¤ Knjizevni kutak ¤

Perom i slovom u nezaborav ....

30.06.2005.

Muhamed Karamusic Nihadija

Rodjen je u Sarajevo neutvrdjene godine(?), a umro u Sarajevu 1587. godine.
O ovom našem književniku se ne zna mnogo, jer mu ni život ni djelo nisu istraženi. Zna se samo da je učio škole u Sarajevu i Istanbulu i da je uživao glas učenog čovjeka i dobrog pjesnika. O tome svjedoči i podatak da ga je Mehmed-paša Sokolović pozvao da mu sroči tarih za njegovu čuvenu građevinu na Drini. Poznato je još nekoliko njegovih tariha. Ostavio je kompletan Divan, koji nije preveden i vrednovan.

30.06.2005.

OVE NOCI

[i]
Ove noci do zore cvilio je slavuj
Iskren prijatelj drustva "blizu najblizeg"
postao je slavuj.
Dodje u drustvo svijece, poce oko nje kruziti
Vidje ovo stanje i gnjevno zacvili slavuj.
Ne budi barem nemocan, nije li to
uvjet odgoja?
Rece: spoznaj svoju granicu, izmucen
bijase slavuj.
S ljubavnom rijecju cu poletjeti,
svoje postojanje zbrisati?
Okupljen tim mislima bio je slavuj.
Glavu je uvukao u svoju hrku,
zadovolji se jednim zalogajem
Nihadijo, asketizmom je uspio slavuj.


Muhamed Karamusic Nihadi

[/i]

30.06.2005.

GAZEL

[i]
Kad ugledah kosu svoje drage,koja je kao tulipan,
kako leprsa po njenom licu, pomislih:
Cudno,kao da je mjesec zastao medju mirisnim cvijecem.
Tvoji cuperci pali su preko lica sto je kao mladjak,
u mnogim uvojcima poput zmije
sto danju miruje skupljajuci snagu.
Od tvog lica lica,ruze i tulipan,zaista su ukrali
boju i miris,
i zato ih vezane za stap nose okolo kroz bazar.


Muhamed Karamusic Nihadi

[/i]

30.06.2005.

BILA JEDNOM JEDNA ZEMLJA

[i][b]
DA JE SVAKI ČOVJEK U OVOM RATU SPASIO SAMO PO JEDNOG ČOVJEKA, DA JE SAMO JEDNOM DJETETU PRUŽIO RUKU I SKINUO DJEČIJU SUZU - OVO BI BILA ZEMLJA DOBRIH LJUDI
[/b]
Jednom prilikom sam rekao da je Bosna evropski san o nemogućem. Kažem evropski jer, naravno, ne mogu reći da je azijski ili američki. Bosna se još uvijek nalazi u Evropi mada sve što se u njoj i oko nje dešava Bosnu sve više i više udaljava od Evrope. Ona je kao jedno dugme koje je ovog trenutka samo prišiveno uz Evropu.

Rodio sam se u zemlji koja je imala jedno dvadesetak aerodroma, velikih aerodroma na koje su mogli slijetati najveći avioni. Rodio sam se u zemlji koja je imala jedno ogromno, prekrasno, možda i najljepše more na svijetu. Jadransko more. Živio sam i slavu stekao u zemlji koja je obilovala, kao ni jedna druga na svijetu, razlikama, koje su se tako fino prožimale. Bar sam ja takav utisak imao. Rodio sam se u zemlji koja je imala stotine jezera. Nisam uspio sve ni da ih otkrijem. To su ona jezera u kojima žive i dan danas neke vrste koje ne žive nigdje drugdje na svijetu. Rodio sam se u jednoj ekološki izvanrednoj zemlji u kojoj su, valjda to tako biva, živili neki ljudi koji je nisu bili zavrijedili.

U njoj su živili ljudi koji su tu došli odnekud, kako ja često govorim - niotkud. To su bila ta uglavnom divlja plemena koja su bježeći od kazne, giljotina i vješala bježala u brda. Ta plemena su se tu nastanila i stvorila neke svoje katune i tvrđave. Dugo vremena te utvrde, mada su bile organizovane u nekom unutrašnjem smislu, nisu imale ni svoja imena, nego tako, šest-sedam kuća se nazivalo po najmoćnijem koji je imao najviše novca, zlata ili stoke. Ti stari Slaveni, koji su nastanili ove prostore, već tada su imali velike probleme. Nisu bili ni došli na ove prostore a već su se među njima stvarale frakcije. Mogu slobodno tvrditi da su to bile preteče današnjih Srba i Hrvata. Oni su se već usput tukli jer su time, smanjujući broj onog drugoga, imali mogućnost da osvoje veći dio zemlje za sebe. Tako je to bilo od njihovog dolaska na ove prostore, a sve što se dešavalo kasnije, svakih deset, pedeset, sto ili više godina eskaliralo je u sve veće i veće sukobe oko tog nesretnog većeg parčeta zemlje i ostvarivanja na njemu veće vlasti. Poslije dugog niza godina neće to biti samo Srbi i Hrvati, tu će se nastaniti i drugi, većinom kriminalci i razbojnici. Onda će doći neki misionari, takođe odnekud, koji će pokušavati te besprizornike civilizirati. Bili su to i vjerski poslanici koji su to radili sa više ili manje uspjeha.

Kada se stvorila ta neka geopolitička teritorija, slavenska ili sveslavenska, onda su tadašnje već formirane velike imperije pokazale apetit prema tim novonastalim geopolitičkim teritorijama. Te imperije, počev od Rimske, Otomanske pa, konačno, do Austrougarske povremeno su zauzimale te teritorije i tom prilikom stanovništvu nametale dio svoje civilizacije. Oni su donosili i svoju kulturu i promjenu nacionalnog, odnosno vjerskog korpusa i ovaj prostor je postajao sve zanimljiviji u svojoj šarolikosti. I taj srednji vijek, a i ono doba prije srednjeg vijeka, suštinski se nisu razlikovali od ovog novog doba. Postojali su potpuno isti problemi, samo je bilo pitanje da li će tim prostorima nadvladati negativna ili pozitivna energija.

Namjerno sam napravio ovo poniranje u prošlost, na sebi svojstven način, da bi prije svega bez puno zablude ili zabune znali ko smo i šta smo.

NAŠA ISTORIJA JE, NAŽALOST, VANDALISTIčKA

Ja znam da će ovo ostati zapisano i baš zato želim da se suprotstavim svim onim mediokritetima, pogotovo istoričarima, koji pokušavaju, svako iz svog opredjeljenja koje je većinom dnevnopolitičko, dati određene ocjene o istoriji. Naša istorija je, nažalost, vandalistička. Ona nam se cijela pretvorila u to kad je ko kome žezlo na glavu nabio, kad je ko koga na kolac nabio, koliko je ljudi pobijeno u Mohačkoj bici, na Solunu, na Krimu, u utvrdama prema Sloveniji, u Blajburgu... Koji su to ljudi stradali u Prvom, Drugom, i svim ratovima koji su se dešavali prije ta dva najpoznatija i, nažalost, u ovom internom, samo našem, Trećem svjetskom ratu, besmislenom do kraja. Ratu oko ničega. Ništa u tome nema dobra.

Da bi tragedija bila veća, sve te generacije koje su se iz pepela dizale poslije tih ratova bile su kasnije, od istih tih istoričara i profesora istorije, terorisane time da moraju znati ko je, naprimjer, hajduk Veljko, ko je hajduk Stanko, ko je Sava Kovačević... Mi smo u mom gradu učili da su hajduk Veljko i hajduk Stanko dobri ljudi koji su otimali bogatima i davali siromašnima. Kakvo je to dobro presresti nekoga, možda i ubiti, uzeti mu novac a onda, patetično, dio tog ukradenog novca dijeliti sirotinji da bi kod tog istog naroda stvarao mit o sebi kao dobrom čovjeku.

