¤ Knjizevni kutak ¤

Perom i slovom u nezaborav ....

21.07.2006.

NADA

[i]
Da su sve stvari jednom započete
dovršene
Svijet ovaj ne bi bio
tek malena oaza u pustinjama
Ruža bi isklesala lik iz glogova trna
Vitka linija muzike što sniva
kozmičku ravnodušnost sačuvala b
i maloga artistu na žicama
od pada


Da su sve stvari jednom započete...
za ambis ne bi bilo mjesta
svaka bi ruka dosegla nekog
i svaki neko imao bi znamen
vlastita savršenstva


Da su sve stvari jednom započete
dovršene
svijet ovaj ne bi bio
zadnji prag za vječnost
a na pragu snivala b
i tvrdokorna suština
bivša putovanja


Melika Salihbeg Bosnawi

[/i]

03.12.2005.

CEZNJA ZA MLADOSCU

[i]
Zao mi je šefteli sokaka,
Kapidžika i džamli pendžera,
Zao mi je slatkoga tepanja
Od sabaha do kasnih večera.
Zao mi je u cvjetnom bostanu
Onih lijepih mirisavih djula,
Zao mi je čarobnih pjesama
Sa fidema, nestašnih bulbula.
Žao mi je mladosti u cvijetu,
A najvise Tebe Fato same,
Što me zloba na kraj svijeta tjera
Od´kle nećes nikad čuti za me.
Žao mi je što moram umrijeti
Sam u svijetu, gdje svog nikog´ nemam,
Žao mi je nazalit´ ne mogu,
Što Ti taki jad i čemer spremam.


Mustafa Dzelil Sadikovic

[/i]

03.12.2005.

TEBI SAMO OPROSTIT NE MOGU

[i]
Nek me pita ko god hoće,
Sto mi vene mlado lice,
Ti me samo pitat ne smiješ
Moja mila nevjernice !
Neka traži ko god hoće,
Da mu prašta moja duša,
Samo toga nikad više
Tvoje srce nek ne kuša !
Nek mi svako na grob dodje
I za halal svaki moli
Ti na njeg ne smiješ doći
Mrtav bi Te kleo doli !
S nevjere sam Tvoje prve
Izgubio sreću cijelu,
A sad s' druge moram navijek
Reci zbogom svijetu bijelu !
Sve bi Dzelil oprostit' mog'o
ljutom tigru k'o i ptici
Al' ne može, Fato, Tebi
Svom dvostrukom ubojici.


Mustafa Dželil Sadiković

[/i]

03.12.2005.

NA VRTULJKU

[i]
Već su svi prodavači promukli od vike - a to je na sajmu znak da je večer blizu. Hlapić i Gita došli su u to vrijeme na ono mjesto sajma gdje se okreću vrtuljci i gdje pucaju male puške. Tamo je najveselije zato jer tko god se jedanput okrene na vrtuljku, tomu se zavrti u glavi i on zaboravi na sve brige.

Svi su se vrtuljci okretali, samo je jedan stajao.A baš taj bio je najljepši, jer je imao hiljadu malih zvončića i sav je bio srebren.
Ali gospodaru toga vrtuljka utekle su dvije sluge. Jedan od njih morao bi prodavati karte za vrtuljak, a drugi bi morao zvati ljude na vrtuljak, jahati na drvenim konjima i labudovima, te pokazivati svakojake vještine. A obojica se moraju neprestano vrtjeti na vrtuljku.

Dakako da gospodar to nije mogao sam obavljati, jer je bio vrlo debeo pa bi mu pozlilo.
"To je dobro!" reče Gita. "Mi ćemo mu se ponuditi za taj posao pa ćemo dobiti večeru i noćište."
Oni se dakle ponude gospodaru vrtuljka. Kad je gospodar vidio zelene hlače i sjajnu kapu Hlapićevu i kad je opazio papigu i srebrnu suknjicu Gitinu, obradovao se vrlo. Oni su izgledali kao da su se upravo za vrtuljak obukli. Odmah ih je primio u službu.
Gospodar ode unutra i navije stroj. Hlapić i Gita sjednu svaki na jednoga konja. Trublja zatrubi: tra! tra! - i za jedan čas zavrti se srebrni vrtuljak i zazvone svi zvonci - hiljadu zvonaca! To je bila radost! Gita je stajala na konju, mahala rukama i nagibala se desno i lijevo, a Hlapić je vikao: "Samo dvije krune!" A vrtuljak se okretao s njima da je sve sijevalo.

Ljudi su ostavili druge vrtuljke i svi su došli na ovoga, jer takve lijepe djevojčice i tako šarenog sluge u čizmama nije bilo nigdje.
To je trajalo kasno u noć. Sve veselije bivalo je na vrtuljku, a najveseliji je bio gospodar koji je nabrao punu vreću novaca.
Hlapić mu je neprestano nosio pune tanjure kruna.
Toliko koliko se Hlapić toga dana vozio na vrtuljku, sigurno se još nijedan postolarski šegrt nije vozio. To bi jedva i kalfa mogao da naplati.Samo je Bundaš sjedio i gledao za vrtuljkom i čudio se što li je Hlapiću palo na pamet da se toliko okreće?

Bilo je već jako kasno. Ali dok se vrtuljak okreće, ne može nitko znati koliko je sati.Zato se Hlapić i Gita začudiše kad je stroj iznenada stao i gospodar viknuo debelim glasom ljudima:
"Hvala lijepa. Jedanaest je sati! Sjutra ćemo dalje!
Ljudi se raziđoše, a gospodar vrtuljka donese velike plahte. Gita, Hlapić i on zamotaše cijeli vrtuljak u plahte. Sad se nije vidjelo ni tisuću zvonaca, ni srebro, ni konji, ni labudovi, nego je vrtuljak bio kao velika siva gljiva.Onda gospodar odvede Gitu i Hlapića pod jedan šator gdje se prodavalo jelo.

Već je bilo prazno na sajmu. Samo još nekoliko ljudi s dugim brkovima sjedjelo je pod tim šatorima.Giti i Hlapiću već nije bilo tako lijepo na sajmu kao po danu.Gospodar vrtuljka naruči večeru, pa onda Gita, Hlapić i Bundaš večerahu. Svi su šutjeli, jer su bili umorni i nekako neveseli.
Kad su bili gotovi s večerom, ustane gospodar, plati večeru, i oni pođoše natrag do vrtuljka.
Kad su došli tamo, reče gospodar:
"Sad zbogom, djeco; hvala vam!"
Hlapić i Gita začude se i uplaše. Oni su mislili, da će ih gospodar vrtuljka primiti na konak.Hlapić to reče gospodaru.
Gospodar odgovori da je unutra u vrtuljku samo jedan krevet za njega i da nema mjesta za njih.To je bila istina, jer je gospodar bio tako debeo da je jedva mogao unutra kraj stroja spavati.
"A kraj konja i labudova ne dam spavati", reče gospodar kratko. Zatim još reče:
"Nije zima napolju, a pijaca je velika. Možete spavati gdje god hoćete. Zbogom! Laku noć!"
Nato odgrne gospodar malo plahtu s vrtuljka, uvuče se unutra i nije ga više bilo.

A Gita, Hlapić, Bundaš i papiga ostadoše u mraku, u noći, sami samcati na velikoj pijaci.Nigdje nije bilo nikoga samo mrak.
Iz svih se šatora čulo samo hrkanje trgovaca koji su spavali kraj svoje robe.To je bilo doista žalosno i neugodno. Grad je bio tako velik - imao je sto ulica, a u svakoj ulici stotinu kuća, pa ipak su Hlapić i Gita stajali pod vedrim nebom i znali su da ne mogu nigdje pokucati i da noćas nemaju noćišta.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

03.12.2005.

