedno preko drugog… Ni Sadika nije sačekala da te probudim… poletila je i ona u avliju!”

Ništa mu nije bilo jasno. Protrljao je oči da bolje vidi onoga koji mu je govorio: ”Dobio si posao i bićeš svoj gazda...! Tako je kazao i hadžija Salih-beg, da mu Dragi Bog hadždž upiše u sevap.”

”Ko, gazda? Kakav bolan ja gazda?” – skočio je na noge Nurif.

”Ako odeš do prozora i pogledaš, sve će ti se samo kazati” – uz blaženi osmijeh uzvratio je trgovac Salem.

Pogledao je kroz prozor.

”Vidiš li onog konja?”

”Vidim!”

”Je li upregnut?”

”Jeste… Vidim i konjska kola!”

”E, Nurife, ono je sve tvoje!”

Zavrtilo mu se u glavi. Čuo je i nije čuo kada je gost govorio: ”Salih- beg mi je uredno sve platio i kazao kako je to nijet njegov i njegove žene Raseme, da mu Dragi Allah upiše i ovaj sevap. Njemu sevap, a tebi posao. Obraduj ga, kada se vrati s hadždža, da si već nekome prevezao drvo, sijeno, fasungu iz prodavnice… Svoju muku naplati. K’o, svoje! Hadžija ne sumnja u tvoje poštenje, i to je rekao…”

Nurif je još nešto kanio izustiti, ali riječ nije prelazila preko usana. Nije stigao zadržati gosta. Ostao je u ušima njegov glas: ”Ja sam svoje završio, a ti gledaj kako ćeš svoje!”

Već sutradan Nurif je sjedio za svojom sofrom. Doduše, nije bila onako velika kao u snu, ali su oko nje komotno posjedali Nurif, Sadika i njihovo desetoro djece.

Još je bilo mjesta.

Pozvao je i komšije da mu slađe bude.

Prije nego što je stavio zalogaj u usta, još jednom se krenuo iza sebe i pogledao ima li još neko gladan.

Počeo je da jede.

 

Mustafa Smajlović

¤ Knjizevni kutak ¤
http://knjizevnikutak.blogger.ba
18/11/2007 23:18