Taj isti narod bi morao znati da onaj ko se bavi hajdučijom, ko se dakle odrekao svih kanona civilizacijskog svijeta, da on ugrožava život nekog oca koji ima svoju djecu i ne mora ako je bogat biti i nepošten. Kod nas, kod naroda koji su uglavnom fukare, stvorila se svijest da onaj ko ima mora po pravilu biti lopov a onaj ko nema, po pravilu, biti pošten. U takvom jednom ambijentu je jako teško biti i jedno i drugo. Teško je biti lopov, a još je teže biti pošten. Ta dva pojma se prožimaju jednako kao dobar i loš čovjek. Sve je ovdje kod nas blizu. Nikakva distanca ne postoji između dobrog i lošeg djela. Ne mogu da shvatim da su doktori nauka - a oni su dominantna savjest ovih prostora - u ovom ratu bili i vojskovođe i osnivači logora u kojima su ljudi zatvarani samo zato što su Srbi, Hrvati ili Bošnjaci - Muslimani. Ne mogu da shvatim da ti doktori nauka nikada nisu bili dobri. Šta se u toj dobroti desilo da se sve to okrenulo na zlo? To je upravo dokaz moje teze da je ovdje kod nas sve tako blizu. I, interesantno, mi smo to voljeli. Mi smo voljeli da se dodirujemo. Da smo blizu. I kad smo kolo igrali mi smo se držali za ruke. Kad smo se gurali na željezničkoj stanici i psovali jedni drugima, gurali smo se zato što smo htjeli da budemo blizu, mada bi se normalnim evropskim stajanjem u redu brže ušlo u voz. Mi to nismo htjeli. Htjeli smo jedni preko drugih. Htjeli smo da jašemo jedni drugima po leđima. I dok smo se tako gurali, psovali smo i državu i predsjednika i predsjedništvo. Da ne bi bilo zabune, godilo je to i predsjednicima jer su oni sve i organizovali da tako bude. Sve je to bila jedna loše organizovana pozorišna predstava sa lošim pozorišnim glumcima i još lošijim režiserima.

To je ono što bi bilo bitno reći za predgovor jedne ovakve knjige. Još je bitnije da to kažem ja. Nije ovo rekao ni jedan od onih tekućih "mislilaca" svih ovih ratnih godina. Ovo je rekao čovjek koji je definitivno sa ovim prostorom raskrstio. Koji nije digao ruke od njega već raskrstio. Respektujem sve ono što sam napisao prije svega ovoga, od 1974. godine, od "On meni nema Bosne" pa do monodrame "Država" napisane 1994. godine u jednom užasnom ratu. Od te godine sebe mogu posmatrati kao čovjeka koji živi na jednom prostoru potpuno oslobođen patetike, prostoru u kome su prisutni neki prolazni ljudi, kao na nekoj velikoj željezničkoj stanici. Svi su se oni ispozdravljali i samo čekaju da voz krene. A voza nikako. Tračnice su obrasle u travu, rastinje je počelo da raste, a voza nema. To je danas Bosna. Ja sam je uvijek posmatrao kao dio nečeg većeg. Kao dio te nesretne zemlje Jugoslavije, koja se raspala i koje više nema. Za mene, moju djecu, moju porodicu i moje prijatelje vrlo sretne zemlje. To sad neki zovu jugonostalgijom. Neka zovu. Ja se u svojoj pedesetoj godini, u tom smislu, ne mogu promijeniti. Ne!

SVI SU "ONI" ZAJEDNO PUCALI U ZAJEDNIŠTVO

U ovoj Bosni rat se nije vodio protiv Bošnjaka - Muslimana, rat se nije vodio ni protiv Hrvata, nije se vodio ni protiv Srba. Nije se vodio ni protiv jednog naroda. Ovdje su se "ONI", svojim privatnim, poluprivatnim i oficijelnim, stranačkim vojskama borili protiv prošlosti koja se zove ZAJEDNIŠTVO. Pedeset godina bi mir kao nigdje u svijetu. Bi mir i zadovoljstvo. Bi neka socijalna pravda. Bi neka jako cijenjena zemlja. Cijenjena i u svijetu. Nošen tim iskustvom, apsolutno protiv svoje volje, potpuno nespreman uđoh u rat. Ali ne sa tezom, kao što su to izjavile neke moje kolege po Beogradu, Zagrebu, Pragu, Londonu... da ovo nije bio njihov rat. Ne postoji ni jedan čovjek na svijetu koji je bar deset minuta ovdje živio a da u ovom ratu nije učestvovao.

Posljednji zagrljaj, bratski zagrljaj, istinski, iskren, onako nenajavljen osjetio sam 6. aprila 1992. godine u Sarajevu, od Radeta Šerbedžije, kada smo zajednički pjevali pjesmu: "Neću da pucam u druga svog" pred Skupštinom Bosne i Hercegovine. Ali, bez obzira što mi nismo htjeli da pucamo na nas su pucali sa hotela Holiday Inn. Naravno, nisu pucali na mene i Radeta, pucali su na ZAJEDNIŠTVO. Pucali su u nešto što je za sve njih bila najveća opasnost. I to "ONI" koji će me vrlo brzo proglasiti ratnim zločincem, ustašom koji kolje Srbe u Centralnom zatvoru u Sarajevu, oni koji će me proglasiti izdajnikom hrvatskog naroda i oni, Bošnjaci-Muslimani, koji će me proglasiti lopovom. To se samo smjenjivalo.

Svi su "ONI" pucali zajedno svih ovih godina dok nisu po svijetu rastjerali prvo one iz mješovitih brakova jer su oni najviše na cijeni u Americi, Novom Zelandu, Kanadi... Onda su, naravno, rastjerali i one Srbe, Hrvate i Bošnjake - Muslimane, većinom one pismenije. Tako su Amerikanci, Novozelanđani i Kanađani dobili najbolje kadrove. I još nešto. Uz te najbolje kadrove dobili su i vrlo darovitu, građanski potpuno nastrojenu djecu, evropeiziranu, kompjuterski potpuno pismenu. Ta su djeca danas najbolja na svim koledžima. A ko je ostao ovdje? Ostali su oni koji su morali ostati ili oni koji su jednostavno izabrali da ugase svjetlo. Ja sam jedan od tih.

Ono što je istina o meni je da sam već te 1992. godine užasno želio da pomognem nekim ljudima. Mislio sam: šta da se to sada dešava meni, tamo, na drugoj strani? Naravno da bih i ja, da sam u takvoj situaciji, od njih očekivao pomoć. Ja sam znao da na brdima oko Sarajeva nisu Kinezi, već Srbi. Isto tako sam znao da je dosta Srba koji su se zadesili u Sarajevu iz koga nisu mogli, ili nisu htjeli izaći. Bili su Srbi, ali nisu, što kaže naš narod, ni luk jeli ni luk mirisali. Zbog situacije oko Sarajeva i dolaska velikog broja izbjeglica koje su doživile tragediju, došlo je do strahovitog pritiska na te Srbe koji su ostali u Sarajevu i ni za što nisu bili krivi. Bio je to period od maja do negdje oktobra mjeseca 1992. godine. To su bila najteža vremena ne samo u Sarajevu već i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Pogotovo za manjinske narode. A izlaskom onih Srba koji su otišli, Srbi su u Sarajevu postali manjinski narod.

Ja nisam išao daleko. Znao sam da su među umjetnicima, a pogotovo glumcima u sarajevskom Narodnom pozorištu i Kamernom teatru 55, uglavnom Srbi. Zato sam osnovao Štab za zaštitu kulturnih dobara, institucija i, ono što je najvažnije - ljudi koji rade u tim institucijama. Ta zaštita ljudi je bila važnija od svih tih institucija. Moram priznati da sam u tome imao veliku podršku tadašnjeg vojnog i policijskog, legitimnog, profesionalnog, prijeratnog sastava. Tako sam uspio nekako amortizovati probleme sa kojima su se suočile moje kolege glumci. Nisam u tome bio usamljen. Bilo je dosta ljudi koji su o tome vodili računa. Ja od toga nisam htio praviti veliku halabuku. To se kasnije pokazalo kao vrlo produktivno. Sve sam to radio u jednoj apsolutnoj, strateškoj šutnji, koja je rezultirala time da niko nije ni znao šta ja ustvari radim. Jednostavno, smatrao sam da je to moja dužnost i nikome o tome nisam polagao račune.

Sarajevo je veliki grad i tu su odmah na početku rata došli razni posmatrači, stranci, i nije se tako jednostavno moglo sa onima druge nacije, kao što se dešavalo u Foči, Tarčinu ili Mostaru. Pošto sam ja radio neke stvari od izuzetnog značaja za ovaj kulturni prostor, koje prevazilaze granice zemlje, počeo sam odmah sarađivati sa nekim ljudima iz UNESCO-a i drugih organizacija. Opominjao sam i alarmirao. Dok je bila televizija, pozivao sam svoje kolege da zaštite kulturno blago ovih prostora. Naravno, ja tada nisam baš puno mislio na mostove, muzeje... Ja sam prevashodno mislio na ljude koji u njima rade. Zašto uvijek kao svjedok mora ostati kamenje, a ljudi obično plate glavom. Ne vrijedi ni jedan most ni jedna crkva ni jedna džamija jednog običnog ljudskog života. Ako je Bog stvorio čovjeka znam sigurno da nije stvorio ni jednu crkvu i ni jednu džamiju. Njih su napravili ljudi. Za sebe. Nažalost, te su tvorevine često bile vrlo značajne institucije u nekim ratovima, a pogotovo u ovom našem. Ponekad su bile značajnije i od parlamenta. U njima su se donosile krupne odluke. Sve su manje bile mjesta u kojima se poteže Biblija, Sveto pismo ili Kur’an časni.