PTICE NA NOKTIMA

[i]
Kad ti neko zaviri u oči, on može vidjeti i tvoju dušu. Tako su mi govorili kad sam bio sasvim mali dječak. I zapamtio sam.
- Čuvaj se, sine, urokljivih očiju, čuvaj se da ti ne ukradu dušu. Svašta ima na ovome svijetu...

Tad nisam o tome razmišljao, ali sad me sve češće spopada misao: kako onaj čija je duša može dušu svoju vidjeti?
Nema više starice koja mi je tako govorila. Nikad je neću moći upitati šta je mislila kad mi je tako govorila.
Nema više ni njene kćerke u čijem sam trbuhu dugo spavao, kako su mi govorili, prije nego što sam otvorio oči i vidio svijet.

Svijet je, kažu, čudo. A prvo čudo kojeg se ja sjećam bilo je kako udaraju i odvode jednog čovjeka od mene, čovjeka koji me je pokušavao zagrliti. Omotali su mu nešto oko vrata i tako su ga vukli po našem dvorištu. Onda su ga podigli na visoki orah i tamo se klatio na vjetru kao jedna od onih igračaka koje prodaju na vašaru.
Tad sam ja otrčao. Za mnom je zujao smijeh, zujali su kuršumi. Mislio sam da me nijedan nije pogodio i da sam se samo ogrebao, kad sam osjetio toplo u nozi. Ali iz noge je kapala krv. I ta me noga još uvijek boli. Naročito kad se sjetim.

Onda sam ušao u neki autobus. Bio je pun žena. Sakrio sam se iza sjedišta. Kad je autobus stao, ostao sam u njemu sve dok se nije ispraznio. Nijedna me žena nije odala.
Onda sam opet trčao.

Sad sam daleko. I sad sam veliki.
Idem u četvrti razred i kažu da dobro govorim i pišem. Nekad čak i bolje od moga prijatelja Leifa.

Oči su prozori duše. To znači da ja svoju dušu nikako ne mogu vidjeti. Pokušao sam nekoliko puta u ogledalu. Ali, kad gledaš u ogledalo, duša zna da je ti hoćeš vidjeti i odmah se sakrije. Možda je stidljiva? A možda je to i nemoguće? To da se vidi vlastita duša.

Moj prijatelj Leif, s kojim se ponekad igram, poslije škole, i čiji su preci bili Vikinzi koji su oplovili čitav stari svijet, pa čak prvi stigli i u novi tj. Ameriku, ne želi o tome razgovarati. On kaže da je razgovor o tome za onu veliku crvenu zgradu od pečene zemlju u središtu mjesta na čijem je vrhu limeni pijetao.

Inače, moj prijatelj misli da su moji preci neki čudni jahači sa Istoka kojima su u dnu Evrope, kad su jurišali na Sjever, izginuli konji, pa su zato tamo i ostali.
Naravno, ja znam da je to glupost.

Možda bi tako mislio i Leif, kad bi znao šta ja ustvari mislim o njegovim starim precima. To jest, šta mi je rekao stari Nezir s čijom porodicom sam i došao ovamo. A Nezir je jednom rekao da su Vikinzi samo pili pivo i pljačkali.
I to je, ja mislim, glupost.

Ponekad su prozori otvoreni, a duše nigdje nema.

Leifova sestra Erika ima najčudnije oči koje sam ikad vidio.
Možda je takva njezina duša?
Jednom mi se učinilo da to što me gleda iz njenih očiju nije samo njezina duša, nego i neka druga, koja se udružila s njom. Pomislio sam tada i prestrašio se (odmah sam vidio strah i u Erikinim očima!), pomislio sam da se to moja duša uvukla u Erikine oči i da me zajedno s njezinom dušom gleda.
Možda zato ne mogu prestati misliti na Eriku.
Ona nije u mojim očima vidjela mrtve konje konjanika sa Istoka, nego dušu što je dojahala na valovima sâma i okupana.

U školi sam napisao, na temu Oči, zadatak koji sam nazvao Naše su oči u ratu drukčije i naša mlada i lijepa učiteljica Heda ga je pohvalila. Nisam napravio puno gramatičkih grešaka i to joj je bilo drago. Ali čini mi se da ju je moj zadatak nekako i zabrinuo. Možda je zato tražila da ga naglas pročitam.
Kad sam pročitao, svi su me gledali čudno.

Učiteljica Heda je prva vidjela da ja grizem nokte. Pozvala me je kod sebe u kancelariju, dala mi malu naranču što se zove klementina i rekla da to ne valja raditi. Znam i ja da ne valja. I to sam joj pokušao objasniti. To se uvijek dogodi slučajno. Nekako se zamislim i kad se prenem, već su mi svi nokti na prstima izgrizeni. Izgleda da je ona o tome jednom pričala i sa starim Nezirom, jer me Nezir pitao za nokte, nekako čudno, kao da to dotad nikad nije vidio. Izgledao je zamišljen i zabrinut. Nezir je nekad davno bio brijač i u svome je gradu imao vlastitu radnju. On zna lijepo zapjevati stare bosanske pjesme, iako mu je glas sada hrapav i isprekidan. Kažu da je pjevao u čuvenom radničkom horu.

Jednom je Heda prošla kroz ulicu u kojoj mi stanujemo. Nezir i Nezirovica su je gledali s balkona. Vidjela ih je na balkonu i pozdravila ih. Nezir se sav ozario.
- Znam šta misliš, stari - rekla mu je Nezirovica - misliš kako bi to bilo da si kojih četerest godina mlađi.
Izgledala je i ljubomorna i zadovoljna.
- Šta četerest! Pet-šest! - brundao je Nezir uvrijeđeno.
Nisam to baš razumio, ali opet ko da jesam.

Na mojim noktima uvijek ima nešto. Neki mali bijeli znakovi. Ili crteži. Kao da neko unutra slika male bijele slike i onda se one pojavljuju na palcu ili kažiprstu. Prvi put sam to vidio na svom domalom prstu. Pomislio sam da se to zalijepilo perce male, najmanje ptice. Puhnuo sam ali perce je ostalo na mom noktu. I tek kad sam protrljao, shvatio sam.
Možda je to bila neka poruka.

Neziru sam ja sada kao unuk, jer je njegov sin nestao negdje na početku rata. On se još nada da će se možda javiti, da je možda u nekom skrivenom logoru ili zatvoru, ali godine prolaze a nikakvog glasa nema.
Samo sam se jednom posvađao sa Leifom.

Bio je neki praznik, ne znam kakav, i on mi je poklonio zamotan dar. Kad sam otvorio zamotuljak, unutra je bio akrobat na vratilu. Stisneš ga i on se trzne nogama, klati se... Dar mi je ispao iz ruke. Leif se sagnuo i dao mi ga ponovno, a ja sam dar bacio i gurnuo Leifa. Leifu su oči bile pune suza.
A i meni je kasnije bilo žao. Ne znam ni sam šta mi je bilo.

Onda se na mom palcu ponovno pojavila bijela mrlja. I ličila je na akrobata. Ili na nekog čovjeka što visi. Ta je mrlja sve više rasla, osvojila je čitav nokat na palcu. I onda sam je ja izgrizao.
Poslije nisam htio jesti baklave koju je napravila Nezirovica. Jer je Nezirovica rekla da je u baklavi puno oraha.