Mnogi sprovodi, pogrebi ili dženaze izgubili su smisao i dostojanstvo jer su se na njima često čuli poklici i pozivi na osvetu. Interesantno, uvijek su to radili oni ljudi kojima se ništa ružno nije dogodilo u ovom ratu. Kojima niko nije poginuo, kojima niko nije stradao. Oni su bili poput dresera lavova u cirkusu. Znate ono kad lavovi baš neće jedan na drugoga a dreser ga udari sa korbačem. Tako se sijala mržnja da bi onaj sljedeći sukob kao rezultat imao puno više sahrana, pogreba i dženaza. I tako sve vrijeme rata. A na kraju – NIŠTA. Niti je ko poražen niti je ko pobijedio. Ovdje je na kraju bilo jedno veliko ništa. To ja mogu reći jer sam sve to gledao uživo, sve vrijeme rata.

Priču od devedeset druge do devedeset pete godine mogu pričati samo ljudi koji su bili ovdje. Ne želim kapitalizirati to što pričam. Želim samo spriječiti ove mediokritete da sada meni i ovakvima kao ja, došavši iz logističkih centara, određuju legitimitet, prisustvo i radni staž. Radni staž koji je tokom rata bio uglavnom kreativna šutnja.

VALJDA ćE JEDNOGA DANA PROGOVORITI MNOGI KOJIMA SAM POMOGAO

Mnogima sam pomogao u ovom ratu. Valjda će jednog dana mnogi od njih progovoriti, kao što je progovorio Uroš Kravljača, glumac. Kao što je progovorio jedan Nikola Popović, inžinjer, koji je otišao u Beograd. Kao što je progovorila majka Irfana Mensura, glumca. Kao što je progovorila Kaća Doria, glumica. Ali, isto tako, postoji njih na desetine koji šute. Ne znam zašto. Možda oni misle da sam ja morao pomagati. Nisam morao. Ja sam to tako htio. Ne radi njih, nego radi sebe. Bio sam jako sretan kada sam saznao da je sin Ace Štake, sjajnog novinara "Oslobođenja", našao sebe u Australiji i da će neki njegov sin, ili sin njegovog sina znati da jednim dijelom postoji na ovom svijetu i zbog toga što je njegovog oca, ili djeda, bukvalno iz ralja smrti u Sarajevu izvadio Josip Pejaković. Namjerno pominjem njega jer je najmlađi od svih kojima sam pomogao. U ime ljudskog dostojanstva i istine, sretan sam zbog toga što to zna i njegov otac i njegova majka. To je dovoljno. Da je svaki čovjek u ovom ratu spasio samo po jednog čovjeka, da je samo jednom djetetu pružio ruku i skinuo dječiju suzu, ovo bi bila zemlja dobrih ljudi. Nažalost, to se nije desilo. I zato moja slutnja da bi nam se sve ovo ponovo moglo dogoditi.

Na kraju, želim da ponovim: rodio sam se u zemlji u kojoj je bilo mnogo aerodroma, u kojoj je bilo možda posljednje ekološki čisto more. More po kojem sada plove teški, prljavi brodovi koji nose veliko smeće svijeta i odlažu u njegove dubine. Njegove otoke će zapljusnuti nafta iz tih ogromnih tankera i brodova koji mu nose zlu kob. Galeb, Dinara, Fruška gora, Drina, Beograd, Zagreb, Ljubljana... kako su se zvali ti naši lijepi, krasni, čisti brodovi postali su olupine, zarobljeni u ime duga u nekim zemljama svijeta ili prodati na licitacijama novokomponovanim, bogatim ljudima sa ovih prostora. Rodio sam se u zemlji u kojoj je bilo na desetine sportsko - rekreacionih centara evropskog i svjetskog glasa. U kojoj je bilo stotine jezera u kojima su se nalazile rijetke vrste ribica. Čak i čovječije. Rodio sam se u zemlji koja je imala na hiljade rijeka i potoka u kojima su se praćakale i pastrmke i lipljani i rakovi. A oni samo žive u čistim vodama.

Danas živim u zemlji koja ima malo aerodroma, koja nema mora i u čijim rijekama ima sve manje pastrmki, lipljana i rakova. Živim u zemlji u kojoj neko valjda mora da ugasi svjetlo da bi ga neko, možda, nekada ponovo upalio. Upaliće ga neko ko će jednoga dana možda na Internetu naći šifru filma i kad ga dešifruje tamo će pisati: BILA JEDNOM JEDNA ZEMLJA.


Josip Pejaković, predgovor za knjigu "Svjetla u tunelu"

[/i]

30.06.2005.

BOSNA I HERCEGOVINA - MOJA DOMOVINA

[i]
Virim kroz prozor otvorene duše i gledam u bezdan.
Tišina vrišti poput glasova vječnih besmrtnika.
Budi moj san. San koji živi kao vječno svjetlo.
San, koji se zove Bosna.

Ona, čiji je život sjedio na ivici otvorenog prozora i gledao smrt u oči.
Život, koji danas treperi u očima neznanih duša jedne domovine.
Moje domovine.

Još jednom ću se sjetiti svega što nam je dala.

Svake noći prosute po nebeskom svodu, svake želje za novim svitanjem.
Neke duše, sretne u vjeri života, ili možda onog što je svima uvijek i bila -jedna vječna ljubav, vječna majka.

Na kraju ću ipak ugledati svoje osjećaje razlivene po papiru i shvatiti da za Bosnu riječi ne postoje.

Svaka je sitna i nevidljiva i ne može obuhvatiti bujicu mojih misli.
Mada vrijedi pokušati. Mada vrijedi voljeti ono neopisivo.
Domovinu.
I onda, kad zatvorim oči vidjet ću njenu bol, ali ću je pustiti da ostane nezaboravna.

Vidjet ću prkos u životu i smrti.
Vidjet ću ono što postoji, ponosno i besmrtno - Bosnu.


Adla Velagić

[/i]

30.06.2005.

VELIKA POBJEDA

[i]
Za Seju su jedni pričali da je sin nekog šofera, koji je u prolazu kroz Sarajevo ostavio "uspomenu" njegovoj majci, drugi su "pouzdano" znali da je on sin direktora preduzeća u kojem je, kao kuharica, radila Sejina majka Dinka, a koji je nešto zabrljao, i to "politički", treći su se kleli da je Sejin otac neko iz komšiluka, koga svi dobro znaju...

Bilo kako bilo, tih godina malo smo se razlikovali jedni od drugih: rasli smo na istoj hrani (crnoj, miješanoj marmeladi iz drvenih sanduka, zelenom zejtinu, koji se još uvijek prodavao iz "refuze", užinama koje smo dobijali u školi - gumastim krofnama i bezukusnom čaju, "ajnpren" čorbi, puri i popari...), isto se oblačili (zimi: šareni džemperi od ostataka vune, prugaste pidžame ispod pantalona koje su se pravile od prevrnutih očevih, gojzerice mazane lojem da ne bi propuštale vodu, vunene čarape koje smo kupovali od seljaka koji su nepogrešivo određivali veličinu mjereći ih obimom naših šaka... a ljeti, još jednostavnije: radije bosi, nego u "zepama", u kojima su se noge "kuhale", u crnim, fiskulturnim gaćicama, atletskim majicama...)

Sejo se ipak malo razlikovao od ostalih. (Kao i sva djeca koja rastu bez očeva). Hodao je nekako postrance, često crvenio bez vidljiva razloga, a očima je više gledao u sebe nego oko sebe...

Ta godina je počela burno.

Prvo je bio razbijen izlog "Sporta" u našem komšiluku i iz njega su ukradene tri vazdušne puške i nekoliko velikih, lovačkih noževa.

Mi smo znali da su to uradila raja iz Nuzurove ulice, ali nam ni na pamet nije padalo da to kažemo milicionerima koji su nas ispitivali, prijetili nam da će nas poslati u popravne domove, pokušavali nas kupiti raznim obećanjima...

Mi, raja iz Jezero ulice, nismo mogli dopustiti da oni iz Nuzurove budu u prednosti u odnosu na nas, pa smo obili blagajnu kina "Radničkog univerziteta" i pokupili sve blokove karata, i "običnih" (na kojima su bili naznačeni redovi i sjedišta) i "finansijskih" (sa cijenom).

To je bilo premalo da poravnamo račune, pa smo još obili i bife kina "Sutjeska" i iznijeli po tri velike, plastične kese "kiki" i "bronhi" bombona.

I raja iz Nuzurove je znala da je to djelo naših ruku, ali ni oni, naravno, nisu nikad uperili prst u bilo koga od nas kad su njih ispitivali.

Od tih krađa nismo imali nikakve koristi: oni se nisu smjeli šepuriti sa svojim puškama i noževima, a mi nismo mogli upotrijebiti one karte za kino, jer su poslije krađe štampane nove, u drugoj boji.

Kese sa bombonima smo sakrili u mojoj šupi, ispod ćumura, jeli dok nam "kiki" i "bronhi" nisu počeli izlaziti na uši i na nos...

Tako je prošlo ljeto, a s jeseni su počele da se dešavaju promjene u našim životima.

U izlozima "komisiona" su se počele pojavljivati prave farmerke "Super Rifle" i "Roy Rogers", plavi i zeleni šuškavi mantili i vindjake, žvakaće gume u obliku cigareta, tranzistori sa slušalicom za uho...

Trebalo je vremena i truda, moljakanja, plača, obećavanja, dok bi se naši roditelji odlučili da nam kupe farmerke, tu "nepristojnu odjeću", koja je, uz to, bila i nezamislivo skupa.

Kad bismo ih već iskamčili, onda kao da smo se takmičili ko će im prije "dohakati": trljali smo ih ribaćim četkama i komadima cigle da bi što prije izblijedjele, izvlačili rese po rubovima nogavica...

Jedini Sejo u cijeloj raji nije imao farmerki. Njegova mati sve da je i htjela (a htjela je!) nije mogla odvojiti toliko para, i on je odjednom počeo da odudara od nas, odjednom nam je počelo smetati to što nema oca, odjednom smo otkrili da je siromašan, odjednom nam je počelo smetati što živi s majkom u jednoj sobici bez vode i klozeta?!

Prisjećali smo se svih naših "podviga" i zaključili da on nikada nije učestvovao u njima, prepričavali sve tuče s rajom iz Nuzurove i ispalo je da njega ni tu nikad nije bilo, zaključili da je kukavica, da ga treba izbjegavati, da ne zaslužuje da bude naša raja...

Izbjegavali smo ga (u početku diskretno, a kasnije sve otvorenije i otvorenije), na njegova pitanja gdje idemo odgovarali nekim neodređenim mumlanjem i namigivanjem.

Surovo smo uživali u tome da ga vidimo kako crveni u licu kako mu suze udaraju na oči i kako se oborene glave udaljava od nas.

Naše rivalstvo sa rajom iz Nuzurove je i dalje trajalo, a vrhunac je dostiglo kad su se u sali Druge gimnazije počeli prikazivati filmovi.

Sala se nalazila na "neutralnom" terenu i skoro svaka projekcija se završavala tučom.

Mi smo jedno vrijeme bili jači, ali smo s uznemirenjem primili vijest da se u Nuzurovu, uskoro, iz Popravnog doma, vraća Stanko...

Te večeri se prikazivao "Brod ludaka" i mi smo, kao i uvijek, "čoporativno", krenuli u kino.

I Sejo je bio s nama, ali kako na njega više niko nije obraćao pažnju, nismo ni registrovali da na sebi ima nove farmerke i zelenu, talijansku, vindjaku sa rajsfešlusom...

Još za vrijeme predstave, u kino se uvukao jedan klinac iz naše raje i javio nam da nas oni iz Nuzurove čekaju napolju i da je s njima Stanko.

Nije nam bilo baš lako pri duši kad smo to čuli, ali smo odlučili da odmah izađemo napolje, da ne čekamo kraj filma (film je ionako bio dosadan, "psihički") i da se što prije suočimo s onim što se nije dalo izbjeći.

Još izdaleka smo vidjeli Stanka, s cigaretom u ustima, nehajno oslonjenog na drvo, okruženog svojom rajom.

Izašli smo u hladno veče i krenuli kroz park.

Primicali smo im se i znali smo da će sve sada ići već prema ranije utvrđenom scenariju: najmanji iz njihove raje će se zaletjeti prema nama, pljunuti nekoga, neko će pokušati da ga dokači nogom, a onda će početi opšta gungula.

Međutim, desilo se nešto neuobičajeno. Prvi nam je prišao Stanko. Stajao je ispred nas i mjerkao nas podsmješljivim pogledom. (U Domu se bio raskrupnjao i narastao - ili se nama to samo činilo).

A, onda je prišao Seji, koji je stajao s kraja, dohvatio ga za džep vindjake i otrgao ga...

To mu je bila prva greška.

Druga greška mu je bila kada je Seji, koji je stajao kao ukopan, okrenuo leđa i krenuo samozadovoljno prema svojoj raji...

Čuli smo Sejin životinjski krik. Stanko se na taj krik pokušao okrenuti, ali je već bilo kasno: Sejina šaka ga je pogodila u vrat, a odmah potom mu je Sejo pao na leđa, oborio ga na zemlju, dohvatio za kosu i počeo mu udarati glavom o zemlju jednom rukom, a drugom rukom mu u okrvavljena usta gurao šljunak sa staze...

Stanko je nesposoban da se brani, a njegova se raja, vidjevši šta se dešava s njim, odmah razbježala i nama je preostalo još samo to da ih ispratimo s nekoliko kamenica u leđa...

Jedva smo skinuli Seju sa poluonesviješćenog Stanka i morali smo ga držati kad se Stanko jedva osovio na noge i teturajući nestao u parku...

Te večeri smo do kasno ostali na ulici, ispod ulične svjetiljke, prepričavajući našu, Sejinu veliku pobjedu, ali Sejo nije bio među nama.

Sjedio je kod kuće, gledao kako njegova majka bezuspješno pokušava da zakrpi veliku poderotinu na vindjaki i plakao...

Zašto sam sve ovo ispričao?

Zato što i ja gledam na svaki preživljeni dan svog života kao na neku veliku pobjedu, a poderotine na mojoj duši sve su veće i niko ih ne može zakrpiti.


Dario Dzamonja

[/i]

30.06.2005.

IZA SPUSTENIJEH TREPAVICA

[i]
Nikada ljepse, neg kad ovako
Naklonim glavu lagodno, meko,
A negdje suska granata lipa
I veselo cvrci vrapcije jato
U mladom liscu...

Divno je, divno
Sklopiti oci, a tamo, s neba,
Glatko se duga otegla traka
I mekano plazi niz trepavke tanke
Draskajuc blago zavjesu svilnu
Izmedju mene i izmedju svijeta.
O, ala je hitra ta sarna igra,
Sto mi je sunce stovrsnim vezom
Veze i sara ko vir i oblak
Na tamnoj mrezi mojega oka.
I igra tako: u crvenom moru
Pliva i tone zeleni kotac
I bude odjednoc zutijem dimom,
Iz kojeg prste srebrne iskre
Kao kad rumen zlacane zore
Struji niz greben alema samih,
A od te pjene da bude magla,
Sto trepti za blage sutoni majske
Nad mladim zitom.


Silvije Strahimir Kranjcevic

[/i]

30.06.2005.

SVE STO MI OSTAJE

[i]
Sve sto mi ostaje to je moje srce,
veliko kao nebo
i duboko kao more.
Zamisli,
to je sve što ostaje,
a ja sam mislio da će
mnogo više toga biti.
Cak ni svoju zvijezdu nemam,
rijeka mi je davno protekla,
ali ipak imam jedno veliko srce
i u njemu beskraj tuge,
bijelu zoru predivnu na dlanu,
imam zaista mnogo...
Vjeruj mi ne žalim
za mnom sjaj ne blijedi.


Zeljko Krznaric

[/i]

30.06.2005.

U ZELJI LJUBAVI

[i]
O, dodji negdje iznenada,
Ko talas zraka s lipe cvjetne
Za polusvijetle noci ljetne,
Sva ziva, zarka, bujna, mlada,
Sa vrelom krvcom strasti sretne!

Ne znadem medna imena ti
I ne vidjeh te nikad divnu;
Ko slavuj zeljno tebe zivnuh,
I ljubav vabi milostivnu.

O, dodji, zeljo odvijeka,
Srdaca sviju zudjen trenu,
Sto zivot budis svud i svemu,
I koju srce ceka, ceka,
Da l` krece otkud plasna k njemu.

Ti, koja grijes micaj svaki,
Neutazena zudnjo svega,
Sto smrtnim ovim putem bjega
Ko oblak sitan, mali, laki,
Sto razic ce se iza brijega.