Leifova i Erikina mama se nije naljutila na mene. Došla je da me pozove na Leifov rođendan. Bilo me je stid, ali otišao sam. Leifu je bilo drago. Naš je nesporazum bio posve zaboravljen.
A Erika me je samo gledala.
Tad sam vidio da su joj oči skoro iste kao u njene majke. Sivoplave poput mora u našem fjordu.

Čini mi se da je moja majka imala zelene oči, a otac crne. Čini mi se, ali nikako se ne mogu jasno sjetiti.I tad me je opet žignulo i zaboljelo u nozi. Dugo je trebalo dok se bol smirila. A onda sam, u noći, upalio svjetlo i vidio neke čudne bijele ptice na svojim noktima. Otvorio sam jednu praznu školsku teku i odlučio da ih precrtam. I uvijek ću ih odsad precrtavati.

Kad se već duša toliko muči da izviri napolje, neću je više gristi.
Nego ću sve što mi se događa zapisati u svoj dnevnik.


Irfan Horozovic

[/i]

26.11.2005.

PRVI KONVOJ HUMANITARNE POMOCI

[i]
Prvi konvoj humanitarne pomoci stigao je u Srebrenicu u decembru 1992. u pratnji snaga UN-a. S konvojem je stiglo i nekoliko novinara, kojima su Srbi dali rok da do podneva napuste grad ili ce ga poceti granatirati. Kada se kolona kamiona zaustavila na Ucinoj basci, pred velikom pekarom, s obje strane ulice sakupila se masa radoznalih koji su pristiglim novinarima i vojnicima izgledali upola manje egzoticno i nevjerovatno nego oni njima.

Jedni u svojim dronjcima, drugi u toploj zimskoj odjeci, jedni blijedi, neuhranjeni i smrznuti, drugi rumeni i zadrigli, izlazeci bojazljivo iz svojih tesko oklopljenih automobila. Stanovnistvo se za ove pridoslice hvatalo kao za posljednju slamku, ali zaista posljednju, jer su u trenutku kada je ovaj konvoj stigao zalihe hrane bile skoro potpuno iscrpljene, i bilo iznenadeno, uvrijedeno stavise, sto oni nisu pokazivali istu vrstu zanimanja za njih. Naprotiv, svi su se novinari sjatili oko Nasera Orica, neizbjeznog u ovakvim prilikama, pokusavajuci da dobiju dobar citat. "Neutralnost" je bila rijec dana, a dvojica britanskih tabloidskih novinara koji su razgovarali sa Oricem svakako nisu bili sposobni povuci razliku izmedu objektivnosti i neutralnosti.U konvoju je bilo uglavnom brasno i velike konzerve pastete, koje su podijeljene nekoliko dana kasnije: jedan dio civilima, a drugi vojnicima spremnim za narednu akciju. Kruh umijesen od bijelog brasna bio je novost za oci, tolika da su boljele pri pogledu na njeg, i nenaviknuti stomak, ali to je trajalo vrlo kratko: tri ili cetiri dana.

Narednih nekoliko mjeseci, sve do marta 1993, Srebrenica ce ponovo biti usamljena, prepustena sama sebi. Krvave borbe za grad vodile su se i dalje, a konvoji su kroz barikade ponovo poceli prolaziti tek pocetkom marta naredne godine. Dzakovi brasna su istovarani, kamioni su jednu noc ostajali u gradu, a na njihovo mjesto su dolazili zene i djeca, koji su imali dovoljno srece (bar se tako mislilo) da sljedeci dan napuste grad. Tek sa proglasenjem sigurnosne zone ustalio se dotok humanitarne pomoci. Konvoji su dolazili jednom, dva, ponekad i tri puta sedmicno, i s njima je stizalo sve, od brasna i, rijetko, soli, do soka u prahu i konzervi Ikara, odjece, obuce, deterdzenata, sapuna, a na trenutke i potpuno nepotre­bnih stvari.

Kad bi Srbi htjeli unijeti napetost medu domace sta­novnistvo i izvrsiti pritisak bilo na Srebrenicu bilo na vlasti u Sarajevu, konvoji danima nisu prolazili njihove polozaje. Jednom takvom prilikom, nakon sto skoro mjesec dana nije stigao nijedan konvoj, a rezerve hrane se ozbiljno smanjile, u grad je, bez najave, uz veliku buku, usao konvoj od sest ruskih kamiona.Potpuno ocajan, sa prozora poste gledao sam kako atmosfera u gradu istog trenutka postaje mnogo zivlja, i to se ponavljalo svaki put kada bi konvoj stigao: shvatio sam koliko smo ovisni o tim do nasumicnosti sve rjedim isporukama. Ovaj put, pak, gomila ljudi koji su obicno , promatrali istovar pred magacinom u Robnoj kuci, veca nego inace, dozivjela je strasno razocarenje kada je otkri­ven njihov tovar: tone aluminijskog posudja i sapuna.Dobar dio pomoci bi vec sutradan zavrsio na gradskoj pijaci, standovi bi bili natrpani sjajnim pakovanjima narandzastog soka u prahu ili velikim konzervama ulja, a vlasti su na to gledale blagonaklono. Ustvari, samo jednom je policija izvrsila raciju i pohapsila preprodavce humanitarne pomoci.

Sef policije Hakija Meholjic je prijetio: "Sve ja pamtim, doci ce vrijeme i da progovorim! ", ali su trgovci ubrzo pusteni iz zatvora i sve se nastavilo po starom. U ljeto 1994. pred Opcinom je izbio protest: ljudi su poimenicno optuzivali predsjednika Opcine i njegove saradnike za kradju humanitarne pomoci, zbog cega su trpjeli oni. Istu noc, kolovodja je ubijen. Grad je zanijemio. Praksa je nastavljena: dio pomoci bio je podijeljen stanovnistvu, drugi, kvalitemiji, zavrsio bi na pijaci ili u privatnim skladistima gradskih funkcionera koji bi u centralnom magacinu izabrali kolicinu i robu koja ih je zanimala. Bilo je tu svega, za oficire, opcinske sluzbenike, njihove supruge i ljubavnice: od novih patika do Levi'sa koji bi zalutao u humanitarnu pomoc.

Sa konvojima su u grad, pod paskom humanitarnog rada, stizali i kojekakvi diletanti. Neki od njih su glumili spijune i kao takvi se predstavljali, drugi bili humanitami radnici, treci zeljeli pomoci, ali nisu znali kako. U jesen 1994. izvjesni sluzbenik Medunarodnog crvenog kriza, inace Svicarac, koji se Oricu predstavio kao radnik americke vladine agencije Omega Thor, poducavao je njegove vojnike bliskoj borbi, u jednom od spaljenih sela u okolini Srebrenice; umalo sam prsnuo od smijeha kada je iz dzepa izvukao posjetnicu.

U proljece 1995. dvije tek pristigle radnice Nor­wegian People's Aida su na redovnom sastanku medunarodnih organizacija, koji se odrzavao svako jutro, predocile sljedecu ideju: kontracepcija i seksualno obrazovanje stanovnistva. One su bile spremne od svoje organizacije zatraziti posiljku od nekoliko hiljada kondoma. Do tog doba ponovo su se pocele siriti glasine kako ljudi umiru od gladi.Nekoliko staraca u montaznom naselju u Slapo­vicima navodno je i umrlo, sto nikad do kraja nije istrazeno; ako je to i istina, za to sigurno najvecu krivicu snose gradske vlasti, jer je tek s padom grada otkriveno da su neki od magacina u gradu bili puni hrane. Kada je u julu 1995, nekoliko dana nakon srpskog napada, situacija vec bila haoticna, stanovnistvo je provalilo u magacine koji su bili puni: sjecam se nekog starca kako je pognut na ledjima s teskom mukom nosio vrecu, pretpostavljao sam brasna, dok je neko drugi ulazio u magacin po novu vrecu.