O, dodji zurno, nevidjena,
Dosumi drscuc iz daljine
Na snenoj zraci mjesecine
I stav` mi ruku na ramena,
Zagrli mene sred tisine!

I sakrit cu vruca lica
U topli barsun zudna tijela,
Na opojna ti njedra bijela,
Nek nagli tvoj me dah golica
I opija me ispod cela.

O, dodji negdje iznenada,
Rasiri cvrste ruke dvije,
U nesvjestici da se snije,
U zaboravi strasna sklada,
U velepjesni materije...


Silvije Strahimir Kranjcevic

[/i]

30.06.2005.

AKO SE NIKAD NISMO VOLJELI

[i]
Ako se nikad nismo voljeli
onda je uzalud ovo bijelo jutro
na mom licu,
ova kisa u prvoj slici budjenja
i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek.

Ako se nikada nismo voljeli
onda je cudno to zbivanje zivota
u magli i sjenama dana prevarenih,
ali ja vjerujem tebi i kad ne postojis
i kad te nema u knjigama
kad se u tvojim umornim ocima
stisaju bitke
i sve postane zaborav.
I kad ti vjerujem,
onda znam da ono sto smo zivjeli
jedino ljubav moze znaciti...


Zeljko Krznaric

[/i]

30.06.2005.

NE PRUŽAJ RUKE...

[i]
Ne pružaj ruke sa plačem i tugom
Dok čuješ srce da kroz grudi bije!
Ne sklanjaj glavu niti budi slugom -
Sokolom budi što se nebu vije!

Sujeti mrskoj ne čini po ćudi,
U vrtlozima nevolje ne kloni!
Bezglasna stijena ljutom gromu budi,
U sebi duša neka suze roni.

Uzdigni glavu, kao što vrh diže
Stoljetno borje, kroz oblak i tamu!
Život je borba - nek oluja stiže,
Sunce će snova rodit se u plamu.

Uzdanjem svetim diži duhu krila
I budi borac koji časno pada;
Ali ne kloni pod teretom sila;
Sudbine gorke, nevolje i jada!

Nemoj da tuđa zalaže te ruka;
Ako si sirjak, ne daj duhu da je:
Znoj i krv tvoja, u vihoru muka,
Neka te hrani dok života traje!

Ne pružaj ruke! Nemoj biti slugom,
Sujeti mrskoj ne čini po ćudi!
Nijemo, kô stijena, bori se s tugom!
Uz prkos sveme svijetu gordim budi!


Aleksa Santic

[/i]

30.06.2005.

SVIJETLA JE MIS'O MOJA...

[i]
Svijetla je mis'o moja k'o nebo svijetlo što je
Kada ga sunce krasi,
K'o zora svijetlog maja, kad dižu himne svoje
Slađani šumski glasi.
Čarobna kao sanak što ga u svome raju
Nježni anđelak sniva,
K'o topla ljubav što se u tajnom zagrljaju
Mlađanog srca skriva.
Čedna k'o golub bijeli; k'o ljubičica plava
Prepuna slatkog mira;
Dična k'o lavor-vijenac što ga pjesniku dava
Boginja zvučnih lira.
Čista k'o blage suze što ih u veče tajno
Planinski cvijetak lije,
Jer ti si misao moja, ti moje nebo sjajno,
Sa kog me sunce grije!


Aleksa Santic

[/i]

30.06.2005.

SNAGA USPOMENE

[i]
Drugi u pomno postavljene mreže
nestalno srce ulovi ti, zla;
za mene ipak još te nešto veže,
što — to se jedva medu nama zna.
Izmedu drugih kad me vidiš ljudi,
u govoru se cesto spleteš ti,
mnogo me puta tvoje srce žudi,
tražiš me okom u kom strah se skri.
Cesto, dok sjediš umorna k'o sada od buke,
sama, zamišljena sva,
na um ti padne pjesnik tvoj bez nada,
skoro bi da se vrati prošlost ta.
Cesto, kad tvoj ti ljubljeni zapoje,
i ljubavnom se srecom hvasta mlad,
u srcu bodu pjesmice te moje,
što nesretan ih zbog nje pjevah tad.
Sama si strogo sudila me prije,
sama me oštro sudiš i sad još;
kažu da drugi ipak placen nije dobro,
kad tebi kaže da sam loš.
Medu nama se diže tvrda stijena,
iz bezdna strmog pod nebeski tron;
al skritih želja plamen nece njena
visina sprijecit, da ne sukne on.
Da pamtiš ih, to drugi su te bili
molili, ne mog gordog srca glas;
ne misliš na njih, al' mene po sili
pamtit ceš sve do u svoj zadnji cas.


Franc Presern

[/i]

30.06.2005.

PROLJEĆNJA NOĆ

[i]
U ovom času, kad plavim svemirom
Ljupko i milo zvjezdice se zlate,
Kad anđ'o snova pozdravlja me s lirom -
U slatkoj tuzi ja se sjećam na te.

U ovom času, kad priroda sanja,
Meke sam tvoje milovao vlasi,
U ovoj noći - sa šumorom granja
Ljubavi naše tekli su uzdasi.

Na bujnom plamu mlađanih mi grudi
Počivala je tvoja glava mila,
A moja duša, što sad mrakom bludi,
Beskrajno milje svetih snova pila.

Ja nisam gled'o nebo noći bajne,
Ni zlatna jata na njegovom visu,
Nebo mi bjehu tvoje oči sjajne
Gdje nikad zv'jezde umirale nisu...

Ti si mi bila sve što nebo krasi:
Sunašce sv'jetlo i zvjezdice drage,
Raj, u kom se čuju heruvimski glasi,
I slatki izvor duhovne mi snage.

Al' sve je prošlo kao sanak mio…
U ovom času, kad se glas ne hori,
Ja samac lutam, a duša mi ti'o
Kroz ljubav - suze tvoje ime zbori…


Aleksa Santic

[/i]

30.06.2005.

BILO JE LANI

[i]
Sjecam se dobro:
Bilo je lani,
Bas kao sad -
Srce mi rani -
I zivot mlad.
Sjecam se dobro:
Bilo je lani,
Bas kao sad -
Sa jednim smjeskom
Srce mi rani
A dusu jad...
Sjecam se dobro:
Bilo je lani,
Bas kao sad -
Pa da mi kaze,
Sta vece kani,
Bio bih rad


Safvet-beg Basagic

[/i]

30.06.2005.

Alaudin Sabit Užičanin

Alaudin Sabit Užicanin - prema nekim nepotpunim podacima, rodjen je u Užicu 1650.(?) - a umro u Istanbulu 1712. Svakako je jedan od najznačajnijih, ako ne i najveci stvaralac na orijentalnim jezicima kod nas. Njegovu poeziju karakterizira originalan stil i jezik, rasterecen kicenosti svojstvene njegovim savremenicima.

Sabit se najprije školovao u rodnom mjestu, koje je tada pripadalo Bosanskom ejaletu, a zatim u Carigradu gdje je dugo službovao na razlicitim poslovima. Služba ga je dovela 1700. u Sarajevo, gdje je formirao kulturni krug oko sebe. Utjecao je na neke savremenike, među njima i na pjesnika Mehmeda Rešida.

Sabit je iza sebe ostavio “Divan” sa preko šest stotina pjesama, “Zafernamu” - epsku pjesmu od 426 stihova, nedovršeni ljubavni spjev “Edhem i Huma” i “Miradžiju” . Sabitov životni put, na kome je morao cesto da se bori za egzistenciju, ogleda se i u njegovoj poeziji. U njoj nerijetko govori o socijalnim prilikama i životnoj stvarnosti. Njegova originalnost i snažan pjesnički izraz bili su uzor i mnogim pjesnicima kasnijeg perioda. Svi historičari književnosti na turskom jeziku daju mu vrlo visoko mjesto, a po mnogima njegova “Zafernama” je najznacajnije djelo te vrste citave epohe.

30.06.2005.

TVOJE USNE U MOJOJ SE DUSI

[I]
Tvoje usne u mojoj se dusi
Odrazuju k'o rubini plavi;
A kad tvoje zamislim obraze
U masti se sto ruza pojavi.
Kad mastam o tvojim kosama,
Od dumana uzdaha mojije'
U srcu mi stotinu svrtaka
Vatrenije okolo se vije.
Kada vidim kroz solufe tvoje
Zarko lice kako divno sija,
K'o na vatri povijes o vune
Po mome srcu muka se savija.
Niti tezi za rumenom ruzom -
Ni za setnjom po tvome perivoju
Srce, nego hoce seveli bice,
Gondze usta, -hoce dragu svoju.
Najposlije ce jedrenjaca srca,
Da zeljne luke dovreba;
Jedan dan ce i vjetar puhnuti
Kako zelim - al' vremena treba!
Ne muci me zalud o slavuju!
Koji dobro zapjevati znade!
U svjetskome perivoju nema-
Ruze koja vjernosti imade.
Iako ja poput vala tezim domoci se zala,
Hoce li mi vr'jeme dati more brige preplivati?
Zar bit moze da s' iz oka potok boli, ne prolije,
Kad kamenom jada draga srce ti razbije???