Vojska, ili ono sto je vazilo za vojsku, vec je pocela napustati grad i ne mogu jos sebi da vratim u sjecanje osjecaj izgubljenosti koji je prevladao mnome dok sam gledao te ljude kako iz hladnih skladista iznose hranu, kao da kradu, kradu od smrti koja ce ih brzo sustici.


Emir Suljagic, Razglednica iz groba

[/i]

26.11.2005.

BAGLAME SKRIPE

[i]
Donesoše belaj, strunfaju ludi,
kojekakvi nepoznati ljudi,
karaktera raznih, šubara crnih,
Boga mi nisu moji.
Blamažo dušmanska, mahalo ukleta,
ne dozvoli da se tu šeta.
U noćima narod jeca
mahalo moja lijepa.

Džematlije se uvlače u kuće, kao da su tuđe,
štalijaju avlijska vrata, baglame škripe,
dušmane, Boga mi, ne miriše.
Na nebu blistaju zvijezde,
ukleta mahala ćuti, pa poče da se ljuti.
Moj narod se muči, neće da ćuti.

Nestaše zvijezde, crn oblak se navuče,
i njega oni muče, Bošnjaka sebi vuče.
Bošnjače, digni čelo, povrati ljepotu
uklete mahale, nek se čuju pjesme stare,
naše stare raje.
Ne daj da vam zemlja strada,
on hoće da je sravna.
Sehare, minaret, ne daj,
oni hoće da si bijedan.
Lakrdiju svoju kriju,
ne smiju narod da biju,
tvoje njive da oru i siju.


Serif Tihic

[/i]

26.11.2005.

RASTANAK SA KOSTAJNICOM

[i]
Zastadoh za trenutak pored mezaristana
okrećem glavu, gledam kuću svoju,
zima me neka stade previjati, stezati,
strah me hvata, znam da me glad čeka.

Noge mi zadrhtaše k'o ljeskovo suho pruće,
a kolega sa posla požuruje me da idemo.
Meni oči k'o betonska armatura kupe
sliku tuhavli puste rodne mahale.

Nisam ni u snu mogao vjerovati,
da bi mi se ovako što moglo dogoditi,
sa usana mi poče molitva da se spušta,
ali o glibu koji me još čekao, samo sam razmišljao.


Šerif Tihić, Baglame škripe

[/i]

26.11.2005.

TESPIH

[i]
Majka tespiha,
u kući mukla tišina
Unuk čupka i majku gurka
njoj ne smeta, ona tespiha,
unuk babu gura.

Postekija i tespih i unuk lijepi,
bogatstvo njeno, unuk zadrijemo.
Desetog juna zaspa i majka.
Deset sati, majka nije budna,
unuka poče to da sekira,
tespih niko ne tespiha.

Blijedo lice, mukla tišina,
tuga i žalost i unukov plač.
Postekijo i tespihu, šta ćemo sad?
Jedanaestog juna dženaza je bila.
Rastavi se majka od unuka i tespiha.
U kabur se spusti, mukla tišina.
Dodjosmo kući, unuk tespiha,
majka i babo ljube sina.
Unuk i dalje samo tespiha
u kući je opet mukla tišina.


Šerif Tihić, Baglame škripe

[/i]

26.11.2005.

MEALS READY TO EAT

[i]
Meals Ready To Eat. Mi smo ih jos zvali i Meals Rejected by Ethiopians, u mracnom i ironicnom pokusaju da se salimo na racun sopstvenog polozaja. Nakon sto su Srbi jos jednom porazili svijet u proljece 1993, i nakon sto ostatak svijeta po ko zna koji put u trogodisnjem zivotu enklave nije smogao hrabrosti da nam pomogne prezivjeti, americka administracija je zapocela snabdjevati enklavu iz zraka. Kako je operacija pocela u vrijeme kada su Srbi jos nadirali ka gradu u proljece 1993, prve palete hrane pale su na njihove polozaje koji su promijenjeni u toku noci. Bili smo ogorceni na ljude koji su godinama odbijali da nam pomognu, iako smo bili na ivici nestanka, i kada su se na kraju odlucili na potez koji nije ukljucivao nikakav rizik, nisu ni to umjeli da ucine.

Gledano odozdo, sa zemlje, stvari tesko da su ikada bile gore. Hiljade ljudi sa bakljama su se nocu kretale izvan grada, svako vodeci se instinktom ili tudim nagovorom, jer nikada nismo znali gdje i kada tacno ce hrana biti izbacena. Ono sto je padalo zvali smo jednostavno i nemastovito - paketi i, pazljivo osluskujuci i smrzavajuci se pored neke vatre, ostajali smo praznih ruku skoro jednak broj veceri. Nekada su avioni isli ka Zepi, nekada ka Gorazdu, nekada se jednostavno nisu pojavljivali. Onda bismo se mi, pognute glave i razocarani, razilazili.

Onih veceri kada bi avioni istresli svoju kisu, oku­pljeni na brdima iznad grada, rasprsili bismo se u ra­znim pravcima, trceci za hranom, drzeci cvrsto prazne vrece i ruksake u rukama, ili stiskajuci drzace dok su prazni mlatarali na ledima.Zvuk bi se blizio polako i bio toliko snazan da se uopce ne bi culi prvi fijuci ogromnih paleta; svi su bjezali pod drvece, da bi zatim, nakon niza tupih, ali prodornih zvukova, koji su znacili da su se palete pocele prizemljivati, nastajao opci metez. Svi su jurili tamo gdje su mislili da su palete, ne vodeci racuna o tome da li su sve pale, ponekad ustvari vodjeni novim zvucima. Nekoliko Ijudi je tako i poginulo: smrskani pod teretom vise stotina kilograma teskih paleta, koje su usto, kao da je neko tako htio, padale po najnepristupacnijim mjestima.

Valjalo je sacuvati glavu bauljajuci nocu po urvi­nama, a onda pronaci put i izaci iz sume, i nisam jednom na zadnjici klizio niz snjezne padine, ne znajuci kuda tacno idem i sta me ceka dolje; kada bih se zagubio u mraku, to je bio jedini nacin da se vratim natrag, jer sam jedino bio siguran u to da cu iduci nizbrdo doci u grad.

Bio je to, na neki nacin, nas rat u ratu. Danju smo se borili protiv Srba, nocu jedni protiv drugih, za svaki komadic hrane, jedno plasticno pakovanje. Ljudi su po ko zna koji put gubili sve obzire, prelazili sve granice pristojnosti, jos jednom gubili dostojanstvo. Borba za op­stanak dobila je jos jedan oblik.

Prijatelj, koji je nekako uvijek prolazio bolje od mene u tom nocnom lovu, jednu mi je noc ispricao kako je umalo ubijen, u pokusaju da se domogne cijele jedne palete hrane. On i jos dvojica prijatelja su se nasli na mjestu gdje je palo nekoliko njih, i u mraku pored jedne, jos uvijek neotvorene, ugledali djecaka.
- Mali, sta radis tu?, upitao je jedan od njih, tek da utvrdi sta se desava.
- Cuvam paket, odgovorio je mali, sa osjecajem imanja misije u glasu.
- `Ajde, bjezi odatle!, povikao je ovaj, pokusavajuci da ga zaplasi.
- Babo, ova trojica me diraju, zapomagalo je dijete.
Na to se iz mraka, nekoliko koraka iza palete, zacuo zvuk repetiranja oruzja i njih trojica su, porazeni, ostavili djecaka pored njegovog plijena, znajuci da otac nijednog trenutka ne bi oklijevao da otvori vatru da su oni napravili jos samo jedan korak ka paleti.

Avioni su pakete ispustali i pojedinacno, a racunica je, pretpostavljali smo, bila ta da do hrane dodje sto vise ljudi, sto je bilo sasvim tacno. Medjutim, bio je to zamoran posao: uz pravi pljusak u plastiku zamotanih paketica hrane, ljudi su pohlepno rovili po snijegu, sakupljajuci ih, ne dizuci glavu satima. Ponekad, nakon obilne isporuke, i sam sam bio medju stotinama koji su danima poslije hodali sumama i dugim stapovima prekopavali po snijegu trazeci one koji su bili preduboko ili na suvise skrovitim mjestima da bi ih pronasli odmah.

Kada danas kazem "paketi", uvijek prvo pomislim na one koji su padali prvih sedmica, hranu iz americkih vojnih rezervi. Za to postoji i jos jedan dobar razlog: njih je uvijek bilo najlakse nositi, bili su to paketi od 12 obroka, cvrsto zapakovani i laki. Ubrzo je teret postao raznovrstan, avioni su poceli izbacivati i hranu iz zaliha britanske vojske (svojevremeno je neko pronasao britansko pakovanje keksa iz 1968), a potom kartonska pakovanja na kojima su uputstva za upotrebu bila na njemackom, a zatim na italijanskom. Nama je to bio jedini nacin da ih razlikujemo, i mjerimo ko je u medjusobnom srazu ulovio vise ili bolje. Americki paketi su u tom smislu bili najmanje cijenjeni, jer nisu bili raznovrsni; njemacki ili talijanski su uvijek bili smatrani malom nagradom "za ulozeni trud", jer su bili najbogatiji; britanski nisu bili ni u konkurenciji.

Suze koje mi naviru sa sjecanjima na to vrijeme ponekad prekine neki osmijeh, u mraku zabljesne poneka rijetka situacija koja me nasmije, presjek, tacnije, najsurovije borbe za opstanak, vjecite bosanske zbunjenosri i neizmjerne sposobnosri trpljenja, koja i jedno i drugo i trece naprosto ucini laksim.

U moj komsiluk je rane 1993, u jos jednoj najezdi izbjeglica na grad, iz okoline Cerske stigla cetvoroclana familija. Tamo odakle su dosli su takodjer bili prognani ranije, negdje iz okoline Nove Kasabe - gradica na putu od Sarajeva ka Srebrenici - i to se najbolje vidjelo po tome sto su svi, muz, zena i dvije kcerke, bili strahovito mrsavi. Kada je zapocela dostava humanitarne pomoci iz zraka, otac je svake veceri donosio onoliko koliko je mogao, kao i svi drugi. Jednom je prilikom za samo jednu noc, vracajuci se nekoliko puta u sumu, donio nekoliko velikih - od 50 kilograma - vreca bijelog praha za koji je, kao i svi ostali, bio uvjeren da je brasno. Njegova supruga pravila je narednih sedmica kruh od tog praha, i svi su se clanovi familije jako brzo udebljali, a obrazi djevojcica se ponovo zarumenjeli. Ne znam kako, ne znam ni koje je medicinsko objasnjenje, ali se na kraju ispostavilo da je tajna upravo u tom prahu od kojeg je njihova majka pravila kruh. Naime, nije bila rijec o brasnu, nego o - mlijeku u prahu.


Emir Suljagic, Razglednica iz groba

[/i]

23.11.2005.

Ahmed Muradbegovic

Rodjen je 3. marta 1898. godine u Gradaccu gdje je pohadjao osnovnu skolu, a gimnaziju u Tuzli, Sarajevu i Bihacu, da bi po zavrsetku rata, 1919, maturirao u Sarajevu. Iste godine upisao se na Pravni, a nakon dva semestra presao na Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu. Naporedo je pohadjao i zavrsio Dramsko-glumacku skolu 1920-1922.

Od 1921. godine sluzbuje kao clan Hrvatskog narodnog kazalista i pomocni reziser dr. Branka Gavelle, a zatim kao nastavnik Glumacke skole i profesor Prve realne gimnazije. Od 1941. do 1945. bio je intendant Hrvatskog drzavnog kazalista u Sarajevu zbog cega je 1945. godine sudjen, a poslije amnestije postavljen za korespondenta u Zadruznom savezu u Gradaccu. 1947. premjesten je u Gradsko narodno kazaliste u Tuzlu, gdje vodi dramsku sekciju RKUD "Mitar Trifunovic Uco" i sudjeluje u osnivanju Narodnog pozorista Tuzla (1949) i casopisa "Pozoriste". U "Ucinoj" dramskoj sekciji rezira komedije Prosidba i Zelena grana, a u Narodnom pozoristu rezira Duboko je korijenje (1949), Sumnjivo lice (1950) i Hasanaginica (1951), kao i svoje drame Rasemin sevdah (1952) i Majka (1953).

1954. godine seli u Dubrovnik i postaje reziser i umjetnicki rukovodilac Narodnog pozorista, sudjeluje u pokretanju Dubrovackih ljetnih igara. Od 1956. do 1960. godine bio je direktor Drame u banjaluckom Narodnom pozoristu. 1960. godine odlazi u mirovinu, seli u Dubrovnik, gdje povuceno provodi ostatak zivota.

Umro je u Dubrovniku 15. marta 1972. godine i sahranjen na groblju Boninovo.


Bibliografija

1. Haremska lirika. Matica hrvatska. Zagreb, 1921.
2. Nojemova ladja. Novela. Matica hrvatska. Zagreb, 1924.
3. Haremske novele. Matica hrvatska. Zagreb, 1924.
4. Majka. Drama u tri cina. Sarajevo, 1934.
5. Svijet u opancima. Pripovijetke. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1936.
6. Na Bozijem putu. Drama u tri cina. Novi Sad, 1936.
7. U vezirovim odajama. Novele. Sarajevo, 1944.
8. Huseinbeg Gradascevic. Drama u tri cina. Sarajevo, 1942.
9. Ljubav u planini. Drama u tri cina. Sarajevo, 1944.
10. Omer-pasa Latas u Bosni. Matica hrvatska. Zagreb, 1944.
11. Izabrana djela. Priredio Alija Isakovic. Knjiga I. Predgovor: Enes Durakovic; Haremska lirika; Pripovijetke; Knjiga II. Predgovor: Dzevad Karahasan; Drame. Knjiga III. Eseji i kritike; clanci i polemike. Svjetlost. Sarajevo, 1987.
12. Izabrana djela: Ahmed Muradbegovic - Ante Dean - Jaksa Kusan - Alija Nametak. Zora. Matica hrvatska. Zagreb, 1969. (Pet stoljeca hrvatske knjizevnosti).

23.11.2005.