Alaudin Sabit Uzicanin

[/i]

30.06.2005.

KAD AJETE...

[i]
Kad ajete iz Kur'ana o boju razjasni,
Onda rece vojnicima ovaj govor krasni:
"Vitezovi, pocujte me, da vam kazem jasno -
Na crnu ste zemlju dosli, da pomrete casno.
Nit je ovaj svijet vjecan ni naklonost neba,
Il' gazija ili sehid svakom biti treba,
Kad cemo docekati 'vaki Bajram jedan?
- Ko pogine, bice sehid, ko ostane sretan,
Cujte, braco, znamenit je dan danasnji za nas,
Junacki je ovo Bajram, slavni pir je danas.
Gazije ce casno ime u narodu steci,
A sehiti u rajske ce djulistane preci."
Kad u vojsci vriska nasta, trese se od zora
Na povrsju zemaljskome devet slavnih gora.
Ta krvava suza kamen u rubin pretvara.
I crvene sekajike po poljima stvara.


Alaudin Sabit Uzicanin

[/i]

30.06.2005.

MOJA STAZA

[i]
Gle, ja opet stojim na toj stazi dragoj
Sa koje sam nekad, razdragan i čio,
Pozdravljao nebo u večeri blagoj,
Što je na me sjala kô njen prizrak mio.

I ja snova čujem one slatke zvuke
Što ih žarka sreća u samoći budi;
Ah, ja opet vidim one bijele ruke
Kako mene grle na prebujne grudi!

Ja osjećam plamen kako slatko gori
Kada njeni poljub moje usne krene...
Ona moje ime šapuće i zbori,
A ja žudno gledam u očice njene...

Oj, varljivi snovi!... Moja stazo pusta,
Ja po tebi više neću cvijeće brati,
Nit' ću ikad više ljubit usta slatka,
Nit' ću svoje blago svojim blagom zvati.


Aleksa Santic

[/i]

30.06.2005.

SUSRET

[i]
U ranom dobu, kada s čežnja tajnih
Treperi duša, s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.

U njenoj ruci pun je kondir bio
Sunce... Ja klekoh... I dokle me grije
Njen pogled, ja sam žedan sunca pio

U duši začuh slatke melodije,
I sve mi sjajem čudesnim zablista,
Milo i toplo, kao nigda prije.

Zavjesa spade... I ljepota čista
Ukaza mi se na svome oltaru,
Pod spletovima lovorova lista.

I ja zatreptah u sreći i žaru.
I vidjeh gdje se gore uzdrhtane
Oblače tiho u duginu šaru.

Pune rubina poviše se grane,
I kô da širok jedan veo sjajni
Pokri visoke grebene i strane...

U ranom dobu, kada s čežnja tajnih
Treperi duša, s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.

Od onog časa njezin korak mio
Ja svuda čujem, i sve mislim na nju,
I s njom u srcu nosim svijet cio...

Noću, kad mjesec topi se po granju,
Ona mi dođe na doksat kô neki
Šum tajni. Mirno, u čudnom treptanju,

Uza me sjedne, i njen veo meki
Šušti uz moje bokore doksatne,
Kô srebrn šušanj zvijezda daleki.

Puna dobrote tihe, blagodatne,
Pruži mi ruku i kô sestra prava
Priča mi svoje pripovjesti zlatne...

Znaš li zvuk harfe kada podrhtava
Od slatke čežnje? Tako dršćem i ja
Na svaki glas joj do razdanka plava...

U zoru ode. Tamo gdje se svija
Sa makovima crvenim raž zdrela,
I zvoni pozdrav ranih melodija:

Stane i motri na uboga sela,
Na kolibice, gdje magla blijeda
Pokriva suha radenička čela.

Pošlje je vidim: penje se i sjeda
Na hladni greben i gori, s vrhunca,
Očima suznim moju zemlju gleda.

Odem li tamo gdje pod granjem bunca
Srebrni izvor, nađem je gdje bdije
Nad ljiljanima punim zlatna sunca.

Siđem li doli, jezeru, gdje vije
Miris jasmina i ljubica skori,
Vidim gdje naga rukom pljeska, bije.

I kao rana zora kada zori,
Njezino tijelo od sunca i rose
U srebrnijem talasima gori...

O, kako milo šušte njene kose
Pod oreolom, i meni se čini
Nagdje na zlatnu planetu me nose...

Gledam i strepim... Šumore jasmini,
Svilene ptice sleću iz gnijezda;
I moja duša nad njom, u visini,

Leprša - puna duga i zvijezda.


Oton Zupancic

[/i]

30.06.2005.

SLAP

[i]
Usred samotne stijene
pod koprenama pjene
slap pada, pada, pada.
Sunce nad šumom dugu plete,
kroz prhku maglu ptice lete
i s perja tresu dragulje;
pute smo prešli duge
hodeći gorom i lugom,
a sa mnom nevjesta mlada
te smo k'o duše uklete
bisernim stiješnjeni krugom,
dok tamo sveđer
slap pada, pada, pada.

Tiha se večer
nad usnulim jezerom svila,
naše misli isprepletene
počivaju sred božjeg krila;
onda se stisne pored mene
"Tarno sam
usred samotne stijene
pod koprenama pjene
slap pada, pada, pada . . ."

Pod prozorima noć se pruža,
mrka, stroga straža tu je;
vruća se stisla uz svog muža,
i dok spava, iznenada
njen se mramor u snu čuje:
"Jao, tamo sam
slap pada, pada, pada!"

Koliko ljeta? Pred nama prije
išla su braća i sestre, ljudi,
a nepovratan bio im hod;
te hramove tihe tama krije,
tih i k'o gluh njihov je rod;
da li ih mami ili ih budi
dok tamo sam
usred samotne stijene
pod koprenama pjene
slap pada, pada, pada? ...


Oton Zupancic

[/i]

30.06.2005.

TI CVIJETE MOJ TAJANSTVENI

[i]
Ti cvijete moj tajanstveni, ti ružo čudesna,
tebe tražih ja,
mimo tebe prođoh i pogledah na te,
duša trepnu sva.
Srce moje je tad naslutilo
tvoju tajnu moć,
srce moje je tad oćutilo
da se vedri noć.
Moja duša sva cvasti stala je
puna divnog blaga,
u sve biće mi čežnja pala je
za tobom, ti draga,
ti cvijete moj tajanstveni, ti ružo čudesna ...
O, bogatstvo to je —
pomozi, pomozi mi podići
blago duše moje!


Oton Zupancic

[/i]

¤  Knjizevni kutak  ¤

PROZA I POEZIJA

DžEMALUDIN ALIĆ
A knjiga je otvorena
Bilig
Bosna Bosona
Crni konj
Daleka Postaja
Dazd
Faust
Golubica bez vida
Ja nosim veceru
Kad i tvoj papir plane
Kad su objesili kera
Kljuc
Krv su uzimali
Kto to dohodi
Kulin Ban
Logorasi
Nas Stari most
Pogrom
Potkovani covjek
Prag Bosne
Pusta zemlja
Roblje
Sanjivi
Smrt u Manjaci
Spaljene knjige
Svanuce
Šehid
Ti ides svome domu
Zora kasni

DžEMALUDIN LATIĆ
Dva slapa i jedna duga
Ja sin sam tvoj
Tarih za stari most u Mostaru
Vali u noci

EJUB PASALIC
Bosanka
Elvirov krug
Kuda ste se zaputili
U istom trenutku
Uno - voljena rijeko

EMIR JUSIC
Gubim te

EMIR SULJAGIC
Meals ready to eat
Prvi konvoj...