KRALJICI LJEPOTE

[i]
Tvoj je osmijeh kao rasap ruza nad bijelim valima uzbudjenih rijeka, a tvoja put je mekahna, kao krzno zerdava i vlazna kao mramor.
Kad se iz tvojih usta, kao iz koraljnih casa, prospe pjesma radosnoga smijeha, zamirisu ti usne, kao zlatna srca snjegovitih ljiljana, a zubi se zablistaju, zablistaju i kao secer se - stope...
Ja sam vidio tvoju ljepotu... ja jedini izmedju miliona poklonika, koji klece na kamenim plocama i tuzno se smijese na tvoje zatvorene prozore... ja sam je vidio i bio sam zalostan...
Njezine su oci bile pune bolnih rijeci, kao oci malih, rastuzenih ptica, koje came, koje dugo came...
Oh da znade, koliko je nasih suza za njom proliveno... i kako su nase duse zanijemile i zamrle od dugog beznadnog cekanja...
Nasa srca probodena praiskonskom ceznjom, krvare, dizu se, rastu i nauznak padaju, kao bijeli - zaklani labudi...
Vjecni Allah, koji je prosuo po nebu zvijezde, po zraku ptice... zakopao je u morske dubine biser, zlato i merdzane... a nju je poslao na zemlju - najljepsi dio svoga velikoga cina - kao svoj najdrazi ures...
Zato smo i mi zedni njezinoga soka i gladni njezine nasmijane duse...
Ukazi nam se kraljice...! Mi cemo te provesti kroz suncane oblake i posaditi na prazni prijesto Ljepote, koji te ceka... koji te dugo ceka.
Ukazi se... ukazi...!


Ahmed Muradbegovic

[/i]

23.11.2005.

ŽENI

[i]
Zeno! Tvoja cast je grubo povrijedjena,
Vrijednost tvog zivota jadna je i huda:
Tu na svijetu zivis nikad nevidjena,
Kao sablast crna, sto tminom vrluda.

A ljepota tvoja gizdava i mocna,
K'o vilinska bajka, slavom ovjencana,
Povlaci se svijetom, kao avet nocna,
Sto uzase sije usred bijela dana.

I dusa ti cista, kao prazna knjiga,
U bezdanu grudi zapustena jeci,
iste slasti bola i ljepotu briga,
Zanos svjetlih misli i bozanstvo rijeci.

I dok u tvom srcu kipi, s bojom mlijeka,
Ceznja za zivotom, k'o molitva bijela,
Tvoj ce zivot potec, k'o podzemna rijeka,
S prigusenim sumom zakopanih vrela.

O neznana zeno, pruzi bijelu ruku,
Vratimo se svijetu, k'o nadjena djeca:
On nas vjecno zove u turobnom zvuku,
Jedne mlade pjesme sto moli i jeca.

Digni se i podji, ponosna i lijepa,
Razumno i mirno, s puno ljudske casti!
Pred tvojom ce slavom pozudna i slijepa
Gomila, sto bjesni, na koljena pasti...


Ahmed Muradbegovic

[/i]

21.11.2005.

JEDNOM

[i]

Jednom
Ona ce biti zena.
Pozivace je na sastanke
Momci i komiteti.
Redakcije ce traziti da im da prevode nove njemacke lirike
I memoare o ocu.
Brodovi ce tugovati kad bude putovala vozom.
Jednom
Ona ce biti zena
I zato sto ce dotle kao proslogodisnje poplave
Proci sve njene djecije bolesti
Ja i zurim da napisem:
Jednom
Ona ce biti zena,
Sa zeljom
Da sto duze ostane ovo dijete.


Izet Sarajlic

[/i]

21.11.2005.

JA NISAM...

[i]

Ja nisam nikad vidio vedra neba,
Tek crni oblak viš' mene se vije
Ja anđeoskog nisam viđ'o lika -
Sotona horda na mene se smije!

Ja nisam nikad klonuo ni pao,
Ja pod bremenom teškim ne jauknu';
Ja gledam namršteno nebo
I mirno čekam gromovi da puknu!

Ja nisam nikad viđ'o sreće lica:
Ja samo b'jedu grlim i cjelivam
I pijem vrelu krvcu srca svoga,
A mutnog oka suzom se umivam.


Avdo Karabegovic-Hasanbegov

[/i]


Noviji postovi | Stariji postovi

¤  Knjizevni kutak  ¤

PROZA I POEZIJA

DžEMALUDIN ALIĆ
A knjiga je otvorena
Bilig
Bosna Bosona
Crni konj
Daleka Postaja
Dazd
Faust
Golubica bez vida
Ja nosim veceru
Kad i tvoj papir plane
Kad su objesili kera
Kljuc
Krv su uzimali
Kto to dohodi
Kulin Ban
Logorasi
Nas Stari most
Pogrom
Potkovani covjek
Prag Bosne
Pusta zemlja
Roblje
Sanjivi
Smrt u Manjaci
Spaljene knjige
Svanuce
Šehid
Ti ides svome domu
Zora kasni

DžEMALUDIN LATIĆ
Dva slapa i jedna duga
Ja sin sam tvoj
Tarih za stari most u Mostaru
Vali u noci

EJUB PASALIC
Bosanka
Elvirov krug
Kuda ste se zaputili
U istom trenutku
Uno - voljena rijeko

EMIR JUSIC
Gubim te

EMIR SULJAGIC
Meals ready to eat
Prvi konvoj...

ENES KISEVIC
Autobiografija
Bas ta
Bez kompasa
Brzo se sakrij u mene
Budi sunce poezije
Cuvar parka
Davanje
Dazd rijeci
Djeca su druga polovica duge
Djetinjstvo
Dobra prica
Europa
Gutljaj vina
I nista te kao ne boli
Idem se igrati...
Iskonski nagon stvaranja
Izgubljeni biser
Izmedju dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Kako je tesko biti
Konac
Korijen s krilima
Lijepo nas je vidjeti zajedno
Ljubav
Ljubav se mnozi...
Moja mama
Na putu
Na semaforu
Nebesko zito
Necu se igrati...
Nedjeljivost
Nek na me predju...
Neki stid
Nocno kupanje
Obozavanje
Od onoga sunca
Ona
Onima koji govore u ime nas
Oporuka
Oprosti im Gospode..
Oprostaj bogatasa
Otvoren kavez
Pa to je krasno
Pahulje, pahulje..
Piramida
Pogaca
Pogledam u nebo...
Poslije kruga
Pred sobom
Pripadnost
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Profesor povijesti
Prva prica
Prve, prave i druge ljubavi
S glavom cvijeta
Samome sebi
San bez snivaca
Sav svijet je tebi dom
Sijeda djeca
Silazim Rastokama...
Sizife brate
Snijeg u ocima
Sonata od sna
Starinski mirisi
Sunce, vjetar i ti
Suze svjetla
Sve cu ti dati...
Sve je u svemu
Što sam ja sebi
Takva vremena
Ti pises
Tiha nada
Tocka izvan kruga se ruga
Trznica
U Budimpesti
U nama su samo oci zive
Valcer kise
Vatra vatru ne gori
Vecim od zivota
Velik kao dijete
Vrtlar
Zajedno cemo svuci tijela
Zapis iz sna
Zapis o vremenu
Zasto se djeca ne smiju
Zemlja
Zemlja iz ociju
Zvjezdani zizak
Žeđ

ENES TOPALOVIC
Duh noci
Dusa
Igra
Majko!
Nafaka
Nicija djeca
Nije moj rat
Noz, zica, Srebrenica
Oglas
Okamenjeni svatovi
Plac do ludila
Poruka
Relativna fantazija
San
Ubi nas pjesma

ENISA POPOVIC CENGIC
Bosansko cedo
Djeca srece
Nanin zamotuljak...zar opet
Žena bi da rekne

ENVER COLAKOVIC
Dervis
Dodji
Izlet u Bosnu
Kako da ti kazem
Majci umjesto skoljke
Ocu pred Bajram
Sinoc
Trenutak u nesanici
Žudnja

ESET MURACEVIC
Noc bez tebe

FADILA NURE HAVER
Kad umrem da se smijem

FARUK SEHIC
Bez bremena na ledjima
Bojim se ovih tisina
Drustvena igra
Fantom slobode
Fluid
Ispraznite svoja srca
Na terasi Kod dva ribara
Prije sna
Taj ponocni blues
Totalna pjesma
Uvijek postoji prica

FEJZO SOFTA
Asiklijski elif-be

FERIDA DURAKOVIC
Gospode
Igra
Plesac

FRANC PRESERN
Snaga uspomene

GUSTAV KRKLEC
Bezimenoj
Ti i Ja

HABIBA STOCEVIC
Kad od tvog ostrog pogleda..

HADZEM HAJDAREVIC
Lice koje pamtim

HAMZA HUMO
Akvarel
Čekanje
Drugovima poslije dvanaest sati
Drugu
Hamza
Hercegovacki pejsazi
Jesenji rastanak
Labudova pjesma
Ljubavna pjesma
Molitva na stijeni
Nemir
Neretvi
Njezine misli
Ocajnik
Oprostaj s Mostarom
Šapat
U rodnom gradu
Vihor
Zvuci u srcu

HANIFA OSMANOVIC
Bez oprosta

HARIS REKANOVIC
Draga mama..
Koracam ulicama..
Ljubavna pjesma

HASAN KIKIC
Djevojacka prica
Kopile

HUSEIN DERVISEVIC
Turbe - legenda ili stvarnost

IBRAHIM HAJDER
Sumnja

IBRAHIM KAJAN
Mora

IRENA VRKLJAN
Vrijeme ljubavi

IRFAN HOROZOVIC
Balada o mrtvim prijateljima
Dzamija
Mramorno more
Mrtva ljubav
Ogledalo
Ptice na noktima
Skrita

ISAK SAMOKOVLIJA
Bijela nirvana

ISMET RAMLJAK
Majke Srebrenice
Smrt majki Srebrenice
Srebrenicka fatiha

IVAN GORAN KOVACIC
Bjeline
Usnula draga

IVAN ŠAMIJA
Atena se igra
Ljetna morfologija zudnje
Sorry, vrijeme

IVANA BRLIC MAZURANIC
Cudnovate zgode segrta Hlapica
1. Segrt Hlapic
2. Čizmice
3. Bijeg
4. Mali mljekar
5. Velika se glava pokazuje u travi
6. Kuca s plavom zvijezdom
7. Hlapic i kamenari
8. Crni covjek
9. Velika zalost
10. Djevojcica na putu
11. Na sjenokosi
12. Predstava
13. Razgovor Hlapica s tezacima
14. Pozar u selu
15. Veliko cudo
16. Grgina majka
17. Gitina brazgotina
18. Kako je na pasi
19. Otkuda je pao covjek pred Hlapica
20. Grga i Hlapic
21. Noc u zapecku
22. Mali postolar i prosjakinja Jana
23. Na sajmu
24. Dva kosaraca
25.Na vrtuljku

IVO ANDRIC
Blaga i dobra mjesecina
Bore
Budite radosni..
Dan je..
Gubiti je strasno..
Ima u jeziku..
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci..
Kad pocnemo da se pitamo..
Ko nosi u sebi..
Kud sam sve lutao?
Lanjska pjesma
Lica
Ljudi koji ne paze..
Mnogo samujes..
Potonulo
Strofa
Tama
U sumrak
Žeđ

IZET SARAJLIC
Bluz
Da je barem 1993. godina
Druga ljubav
Drugi put bih znao
Iz voza
Izeta
Jadni Tolstoj
Jednom
Kako ce Sarajevo bez mene
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma sezdesetih godina vijeka
Ljudska milosta
Mala nocna muzika
Mala velika moja
Na sve spremna budi
Nasi ljubavni sastanci kod Lava
Ne znam zasto
Neka nam oproste trave
Nove komsije
Nuit de Paris
Oprostaj s velikom umjetnoscu
Oslobadjam te tuge
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Po Laticu
Pokusaj romanse
Popovaca
Posveta
Razmisljajuci o Skenderu Kulenovicu
Sarajevo
Sem smrti
Sjecajuci se porucnika Kincla
Sve meni
Sutra ce se ljudi..
Tako smo nespremni usli u ovaj rat
Tek sada
Trazim ulicu za svoje ime
Turizam mojih starih
U predvecerje
Vec naglas
Vladi Dijaku

JAHJA FERHATOVIC
Ono

JASMINA HAMZIC
Varnica tegobe

JASMINA IMAMOVIC
Bosno moja

JOSIP PEJAKOVIC
Bila jednom jedna zemlja
On meni nema Bosne

JOSIPA ANDRIJANIC
Probudi se usnuli grade

KASIM DERAKOVIC
Cvjetanje u nama
Poetika Bosne

KEMAL COCO
Suze

KRSTE JURAS
Ljubi san vasu cer

MAK DIZDAR
Budjenje
Dan sedmi
Gorcin
Iskaz petog svjedoka
Jedno drvo
Kompas
Krajina
Krug
Labud djevojka
Ljeljeni
Modra rijeka
Ostrva
Plivacica
Ptica
Putevi
Razmirje
Ruke tvoje i moje
S podignutom rukom
Slovo o kalipsi
Slovo o smijehu
Slovo o smrti
Stecak je za mene...
Sunce
Uspavanka
Vrata
Zapis na dvije vode
Zapis o casti
Zapis o izvoru
Zapis o ocima
Zapis o rijeci
Zapis o zemlji

MARKO VESOVIC
Barbin roman
Na cetrdeseti rodjendan
Ova pucnjava

MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC
Zasto se stas mostarskog mosta povio

MEHMED BAHTIC
Pravo na bol i suze

MEHMED MEJLI KURANIJA
Pjesma Sarajevu

MEHO BARAKOVIC
Slovo o Maku Dizdaru

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
Nada

MEŠA SELIMOVIĆ
Iskustvo me naucilo...
Kako su ljudi nesavrseni
Kakvi su ljudi Bosanci
Ovdje sam postao, ovdje cu nestati
Proslost i sudbina
Ruzno doba
Smatrao sam duznoscu
Smijesno je mozda..
Sve je moguce...
Trebalo bi ubijati proslost..
Tri velike strast
Želja za moci

MILE STOJIC
Somuni

MILJENKO JERGOVIC
Bijelo Dugme
Bruce Lee na KM
Ceca
Ćamil
Ema Emili
Fes
Hamburger
Honduras
Jugosvabo
Kulturoloska kopilad
Minimaks
Moda
Nervozni listonosa
Prokleta nedjelja
Prvi i posljednji put
Simpatija
Stara kuca
Šemsa Suljaković: zena-macka
Zvuci rata

MIROSLAV KRLEZA
Bila je mjesecina
Čežnja
Ljubav nije vjestina
Osjecanje zivotne stvarnosti
Stecak

MIRZA MUSTOVIC
Čekmedža
Pjesma mostu

MONIKA HAMZIC SVABICA
Kameni svjedoci
Spoznaja

MUHAMED KARAMUSIC NIHADI
Gazel
Ove noci

MURIS NEIMARLIJA
Znas li prijatelju kako mirise Sarajevo?