ENES KISEVIC
Autobiografija
Bas ta
Bez kompasa
Brzo se sakrij u mene
Budi sunce poezije
Cuvar parka
Davanje
Dazd rijeci
Djeca su druga polovica duge
Djetinjstvo
Dobra prica
Europa
Gutljaj vina
I nista te kao ne boli
Idem se igrati...
Iskonski nagon stvaranja
Izgubljeni biser
Izmedju dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Kako je tesko biti
Konac
Korijen s krilima
Lijepo nas je vidjeti zajedno
Ljubav
Ljubav se mnozi...
Moja mama
Na putu
Na semaforu
Nebesko zito
Necu se igrati...
Nedjeljivost
Nek na me predju...
Neki stid
Nocno kupanje
Obozavanje
Od onoga sunca
Ona
Onima koji govore u ime nas
Oporuka
Oprosti im Gospode..
Oprostaj bogatasa
Otvoren kavez
Pa to je krasno
Pahulje, pahulje..
Piramida
Pogaca
Pogledam u nebo...
Poslije kruga
Pred sobom
Pripadnost
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Profesor povijesti
Prva prica
Prve, prave i druge ljubavi
S glavom cvijeta
Samome sebi
San bez snivaca
Sav svijet je tebi dom
Sijeda djeca
Silazim Rastokama...
Sizife brate
Snijeg u ocima
Sonata od sna
Starinski mirisi
Sunce, vjetar i ti
Suze svjetla
Sve cu ti dati...
Sve je u svemu
Što sam ja sebi
Takva vremena
Ti pises
Tiha nada
Tocka izvan kruga se ruga
Trznica
U Budimpesti
U nama su samo oci zive
Valcer kise
Vatra vatru ne gori
Vecim od zivota
Velik kao dijete
Vrtlar
Zajedno cemo svuci tijela
Zapis iz sna
Zapis o vremenu
Zasto se djeca ne smiju
Zemlja
Zemlja iz ociju
Zvjezdani zizak
Žeđ

ENES TOPALOVIC
Duh noci
Dusa
Igra
Majko!
Nafaka
Nicija djeca
Nije moj rat
Noz, zica, Srebrenica
Oglas
Okamenjeni svatovi
Plac do ludila
Poruka
Relativna fantazija
San
Ubi nas pjesma

ENISA POPOVIC CENGIC
Bosansko cedo
Djeca srece
Nanin zamotuljak...zar opet
Žena bi da rekne

ENVER COLAKOVIC
Dervis
Dodji
Izlet u Bosnu
Kako da ti kazem
Majci umjesto skoljke
Ocu pred Bajram
Sinoc
Trenutak u nesanici
Žudnja

ESET MURACEVIC
Noc bez tebe

FADILA NURE HAVER
Kad umrem da se smijem

FARUK SEHIC
Bez bremena na ledjima
Bojim se ovih tisina
Drustvena igra
Fantom slobode
Fluid
Ispraznite svoja srca
Na terasi Kod dva ribara
Prije sna
Taj ponocni blues
Totalna pjesma
Uvijek postoji prica

FEJZO SOFTA
Asiklijski elif-be

FERIDA DURAKOVIC
Gospode
Igra
Plesac

FRANC PRESERN
Snaga uspomene

GUSTAV KRKLEC
Bezimenoj
Ti i Ja

HABIBA STOCEVIC
Kad od tvog ostrog pogleda..

HADZEM HAJDAREVIC
Lice koje pamtim

HAMZA HUMO
Akvarel
Čekanje
Drugovima poslije dvanaest sati
Drugu
Hamza
Hercegovacki pejsazi
Jesenji rastanak
Labudova pjesma
Ljubavna pjesma
Molitva na stijeni
Nemir
Neretvi
Njezine misli
Ocajnik
Oprostaj s Mostarom
Šapat
U rodnom gradu
Vihor
Zvuci u srcu

HANIFA OSMANOVIC
Bez oprosta

HARIS REKANOVIC
Draga mama..
Koracam ulicama..
Ljubavna pjesma

HASAN KIKIC
Djevojacka prica
Kopile

HUSEIN DERVISEVIC
Turbe - legenda ili stvarnost

IBRAHIM HAJDER
Sumnja

IBRAHIM KAJAN
Mora

IRENA VRKLJAN
Vrijeme ljubavi

IRFAN HOROZOVIC
Balada o mrtvim prijateljima
Dzamija
Mramorno more
Mrtva ljubav
Ogledalo
Ptice na noktima
Skrita

ISAK SAMOKOVLIJA
Bijela nirvana

ISMET RAMLJAK
Majke Srebrenice
Smrt majki Srebrenice
Srebrenicka fatiha

IVAN GORAN KOVACIC
Bjeline
Usnula draga

IVAN ŠAMIJA
Atena se igra
Ljetna morfologija zudnje
Sorry, vrijeme

IVANA BRLIC MAZURANIC
Cudnovate zgode segrta Hlapica
1. Segrt Hlapic
2. Čizmice
3. Bijeg
4. Mali mljekar
5. Velika se glava pokazuje u travi
6. Kuca s plavom zvijezdom
7. Hlapic i kamenari
8. Crni covjek
9. Velika zalost
10. Djevojcica na putu
11. Na sjenokosi
12. Predstava
13. Razgovor Hlapica s tezacima
14. Pozar u selu
15. Veliko cudo
16. Grgina majka
17. Gitina brazgotina
18. Kako je na pasi
19. Otkuda je pao covjek pred Hlapica
20. Grga i Hlapic
21. Noc u zapecku
22. Mali postolar i prosjakinja Jana
23. Na sajmu
24. Dva kosaraca
25.Na vrtuljku

IVO ANDRIC
Blaga i dobra mjesecina
Bore
Budite radosni..
Dan je..
Gubiti je strasno..
Ima u jeziku..
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci..
Kad pocnemo da se pitamo..
Ko nosi u sebi..
Kud sam sve lutao?
Lanjska pjesma
Lica
Ljudi koji ne paze..
Mnogo samujes..
Potonulo
Strofa
Tama
U sumrak
Žeđ

IZET SARAJLIC
Bluz
Da je barem 1993. godina
Druga ljubav
Drugi put bih znao
Iz voza
Izeta
Jadni Tolstoj
Jednom
Kako ce Sarajevo bez mene
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma sezdesetih godina vijeka
Ljudska milosta
Mala nocna muzika
Mala velika moja
Na sve spremna budi
Nasi ljubavni sastanci kod Lava
Ne znam zasto
Neka nam oproste trave
Nove komsije
Nuit de Paris
Oprostaj s velikom umjetnoscu
Oslobadjam te tuge
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Po Laticu
Pokusaj romanse
Popovaca
Posveta
Razmisljajuci o Skenderu Kulenovicu
Sarajevo
Sem smrti
Sjecajuci se porucnika Kincla
Sve meni
Sutra ce se ljudi..
Tako smo nespremni usli u ovaj rat
Tek sada
Trazim ulicu za svoje ime
Turizam mojih starih
U predvecerje
Vec naglas
Vladi Dijaku

JAHJA FERHATOVIC
Ono

JASMINA HAMZIC
Varnica tegobe

JASMINA IMAMOVIC
Bosno moja

JOSIP PEJAKOVIC
Bila jednom jedna zemlja
On meni nema Bosne

JOSIPA ANDRIJANIC
Probudi se usnuli grade

KASIM DERAKOVIC
Cvjetanje u nama
Poetika Bosne

KEMAL COCO
Suze

KRSTE JURAS
Ljubi san vasu cer

MAK DIZDAR
Budjenje
Dan sedmi
Gorcin
Iskaz petog svjedoka
Jedno drvo
Kompas
Krajina
Krug
Labud djevojka
Ljeljeni
Modra rijeka
Ostrva
Plivacica
Ptica
Putevi
Razmirje
Ruke tvoje i moje
S podignutom rukom
Slovo o kalipsi
Slovo o smijehu
Slovo o smrti
Stecak je za mene...
Sunce
Uspavanka
Vrata
Zapis na dvije vode
Zapis o casti
Zapis o izvoru
Zapis o ocima
Zapis o rijeci
Zapis o zemlji

MARKO VESOVIC
Barbin roman
Na cetrdeseti rodjendan
Ova pucnjava

MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC
Zasto se stas mostarskog mosta povio

MEHMED BAHTIC
Pravo na bol i suze

MEHMED MEJLI KURANIJA
Pjesma Sarajevu

MEHO BARAKOVIC
Slovo o Maku Dizdaru

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
Nada

MEŠA SELIMOVIĆ
Iskustvo me naucilo...
Kako su ljudi nesavrseni
Kakvi su ljudi Bosanci
Ovdje sam postao, ovdje cu nestati
Proslost i sudbina
Ruzno doba
Smatrao sam duznoscu
Smijesno je mozda..
Sve je moguce...
Trebalo bi ubijati proslost..
Tri velike strast
Želja za moci

MILE STOJIC
Somuni

MILJENKO JERGOVIC
Bijelo Dugme
Bruce Lee na KM
Ceca
Ćamil
Ema Emili
Fes
Hamburger
Honduras
Jugosvabo
Kulturoloska kopilad
Minimaks
Moda
Nervozni listonosa
Prokleta nedjelja
Prvi i posljednji put
Simpatija
Stara kuca
Šemsa Suljaković: zena-macka
Zvuci rata

MIROSLAV KRLEZA
Bila je mjesecina
Čežnja
Ljubav nije vjestina
Osjecanje zivotne stvarnosti
Stecak

MIRZA MUSTOVIC
Čekmedža
Pjesma mostu

MONIKA HAMZIC SVABICA
Kameni svjedoci
Spoznaja

MUHAMED KARAMUSIC NIHADI
Gazel
Ove noci

MURIS NEIMARLIJA
Znas li prijatelju kako mirise Sarajevo?

MUSA CAZIM CATIC
Bosna zubori
Da sam onaj tihi lahor
Ja n'jesam sanjar
Ja sam Bosnjak
Ja sklopio sam oci
Jednoj bogatasici
Kur'an
Lady Godiva
Ljubavi
Moj zivot
Noc ceznje
Nostalgija
Notturno
Pod visnjom..
Prvi cjelov
Tvoje oci
Zambak

MUSTAFA DZELIL SADIKOVIC
Ceznja za mladoscu
Tebi samo oprostit ne mogu

MUSTAFA FIRAKI
Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

MUSTAFA GRABCANOVIC
Drina
Pjesma Bijeljini
Pjesma mojoj Bijeljini
Radjanje pjesme

MUSTAFA SMAJLOVIC
San o sofri

NASIHA KAPIDZIC-HADZIC
Cvijece
Vezeni most

NEDZAD IBRISIMOVIC
Bosna
Covjek sa tri zivota
Knjiga Adema Kahrimana... 1.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 2.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 3.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 4.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 5.dio
Materino srce
Pogodjen u mojim prsima
Svatovska
Vo u mejtefu

NENAD VELICKOVIC
Debalans budzeta
Ostajte tamo
Otac moje kceri
Pariz
Štafeta
Vukovi i crvenkapica

NIHAD NINO ĆATIĆ
Ljudi beznadja
Molitva za smrt
Zaboravljeni
Zasjeda

NURA BAZDULJ HUBIJAR
Crge i Mrge
Milost
Pitanje
Rajan
Samoubica

OMER PASA LATAS
Ostavite je nama...

OTON ZUPANCIC
Slap
Susret
Ti cvijete moj tajanstveni

OZREN KEBO
A evo sad nesto o smislu zivota
Biljeg, oziljak, opomena
Čistoća
Dijalog u tudjini
Konstitutivni narodi
Ljudsko pamcenje
Pripremni na nesrecu

PERO ZUBAC
Aleksa se vraca iz raja
Blagajski dervisi
Kao glad djetinja
Ljudi u nasim godinama
Mostarske kise
Na vest o smrti Kika Sarajlica
Ne bira se ljubav
Orkanski visovi
Porodicna vecera

RIZA-BEG KAPETANOVIC LJUBUSAK
Bilo je lani...
Ko tigar bih

RIZO DŽAFIĆ
Azrailovo oko
Cudni sanjari
Sokaci stari
Tudjina
Zavicaj

SABAHUDIN HADZIALIC
Draga moja BiH
Knjiga
Pravda i krivica
Sudbina besmisla
Vlastima

SAFET SEFER
Srce lebdi

SAFVET-BEG BASAGIC
Bilo je lani
Ja i ona
Jesenski uzdasi
Moja tajna
Moje srce
Pod jorgovanom
Prvoj ljubavi

SALIH CAVKIC
Moja i tvoja domovina

SALIH DULAS
Kameno srce

SANELA DZANIC-LULIC
Srodne duse

SANELA KUKO
Grlim te

SELMA FAZLIC
Bijeg
U traganju

SEMEZDIN MEHMEDINOVIC
Četnički položaj
Leš
Prica o Mirzi
Sarajevo

SILVIJE STRAHIMIR KRANJCEVIC
Iza spustenijeh trepavica
U zelji ljubavi
Utjeha

SKENDER KULENOVIC
Čuda
Gromovo đule
Na pravi put sam ti, majko izas'o
Noturno
Ocvale primule
Rusa pjesma
Stecak
Stojanka majka Knespoljka
Šetnja

SVETOZAR ĆOROVIĆ
Radost Omera Grbe

ŠEMSO HATIBOVIĆ
Bosna
Dozivanja
Kamen je pao

ŠERIF TIHIĆ
Baglame skripe
Rastanak sa Kostajnicom
Tespih

ŠEVKO KADRIĆ
Bina

ŠUKRIJA PANDžO
Osmijesi
Ruka na kosi

TABIJA
Tab'ijin spjev o Mostaru

TAJIB OMERDIC
Nisi sama ja sam uz tebe

TIN UJEVIC
Cvrkutanje srca u pokrajini sanja
Igracka vjetrova
Misao na nju
Nesto i za me
Svakidasnja jadikovka
Svetkovina ruza
Tajanstvena
Uhapsen u svojoj magli
Vasionac

UMIHANA CUVIDINA
Čamdži Mujo i lijepa Uma

VESNA KRMPOTIC
Ljubav sa mnom
Odakle si dosao
Usta tajne

VESNA PARUN
Čeznja
Da si blizu
Dom na cesti
Elegija
Kad ptica prestane voljeti
Lice u sjeni
Mati covjekova
Ne pitaj
Otvorena vrata
Povratak djetinjstva
Rijeka i more
Ropstvo
Sonet o odbacenim tugama
Sonet o sreci
Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
Tog dana ljubljah ptice
Ushit
Vecernja zvijezda
Vidrama vjerna
Za sve su kriva djetinjstva nasa
Zagrljaj
Zavjet
Zlato

ZDENKO JELCIC
Poezija vode

ZDENKO RUNJIC
Otvori prozore sna

ZIJA DIZDAREVIC
Blago u duvaru
Majka
Mujo telal
Otmica
U bosanskoj kafani

ZILHAD KLJUCANIN
Bog i suze
Pjesma nevinosti
Povratak
Šehid

ZMAJ OD BOSNE
Nema vise Bosne..

ZUKO DZUMHUR
April na Sirkedziju
Ćilim
Hram u Kosmajskoj
Juksek-Kaldrma
Kasaba na granici
Maternji jezik
Osveta mrtvih sultana
Pamti, Huso!
Visoka skola marifetluka

ZVONIMIR GOLOB
Amuleti
Da bih rekao sto zelim
Duso moja
Grlice u sumi
Ljubavi moja
Macka
Njeznosti moja
Obicna pjesma
Osam izgubljenih stihova
Otvorena usta
Pismo
Pogledaj patke draga
Stari vrtuljak
Ti si vatra
Tijelo zene
Usne
Zamagljeno staklo

ŽELJKO KRZNARIĆ
Ako se nikad nismo voljeli
Bilo je neceg tajanstvenog
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
Da sam te ukrao
Gdje se ljubi i nikad ne stari
Iz kojeg si ti svijeta
Kako bih volio znati
Nikad vise
Sve sto mi ostaje
Umro sam a ti mi oprosti

ŽELJKO SABOL
Kad jednog dana prisjetim se svega
Nisam znala
Proci ce jednom ovi dani
Stare ljubavi
Sutra je novi dan
Sva su moja proljeca u meni

BaJkE
Jabuka koja place...

Nepoznat autor
Hasanaginica
Voljeli se Mujo i Nizama
Zmaj od Bosne



BIOGRAFIJE
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Abdulah Sidran
Ahmed Muradbegovic
Alaudin Sabit Užičanin
Aleksa Santic
Alija Kapidzic
Alija Kebo
Ćamil Sijarić
Dario Džamonja
Derviš-paša Bajezdagić
Derviš Sušić
Džemaludin Alić
Džemaludin Latić
Enes Kisevic
Enes Topalovic
Enisa Popovic Cengic
Enver Colakovic
Faruk Šehić
Ferida Durakovic
Habiba Stocevic
Hamza Humo
Hasan Kikic
Isak Samokovlija
Ivana Brlic-Mazuranic
Ivo Andric
Izet Sarajlic
Mak Dizdar
Mesa Selimovic
Miljenko Jergovic
Muhamed Karamusic Nihadi
Musa Cazim Catic
Nedžad Ibrišimović
Nihad Nino Ćatić
Rizo Dzafic
Safvet-beg Basagic
Skender Kulenovic
Tajib Omerdic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun
Zilhad Kljucanin
Zulfikar Zuko Dzumhur

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

BROJAČ POSJETA
866975