MUSA CAZIM CATIC
Bosna zubori
Da sam onaj tihi lahor
Ja n'jesam sanjar
Ja sam Bosnjak
Ja sklopio sam oci
Jednoj bogatasici
Kur'an
Lady Godiva
Ljubavi
Moj zivot
Noc ceznje
Nostalgija
Notturno
Pod visnjom..
Prvi cjelov
Tvoje oci
Zambak

MUSTAFA DZELIL SADIKOVIC
Ceznja za mladoscu
Tebi samo oprostit ne mogu

MUSTAFA FIRAKI
Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

MUSTAFA GRABCANOVIC
Drina
Pjesma Bijeljini
Pjesma mojoj Bijeljini
Radjanje pjesme

MUSTAFA SMAJLOVIC
San o sofri

NASIHA KAPIDZIC-HADZIC
Cvijece
Vezeni most

NEDZAD IBRISIMOVIC
Bosna
Covjek sa tri zivota
Knjiga Adema Kahrimana... 1.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 2.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 3.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 4.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 5.dio
Materino srce
Pogodjen u mojim prsima
Svatovska
Vo u mejtefu

NENAD VELICKOVIC
Debalans budzeta
Ostajte tamo
Otac moje kceri
Pariz
Štafeta
Vukovi i crvenkapica

NIHAD NINO ĆATIĆ
Ljudi beznadja
Molitva za smrt
Zaboravljeni
Zasjeda

NURA BAZDULJ HUBIJAR
Crge i Mrge
Milost
Pitanje
Rajan
Samoubica

OMER PASA LATAS
Ostavite je nama...

OTON ZUPANCIC
Slap
Susret
Ti cvijete moj tajanstveni

OZREN KEBO
A evo sad nesto o smislu zivota
Biljeg, oziljak, opomena
Čistoća
Dijalog u tudjini
Konstitutivni narodi
Ljudsko pamcenje
Pripremni na nesrecu

PERO ZUBAC
Aleksa se vraca iz raja
Blagajski dervisi
Kao glad djetinja
Ljudi u nasim godinama
Mostarske kise
Na vest o smrti Kika Sarajlica
Ne bira se ljubav
Orkanski visovi
Porodicna vecera

RIZA-BEG KAPETANOVIC LJUBUSAK
Bilo je lani...
Ko tigar bih

RIZO DŽAFIĆ
Azrailovo oko
Cudni sanjari
Sokaci stari
Tudjina
Zavicaj

SABAHUDIN HADZIALIC
Draga moja BiH
Knjiga
Pravda i krivica
Sudbina besmisla
Vlastima

SAFET SEFER
Srce lebdi

SAFVET-BEG BASAGIC
Bilo je lani
Ja i ona
Jesenski uzdasi
Moja tajna
Moje srce
Pod jorgovanom
Prvoj ljubavi

SALIH CAVKIC
Moja i tvoja domovina

SALIH DULAS
Kameno srce

SANELA DZANIC-LULIC
Srodne duse

SANELA KUKO
Grlim te

SELMA FAZLIC
Bijeg
U traganju

SEMEZDIN MEHMEDINOVIC
Četnički položaj
Leš
Prica o Mirzi
Sarajevo

SILVIJE STRAHIMIR KRANJCEVIC
Iza spustenijeh trepavica
U zelji ljubavi
Utjeha

SKENDER KULENOVIC
Čuda
Gromovo đule
Na pravi put sam ti, majko izas'o
Noturno
Ocvale primule
Rusa pjesma
Stecak
Stojanka majka Knespoljka
Šetnja

SVETOZAR ĆOROVIĆ
Radost Omera Grbe

ŠEMSO HATIBOVIĆ
Bosna
Dozivanja
Kamen je pao

ŠERIF TIHIĆ
Baglame skripe
Rastanak sa Kostajnicom
Tespih

ŠEVKO KADRIĆ
Bina

ŠUKRIJA PANDžO
Osmijesi
Ruka na kosi

TABIJA
Tab'ijin spjev o Mostaru

TAJIB OMERDIC
Nisi sama ja sam uz tebe

TIN UJEVIC
Cvrkutanje srca u pokrajini sanja
Igracka vjetrova
Misao na nju
Nesto i za me
Svakidasnja jadikovka
Svetkovina ruza
Tajanstvena
Uhapsen u svojoj magli
Vasionac

UMIHANA CUVIDINA
Čamdži Mujo i lijepa Uma

VESNA KRMPOTIC
Ljubav sa mnom
Odakle si dosao
Usta tajne

VESNA PARUN
Čeznja
Da si blizu
Dom na cesti
Elegija
Kad ptica prestane voljeti
Lice u sjeni
Mati covjekova
Ne pitaj
Otvorena vrata
Povratak djetinjstva
Rijeka i more
Ropstvo
Sonet o odbacenim tugama
Sonet o sreci
Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
Tog dana ljubljah ptice
Ushit
Vecernja zvijezda
Vidrama vjerna
Za sve su kriva djetinjstva nasa
Zagrljaj
Zavjet
Zlato

ZDENKO JELCIC
Poezija vode

ZDENKO RUNJIC
Otvori prozore sna

ZIJA DIZDAREVIC
Blago u duvaru
Majka
Mujo telal
Otmica
U bosanskoj kafani

ZILHAD KLJUCANIN
Bog i suze
Pjesma nevinosti
Povratak
Šehid

ZMAJ OD BOSNE
Nema vise Bosne..

ZUKO DZUMHUR
April na Sirkedziju
Ćilim
Hram u Kosmajskoj
Juksek-Kaldrma
Kasaba na granici
Maternji jezik
Osveta mrtvih sultana
Pamti, Huso!
Visoka skola marifetluka

ZVONIMIR GOLOB
Amuleti
Da bih rekao sto zelim
Duso moja
Grlice u sumi
Ljubavi moja
Macka
Njeznosti moja
Obicna pjesma
Osam izgubljenih stihova
Otvorena usta
Pismo
Pogledaj patke draga
Stari vrtuljak
Ti si vatra
Tijelo zene
Usne
Zamagljeno staklo

ŽELJKO KRZNARIĆ
Ako se nikad nismo voljeli
Bilo je neceg tajanstvenog
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
Da sam te ukrao
Gdje se ljubi i nikad ne stari
Iz kojeg si ti svijeta
Kako bih volio znati
Nikad vise
Sve sto mi ostaje
Umro sam a ti mi oprosti

ŽELJKO SABOL
Kad jednog dana prisjetim se svega
Nisam znala
Proci ce jednom ovi dani
Stare ljubavi
Sutra je novi dan
Sva su moja proljeca u meni

BaJkE
Jabuka koja place...

Nepoznat autor
Hasanaginica
Voljeli se Mujo i Nizama
Zmaj od Bosne



BIOGRAFIJE
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Abdulah Sidran
Ahmed Muradbegovic
Alaudin Sabit Užičanin
Aleksa Santic
Alija Kapidzic
Alija Kebo
Ćamil Sijarić
Dario Džamonja
Derviš-paša Bajezdagić
Derviš Sušić
Džemaludin Alić
Džemaludin Latić
Enes Kisevic
Enes Topalovic
Enisa Popovic Cengic
Enver Colakovic
Faruk Šehić
Ferida Durakovic
Habiba Stocevic
Hamza Humo
Hasan Kikic
Isak Samokovlija
Ivana Brlic-Mazuranic
Ivo Andric
Izet Sarajlic
Mak Dizdar
Mesa Selimovic
Miljenko Jergovic
Muhamed Karamusic Nihadi
Musa Cazim Catic
Nedžad Ibrišimović
Nihad Nino Ćatić
Rizo Dzafic
Safvet-beg Basagic
Skender Kulenovic
Tajib Omerdic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun
Zilhad Kljucanin
Zulfikar Zuko Dzumhur

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

BROJAČ POSJETA
621119